Istine i laži o Hercegovcima: Otimanje pravoslavnih svetinja

Piše: Tomo Papić

Franjevački misionari su došli u Humsku zemlju nakon osnivanja Bosanske vikarije, to jest poslije 1340. godine. Upravo tada je počelo katoličenje stanovništva današnje Hercegovine, a ne znatno kasnije, kako tvrde neki srpski naučnici, valjda da bi iz hercegovačke povjesnice izbrisali Bunjevce, jer su Ante Starčević i Ante Pavelić bili pohrvaćeni lički Bunjevci.

Hercegovina je, neosporno, matično područje Bunjevaca: dalmatinskih, ličkih i bačkih. Ove posljednje ugarske vlasti nazivale su katoličkim Racima (Srbima), dok su Hrvate označavale etnonimom Horvat. Zato je, vele vodeći hrvatski onomastičari – Maletić i Šimunović, prezime Horvat najčešće u Hrvata. To prezime pominje se još 1533. godine, skoro devet decenija prije masovnog doseljenja Bunjevaca u Bačku.

Bosanski ban Stefan II Kotromanić, katolik od 1340. godine, podigao je (oko 1350) franjevački samostan na periferiji Huma – kraj grada Novog na Neretvi. U unutrašnjosti Huma u 14. vijeku nije bilo katoličkih manastira. 

Daleke 1563. godine na području između rijeke Bune i Duvna postojale su samo dvije hrišćanske bogomolje: pravoslavni manastir Žitomislić i katolička crkva u Roškom Polju. Sve ostale crkve i manastire srušili su Turci.

Obnovljen ljeta Gospodnjeg 1563, manastir Žitomislić je pretrajao turski zeman, vrijeme austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, oba svjetska rata, ali ne i naše doba: razorili su ga, juna 1992, sljedbenici Pavelićevih ustaša, onih koji su (1941) poubijali i u Vidonjsku jamu bacili žitomislićke monahe. Rimokatolička crkva u Roškom Polju kod Duvna sravnjena je sa zemljom još u 17. vijeku.

Ponovna izgradnja više crkava u Bosni i Hercegovini počinje za vrijeme vladavine mladog i skrupuloznog sultana Abdul Medžida (1839 –1861), a nastavlja se u vrijeme uprave brata mu Abdul Aziza. Od završetka Bečkog rata (1699) do 1848. godine, kada franjevci osnivaju samostan na Širokom Brijegu, hercegovački katolici bili su bez ijednog hrama!

U prvome popisu samostana Bosanske vikarije, sačinjenom oko god. 1380. i sačuvanom u djelu fra Bartolomeja iz Pize o životu sv. Franja, ne pominju se samostani u unutrašnjosti zapadnog Huma, jer tada, kao što rekoh, nijesu ni postojali. Prema raspoloživim arheološkim i istorijskim podacima, najstarije katoličke crkve na tom prostoru sagrađene su u narednom stoljeću. Jedna od njih je crkva sv. Marije u Raštanima kod Mostara, mjestu u kojem su se, poslije odlaska Bunjevaca, naselili pravoslavni Srbi i bili većina do 1992. godine.

Podaci o starosti sakralnih građevina u Humu i te kako su poznati profesoru Marku Vegu, ali on nastoji dokazati da pravoslavlja u zapadnom dijelu Humske zemlje nije bilo ni za vrijeme vladavine Nemanjića. Pripadnost crkava Vego obično određuje prema obradi dva-tri kamena, nađena na crkvištu, ili pozivajući se na vrlo problematične i nepouzdane izvore, kakvi su većim dijelom Ljetopis popa Dukljanina i Kraljevstvo Slovena Mavra Orbina.

Je li neka crkva bila katolička ili pravoslavna ne može se odrediti prema obradi par kamenova u njenoj ruševini. Na manastirskoj crkvi Hrista Pantokratora u Dečanima primjetno je prožimanje elemenata zapadnog (romanskog i gotskog) i istočnog – vizantijskog stila sa već postojećim tradicijama srpske umjetnosti. Da je ta crkva sagrađena u Hercegovini i razorena za vrijeme Bečkog rata, Vego bi, vidjevši elemente romanike i gotike na crkvini, rekao da je „pripadala kršćanima zapadnog obreda“.

Mavro Orbin, koji u rečenom djelu kaže da je prapostojbina Slovena Skandinavija, navodi kako je „župan Zahumlja Jurko zamolio, 1194. godine, dubrovačkog nadbiskupa da mu osvešta crkvu sv. Kozme i Damjana“. Katolički papaz, kao što vidimo, ne zna ime tadašnjeg zahumskog kneza, Nemanjinog brata (zvao se Miroslav), a „zna“ koga je isti knez pozvao da osvešta crkvu kod Blagaja. No, na citiranom podatku Vego zasniva tvrdnju da je pomenuta Miroslavljeva zadužbina bila katolička.

Knez Miroslav je, pretpostavlja se, podigao i crkvu sv. Petra u Zavali (Popovo) za koju škutorski povjesničar veli da je pripadala katolicima, iako se kao katolička jasno pominje tek nakon pola milenijuma postojanja (1652. godine), u vrijeme kad su pravoslavne crkve u Popovom polju otimane od strane konvertita. Jedan primjer prisvajanja pravoslavnog hrama saopštava dr Novica Vojinović u knjizi Hiljadugodišnji genocid Vatikana nad pravoslavnim narodima, pozivajući se na biskupski izvještaj upućen 1624. godine Kongregaciji za propagandu vjere: „(…) neki ratoborni fra Blaž iz Gradca kraj Hutova istjerao je iz srpskog manastira u selu Orahovu kod Trebinja pravoslavnog kaluđera, doveo katoličkog sveštenika i manastir proglasio katoličkom crkvom“.

Osnov za pretpostavku da je crkva sv. Petra u Zavali oteta daje nam Vegov crtež njenog temelja. Na tom crtežu se vidi da je zavalska crkva imala jedan ulaz, i to na zapadnoj strani.

Stotinak godina prije osnivanja Kongregacije za propagandu vjere i početka otimanja pravoslavnih svetinja u Hercegovini, Ranjina, u svojim Analima, ostavlja prvi pisani trag o Petrovdanskom saboru kod crkve u Zavali. Dubrovački ljetopisac se 29. juna 1525. godine zatekao u Slanom, mjestu udaljenom sat i po hoda od Zavale, i tom prilikom zapisao: „(…) jedan franjevac iz samostana sv. Jeronima (…) pošao je u Popovo polje na proslavu Petrovdana u Zavali, gdje se nalazi crkva posvećena sv. Petru, (…)“. Ovaj Ranjinin podatak Vego je izdvojio između još dva o istoj crkvi, kako bi dokazao da je ona i tada (u 16. vijeku) bila katolička.

Ipak, Hercegovina je zemlja sumnjičavih ljudi. Zato sam potražio odgovor i našao ga u kratkom prilogu zavalskog igumana Hristifora Mihajlovića Crkva sv. Petra u Zavali (GZM, 1890): „Kod nje (o.p. crkve) ima i starijeh grobnica, a i sad je tu groblje pravoslavnijeh stanovnika iz sela Zavale. Do 1867. godine ovdje su se kopali i rimokatolici, kojijeh ima u Zavali nekoliko kuća. Zbog toga su oni do pomenute godine držali da je ova crkvina njihova. Rečene godine pokušaju isti rimokatolici sebi načinjeti ovu crkvu, i tako se povede oštra parnica između pravoslavnijeh i rimokatolika oko nje. Napošljetku turski sud, pošto komisija sve pregleda, oblik crkve, kud je okrenuta, kao i po dokumentima, koje sam naprijed spomenuo, konstatuje i izda hućum (o.p. presudu) da je crkva pravoslavna“.

Ukratko rečeno, crkva sv. Petra u Zavali bila je pravoslavna od druge polovine 12. do prve polovine 17. vijeka, kada su je oteli katolici! Godine 1667. taj hram je srušio zemljotres, a dva stoljeća kasnije (1867.) njegovi ostaci su sudskom odlukom pripali pravoslavnom manastiru Vavedenja sv. Marije u Zavali. Ovo je istorijska istina. Međutim, studenti istorije u Crnoj Gori misle drugačije jer još uvijek uče iz knjige Srednjovjekovna BiH Marka Vega.

Sličnost između ukrasnih motiva na pločama iz ruševina zavalske crkve sv. Petra i ornamenata u Miroslavljevom jevanđelju davno je primijećena. O tome se može dosta saznati od iskusnog srpskog arheologa mr Đorđa Odavića. On ne isključuje mogućnost da je Miroslavljevo jevanđelje pisano upravo u Zavali!

Daleko od Popova polja, u selu Humcu kraj Ljubuškog, rodnom mjestu Vjekoslava Maksa Luburića, nađena je kamena ploča sa uklesanim ćiriličnim natpisom (12. v.), najstarijim u Hercegovini: „ U ime otca i sina i svetago duha. Ase crki (ovo je crkva) Arhanđela Mihajla, a zida ju Kъrsmirъ sin Bretъ, župi [u]runъ, i žena jega Pavica“.

Marko Vego je tačno pročitao riječi na Humačkoj ploči i dao gotovo besprijekoran paleografski opis natpisa. Ali, dio njegove rasprave o natpisu sa Humca pisan je nenaučno. Naime, on negativno selektuje naučne podatke kako bi nas naveo na zaključak da je humački natpis bio u katoličkoj crkvi iz 10. ili 11. stoljeća. Svoj sud Vego zasniva, prvenstveno, na jednom grafičkom detalju: upotrebi glagoljskih slova ( za t i e).

Šta reći? Hrvatski akademik Branko Fučić (1920 – 1999), istoričar umjetnosti, paleograf i arheolog, dokazao je da glagoljska slova sadržana u humačkom natpisu ne pripadaju najstarijem tipu glagoljice, već onome koji je bio u upotrebi u 12. i 13. vijeku. Spomenik o kojem je riječ nastao je, dakle, u nemanjićko doba, a glagoljicom su se tada služili i Srbi.

Dr Halid Sadiković nas obavještava da je takoreći na puškomet od Humca – u Ljubuškom, dvije godine prije početka gradnje humačkog samostana, podignuta pravoslavna crkva posvećena Arhangelu Mihailu. Vego je ovaj podatak izostavio zato što ne ide u prilog rečenom zaključku. Kažem ‘izostavio’ jer sam siguran da je kao autor monografije Ljubuški (Sarajevo, 1954) raspolagao obiljem podataka o tome i okolnim mjestima.

U nekoliko rasprava Marko Vego citira dr Dominika Mandića, istoričara crkve i poznatog ustaškog ideologa. Za vrijeme njegovog đakovanja na Širokom Brijegu, dr Mandić je bio ravnatelj (direktor) širokobriješke klasične gimnazije i, po svoj prilici, Vegov profesor. A da li mu je omogućio studiranje teologije u Frajburgu – ne znam.

Ako jeste, nije se pokajao! Obojica su, kako bi rekao akademik Vasilije Krestić, „zasukali rukave da dokažu“ da su među pravoslavcima u Herceg – Bosni etnički Srbi manjina, odnosno posrbljeni Vlasi većina, iako čak i pop Dukljanin (Grgur Grizogono), u devetom odjeljku Ljetopisa, pominje Bosnu kao srpsku pokrajinu: „Srbiju pak, (…), podijeli na dvije pokrajine: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Borave (Borja – T.P.), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Laba (…), koju nazva Raškom“.

Nastaviće se…

Izvor: Poreklo.rs