Ostajete ovdje: Aleksa Šantić – Grki su tamo zalogaji hljeba, Gdje svoga nema i gdje brata nije
Aleksa Šantić
Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
Aleksa Šantić
,,ostajte ovdje,, kako to glupo zvuči
Ta poruka je bila namenjena muslimanima da ne idu u Tursku. A kako su njemu i nama oni vratili? Gde je sada Santicev Mostar i jezgro srpske kulture i knjizevnosti? Kako bi danas muslimani docekali Santica u Mostaru?
U-uh , šta će vam ta prevjerička latinica,braćo Srbi, za srbskog pjesnika?!
Zato Sine moj….
Sto kada smo izvan Domovine….
Nemamo Cirilicku tastaturu….
Ali imamo Dusu….
Santicevsku i Srpsku….
Ova Poezija nas je Vaspitala i Odrzala….
Besmrtni stihovi, večnom slavom ovenčan Aleksa Šantić, van svakog vremwna!
A za sva vremena!Vječnost!
I te kako Istiniti….
Molim Vas, ne saljite svoju djecu….
Nasu Omladinu, u inostranstvo….
Tamo ce samo zapoceti put Odrodjavanja….
od svoje Majke i Domovine….
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
no u srebren ibrik zahitila vode
pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,
zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
no meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko’!…
Nasa mila Boko, nevjesto Jadrana,
Prekrivena nebom ko od plave svile;
Ljepsa si od svoje primorkinje Vile,
I svjetlija od njenih djerdana.
Nikada se tebe nagledao nebih,
No da mi je jedno, da postanem valom;
Sinjega ti mora, pa pred tvojim zalom,
da vjecito sumim i da pjevam tebi.
Pa jednoga dana, kad se Gospod javi,
Kad orlovi nasi visoko zabrode;
Da pobjednu himnu slusam s tvojih brda,
I da s tobom slavim dan Zlatne (Svete) Slobode.
(Dio moje vjecne Santicevske i Srpske Duse)