Oskar – za Oskara

Piše: Emilo Labudović    

Oni najbolji svjetski glumci, oni za koje su unaprijed rezervisane glavne uloge u blokbasterima i najprestižnije nagrade na pozorišnim i filmskim festivalima, uvijek su govorili da je najveći domet glume iskazati lik i „donijeti“ scenu – bez glume. Uradti to tako da gledalac i ne konstatuje da je pred njim imaginarni i scenariom uobličen lik već čovjek od krvi i mesa, sa pravom živitnom i sutuacionom pričom. Tom i takvom glumom kod nas su se posebno isticali Pavle Vujisić, Zoran Radmilović i Bata Stojković, a svjetska lista je poduža.

Znati da je ono što goviriš i radiš na pozorišnim daskama ili na filmskom setu izmišljeno, da lik kojeg predstavljaš živi samo u glavama scenarista i režisera, a truditi se da ga takvog kakav je zamišljen pretvoriš u stvaran i opipljiv, zahtijeva mnogo profesionalne vještine ali i unutrašnje transformacije koja „zna i da zaboli“, svjedočio je svojevremeno Ljuba Tadić. Ali, kažu, a primjera je sijaset, da postoje ljudi koji su obdareni, utrenirani i bogomdani da, bez zazora i vrlo profesionalno, laž i fikciju „prodaju“ kao suštastvenu istinu. Da bi se u tome dostigao sam vrh vještine, poznavaoci tvrde, potrebna su samo dva uslova: da đoniraš obraz i samog sebe ubijediš da je laž istina. Ovo prvo je, tvrde, mnogo lakše.

Politička scena Crne Gore je za demonstraciju te vještine bogomdanija i od Brodveja i od studija „Tventisenčerifoksa“. Tu posebno prednjače Skupština i njena „glumačka postava“, sve majstor do majstora sijanja magle, laži, podmetanja i prodavanja jaja za bubrege, veštinom pred kojom bi i Spilberg skinuo kapu. To kako „bivši“ donose i tumače stvarnost, ponašajući se kao da je sve počelo juče i da u svemu što nas je snašlo oni nijesu „ni luk jeli, ni luk mirisali“, je – za divljenje. Pri čemu se od  glumačkog alata, prethodno pomenutog, najviše koristi đoniranje obraza.

Bezočnost kojom se sve nedaće i sva zla sa kojima se nosimo kao društvo, od siromaštva pa do ovog „divljeg Zapada“ na podgoričkim ulicama upisuju na raboš trenutne vladajuće većine, često je ispod najniže crte dobrog građanskog i ličnog ukusa. I dostojanstva, rekao bih. Kad krene napad sa lijevog skupštinskog krila, posmatrač sa strane bi se najozbiljnije upitao u kojoj je državi i koje vrijeme živi. Daleko sam od toga da od ogovornosti amnestiram desnu stranu skupštinske sale, naprotiv, ima dosta putera i na njihovim glavama, ali koliko stvarne odgovonosi i korijena zla može da stane i da se zakamuflira pod „kapicu“ i kapice – to je već za priču.

Ipak, mada nijesam, ne nekakav nego nikakav, filmski i pozorišni stručnjak i kritičar, što bi rekao Branko Đurić u,  reklami za „Kiu“, „da se mene pita“ najozbiljniji kandidat za „Oskara“ je – Oskar. Onaj dični Crnogorac sa Cetinja ravna, najisturenija barikada u odbrani Crne Gore, one i onakve kakvu su mu režirali i u nasleđe ostavili Milo, Ranko i onaj njegov borbeni gradonačelničić sa Cetinja, je egzemplar glume zasnovane na laži i samoobmani. Njegova gluma, podastrta prijetnjama i navodnom spremnošću da zasuče rukave i izađe na megdan svima koji nijesu spremni da povjeruju u „nevinost, čast i poštenje“ njegovu i njegovih prethodnika, često ima elemente groteske. A on je baš u tome sjajan i kandidat nad kandidatima za najveće glumačko priznanje. „Kapica“, Jefto, ser Žile od Pljevalja, Andrija (njihov), onaj nadobudni SDP – ovan, pardon: – ovac, Zrojević, i, posebno, onaj blazirani i frivolni Mugoša, nijesu mu ni do koljena.

Poseban teren na kojem Oskar briljira i koji je spreman da brani kao Termopile je Cetinje. Kao suri lovćenski orao kruži nad njim  i strogo pazi da neko nezvan ne bane u Prestinicu, čiji je Oskar žitelj po kraljevskom odobrenju. A to što je Cetinje, u saradnji sa onom karikaturom od gradonačelnika mu, zatrovao i ogradio ga obručom svoje nemjerljive i samo njemu iskazive mržnje, mržnje koju čak ni onaj Zirojević ne krije pod svojim jezikom, njega uopšte ne smeta. Naprotiv, Oskar tu mržnju za sve što je sa Cetinja a nije „cetinjsko“ po njegovoj mjeri, za sve što je neka druga vizura crnogorske scene, pakuje u očinsku brigu za budućnost grada pod Orlovim kršem i njegove oktroisane mu domovine. A tek što ima stas i glas kafanskog izbacivača, osjećaj za trenutak i mizanscen, to je za priču.

A priča, odnosno igrokaz u kojem su Oskar i ekipa glavni protagonisti je toliko puta odigrana i reprizirana da već postaje bljutava. Ali, čak i u „sitkomu“ koji se upravo prikazuje diljem Crne Gore, sa posebnin osvrtom na Cetinje, Oskar Huter je perjanica, nešto kao Orson Vels ovdašnjeg „pozorišta u kući“. I zato: Oskar za Oskara!!!