Otimanje srbskoga jezika kroz vremena (3)

Piše: Petar Aškraba Zagorski (Zagorje, Kalinovik, Republika Srpska)

Uništitelji Srba i srbskoga jezika (i posebno neki zvani naučnici) su primorali Srbe da upotrebljavaju strane riječi, a dali otimačima srbskog jezika i prevjerenim Srbima srbske riječi, za koje brojni Srbi misle da su te riječi tih novonacija, odnosno da su strane.

Da su Srbi znali su, osjećali se Srbima, i govorili to najviđeniji muslimani: Safvet Bašić iz Duvna (pišu ga kao Safet Bašić) izjasnio se i osjećo kao Srbin, takođe Šukrija Kurtović iz Gacka izjasnio se i osjećo kao Srbin, i veli „u svome Gacku nisam ni čuo za Hrvate“, a Šukrijin starenik Đuro Zvizda bio je pravoslavni Srbin, koji je pošto je poislamljen u Gacku sazidao džamiju i crkvu u selu Gračanici za svoju ženu pravoslavku.

Da su Srbi, vazda su takođe izražavali i Srbi čiji su preci poislamljeni: pljevaljski muftija Šemsekadić, Mehmed Ali-paša Rizvanbegović, Ibrahim efendija Đumušić (ili ]umušić), Osman Mazhar-paša Čengić, Halid-beg Resulbegović, Mehmed Dizdarević iz Ljubinja, Mehmed-beg Jajčanin, Bećir-aga Bihorac, Omer-aga Plava, Emin-aga Travničanin, Zećir-aga Nikšić, Ali Fehmi efendija Šabić, M. Fočo iz Sarajeva, Ali Šefket efendija Alićehajić, S. Trto iz Donjega Vakufa, Alićehajić iz Travnika, Adem Brkić iz Mostara, M. Skopljak iz Bugojna, Sinan-paša Sijerčić, Smail-aga Čengić (ustvari Čejinić iz roda Orlovića), Avdo Sumbul, Muhamed Mehmedbašić, Mehmed Spaho (stari i mlađi, „deda i unuk“, kako mu unuk veli), Meša Selimović i brojni drugi. ŠMeni su bili zanimljivi oni poznati muslimani koji su mi lično pričali (i kako su sve to pričali) da su oni Srbi: dr Muris Idrizović od Sjenice, profesor dr Mehmedalija Ibrović isto od Sjenice, (pamtio je svoga predka koji je „poislamljen u petnaestoj godini“) dr Iso Kalač, rodom od Rožaja, doktor „srpsko-hrvatskog jezika i književnosti“, pričaše mi 1980-te godine 4-og maja u Sarajevu, da su njegovi od Milačića iz plemena Kuča, krsna slava Nikoljdan]. I obični viđeniji muslimani su uglavnom znali da su oni Srbi muhamedanske vjere. Pomenimo zanimljivu rečenicu koju je izrekao Mustafa Golubić: „Zaklinjem se Alahom Svemogućim i kostima svojih srpskih predaka“.

Zapadni neprijatelji srbskoga naroda i okupatori su po Austro-Ugarskoj okupaciji DOŠAPNULI rimokatolicima i muslimanima da prave svoje riječi i krive srbske riječi TAKO DA BI NAPRAVILI SVOJE JEZIKE U DROBU SRBSKOGA JEZIKA. Zato je još iz 19-og vijeka i doba austrougarizacije nastavljeno otimanje srbskoga jezika.

(Nepravilno je reći Fočak ili Fočaci. Pogrešno je Fočak, Pljevljak, Trebinjac i slično. Pravilno je i zvalo se Hočanin (kasnije Fočanin), Pljevljanin, Trebinjanin, itd. Nikada nijeste čuli da neko kaže Kalnovčak (odnosno Kalinovčak) ili Gačak, ili Sokočak nego Kalnovčanin (Kalinovčanin), Gačanin, Sokočanin i slično. Sama izmišljanja oblika Fočak, Pljevljak (kao i druga krivljenja srbskoga jezika) je od strane prevjerenika izmišljanje nekakva svoga jezika u srbskom jeziku i stvaranje nazovi svoga jezika].

(Tako imate i danas da prevjerenici govore hvalja ljepo, djete, vjesti, lahko i slično da bi imali kao neki svoj nazovijezik.) U istom skladu brojnim srbskim riječima mijenjaju naglaske.

Prevjerenici su iskrivljivali srbske riječi. Ali su to radili složno i jedinstveno. Tako su napravili put da stvaraju svoje kvazijezike. Jednostavno je ušlo ljepo umjesto lijepo, Zvornik umjesto Zvonik, Bozuk umjesto Božić, tvica umjesto tica (ili ptica), pupavac umjesto kukavica, miljon umjesto milion, miljarda umjesto milijarda, i slično. Tako su to i prije drugi prevjerenici radili i čije su države i nacije već davno nastale, pa se i nezna da su to Srbi i srbski jezik.

Prevejeravanja nijesu bila samo Srba, nego i srbskih grebnica, spomenika, knjiga, dokumenata itd, a tek onda i srbskog jezika, običaja, nošnji, boja, pa dosta odeždi, kapa, grbova i znamenja, te na kraju imena i mnogo šta. Otuđeni su brojni srbski manastiri, crkve, dvorovi, groblja…

Jedni Srbi (poislamljenici) odselili su u Tursku (gotovo misleći da su Turci ali i radi islamske vjere) u vremenima kada je Turska gubila Balkan tj. od 1878-e i dalje ovamo. Jedni od njih žive pod planinom Aludom, i to žive u krajnjoj bijedi i siromaštvu, u trošnim kućama kao prije sto i više godina i imaju i izgled i dosta donešenog osobenog iz naših krajeva, i još uvijek govore srbskim jezikom.

Pop Mićo Ljubibratić preveo je Kuran na srbski jezik 1895-e godine. To je baš prvi prevod i uradio ga je prije muslimana.

Stalna upotreba riječi Hercegovac kod mnogih Srba sadašnje Hercegovine potpomaže odlukama komunista iz Drezdena kada se dvadesetih godina dvadesetog vijeka odlučilo da se na srbskoj zemlji stvore male države i istoimene nacije sa mjesnim imenima i mjesnim jezicima, tj. Bosna, Bosanac, bosanski jezik, pa Crna Gora, Crnogorac, crnogorski jezik, pa Vojvodina, Vojvođanin, vojvođanski jezik, pa Hercegovina, Hercegovac, hercegovački jezik i tako dalje. Austrija je naučila Srbe Hercegovce kako da se podvajaju.

Pogrešno se govori vijecima da su se Srbi poturčili. Nego su Turci Srbe poislamili. A nijesu sami Srbi sebe poturčili. A da su Srbe poturčili, onda bi Srbi znali turski jezik.

U srbski jezik su uvaljene već poodavno i neke stranjske riječi. One su išćerale odgovarajuće srbske riječi. I tako je Srbima došao zaborav. U svakodnevnim rečenicama, narod ne razumije strane riječi odnosno smisao nazovi rečenog.

Crnogorski jezik govori o beskonačnosti podaništva

Crnogorski jezik se prvi put u istoriji pominje za vrijeme italijanske okupacije Crne Gore u Drugom svjetskom ratu.

U današnjoj Crnoj Gori izmišljen je pojam „maternji jezik“. To govori o beskonačnosti podaništva.

Zapadni zvani mirovnjaci su zamislite početkom dvadeset prvog vijeka dolazili u škole u Republici Srpskoj i zabranjivali učenje istorijskih istinitih sadržaja udaranjem pečata na lekcije u udžbenicima tih sadržaja. (Naravno, nikakvi su udžbenici srpskoga jezika đacima i studentima u Srbiji, Crnoj Gori, pa i Republici Srpskoj, a pogotovo šire).

Naš srbski jezik i priroda njegova, u opštoj hajci i preotimanju, napadnut je i od televizija. Neki bi rekli izbačen iz sedla, ili izbačen iz naših usta. Samo neka nije nešto srbski, te se čuje mnogo naizvratnoga na TV-ima. Tako se kaže: „U Japanu sve više ljudi umire od raka dojke“, a u stvari „umiru žene“. „Ja se zovem Marko“. Marko ti se ne zoveš Marko nego ti je ime Marko. A imaš li Marko neko prezime? Imaš. Ti se zoveš Marko Jovanović (recimo Jovanović), a u stvari tebi je ime Marko. Pa se kaže na Tv-e: „Moje ime je Marko Marković“, a u stvari on se zove Marko Marković, „Umrla je beba stara dva mjeseca“, a u stvari beba je beba (i beba nije još ni mlada a kamoli stara… Kaže se na TV-ima i „Djevojke su izvršile abortus“. Pa da su djevojke, ne bi ni bile zbabne. (Čedomorstvo je podvaljeno u abortus).

Duboko je već udomaćeno da se i oni koji su van Stare Crne Gore lažno predstavljaju kao Crnogorci. Nažalost najviše ljudi koji se predstavljaju lažno, predstavljaju se kao Crnogorci. A čak i oni koji su iz Stare Crne Gore većinom su doseljenici. Međutim, zanimljivo da starosjedici iz Stare Crne Gore uvijek ponosno kažu da su Srbi.

Bošnjački jezik je srbski iskrivljen od čaršijaša u Sarajevu

To što zovu kao bosanski ili bošnjački jezik jeste zapravo srbski jezik iskrivljen od čaršijaša u Sarajevu.

Neki misle da nestaje srbskoga jezika. Naprotiv. Sve što razvijaju (ako je vrijedno) prevjereni Srbi ide u prilog srbskome jeziku. Jer, na kraju će se spoznati jedina istina.

Da su tzv. Bošnjaci neki „autohtoni narod“, a Srbi doseljenici, onda bi ti tzv. Bošnjaci govorili tim svojim jezikom koji ne bi imao veze sa srbskim. Ali oni (poislamljenici) govore srbskim jezikom jer su Srbi.

Izvorni Hrvati i porimokatoličeni od Srba zvani Hrvati (oni koji prečinju od izvornih) govore srbski jezik sa iskrivljenim govorom i očito kao stranci odnosno drugi narod. Da je izvornim Hrvatima srbski jezik strani vidi se po iskrivljenim naglascima. Na primjer kada kažu: „do lazio“ umjesto dolazio, „kazje“ umjesto „kaže“, „može više u državi“, oni kažu „mozje visje“ govoreći otežući i nepostojeća slova zj i sj (nalik slovima u riječima kozji loj i sjekira), iz čega se vidi da nijesu još naučili (kao stranci) srbski jezik. Sličan primjer stranaca koji govore srbski je kod domaćih Cigana. Ciganin kaže: „Zdraavo braate“, ali iako ga recimo ne vidimo dok to izgovara, prepozna se da nesigurno izgovara, da je stranac i da mu je srbski jezik stranjski, a ne majčinski. Razlika je u tome što Cigani nijesu zaboravili svoj jezik, a izvorni Hrvati jesu. Ovdašnji muslimani i zvani Hrvati (Pohrvaćenici) zbore srbskim jezikom zato što su Srbi. Izvorni Šiptari imaju svoj jezik.

Znadimo koliko ne znamo ni sami naš srbski jezik: šta je lučac, šta kolak, šta Zoran, Vuk, Gračanica, serbez (za koju riječ se misli da je turska), teferič (takođe misle da je turska), baraba, pogan (kao pogan čovjek), šta znači stan u završecima imena Turkestan, Kazastan, itd. Ali zlo je u tome što se ne mogu strane riječi (naročito iz nekih jezika i neke riječi) mijenjati srbski. Ona je profesor po svome znanju i umjeću, a ne po tome nosi li ženske ili muške cipele. (Zanimljivo je da lakše izgovara riječ srbski ko ima svoje prirodne zube, a ko ima vještačke (socijalne zube) lakše izgovara srpski.

Bog zna sve jezike svjetova. Na bilo kome jeziku da se ko moli ili huli. Ali i one jezike koji se ne govore.

Treba u svakodnevnom srbskom govoru i u službenom srbskom jeziku vratiti sve stare srbske riječi. Mogu se zadržati samo one za koje se misli da su grčke.