Opsesija, hipokrizija, ucjena

Piše: Veselin Matović

Preimenovanje srpskog u tzv. crnogorski jezik bio je veoma precizno smišljen etnonacionalni projekt, koji, vjerovatno, nijesu u dovoljnoj mjeri razumijeli ni mnogi njegovi izvođači. Krijući se ispod floskula o slobodnoj i suverenoj Crnoj Gori kao građanskoj (liberalno-demokratskoj) državi (kako su je i definisali u preambuli Ustava, donesenog 2007), crnogorski nacionalisti (predvođeni bivšim DPS-režimom i njegovim satelitima), projektovanom crnogorizacijom, tj. imenovanjem po imenu države: jezika, nacije, crkve, kulture, istorije (crnogorski nacija, crnogorski jezik, crnogorska crkva, crnogorska kultura), realizovali su, „ispod žita“, svoju novocrnogorsku etnonacionalnu koncepciju, koja je podrazumijevala potpuno zatiranje srpskog identiteta Crnogoraca.

Oni koji su se tome suprotstavili izloženi su višedecenijskoj diskriminaciji i opresiji državnih institucija, tretirani kao državni neprijatelji i zastupnici retrogradnih bjelaško-četničkih tradicija i ideologija. (To se nije odnosilo na manjinske narode i njihove identitete. Naprotiv, naglašeno uvažavanje njihovih prava i interesa služilo im je kao potpora i legitimacija sopstvenih navodno demokratskih opredjeljenja, i pridobijanje manjinskih prvaka za saradnju u tzv. rasrbljavanju,odnosno crnogorizaciji Crne Gore.)

U realizaciju svog projekta crnogorski etnonacionalisti krenuli su sa anarhistitičkom, i paradoksalnom tezom (preuzetom od hrvatskih maspokovaca iz 1970), „da svaki narod ima pravo da svoj jezik nazove svojim imenom“, ne pitajući se zašto, kada su već stari autentičan narod, nijesu to, kao i drugi stari narodi: Srbi, Grci, Francuzi.., davno učinili? (Kako se tokom „hiljadugodišnje državnosti“ nijesu sjetili da imenuju sopstveni jezik?) Tu tezu, kojom su, u stvari, sami sebe dezavuisali, potkrepljivali su notornom glupošću da srpski jezik i nije srpski nego crnogorski, koji je Vuk Karadžić „ukrao“, ponio u Srbiju i tamo ga rasprostranio pod srpskim imenom.

Nakon referenduma o osamostaljenju, kada se većinska (potencijalno pravoslavna) Crna Gora definitivno podijelila na dva tabora, što će reći na dva naroda (prevashodno po pitanju imena jezika), izašli su sa stavom da se službeni jezik mora imenovati po imenu države, iako tako nije imenovan nijedan jezik na svijetu. Jezici se ne imenuju po imenu država a ni narodi, nego se države imenuju po narodima. Nije država starija ni od naroda ni od jezika nego je obratno.

Da im cilj nije bio građanska nego upravo jednonacionalna država, i da ustanovljenje tzv. crnogorskog kao službenog jezika nije, kako su tvrdili, učinjeno zarad izgradnje nekakve građanske nadnacionalne profilacije crnogorskog društva (koje bi se identifikovalo po državnosti), nego upravo – zarad učvršćivanja i nametanja sveukupnom većinskom stanovništvu crnogorkog etnonacionalnog (što je istovremeno značilo i antisrpskog) identiteta, potvrđuje nam, prije svega, osnivanje fakulteta za tzv. crnogorski jezik, sa zadatkom ustanovljenja montenegristike kao antisrbistike – naučne discipline od posebnog državnog interesa, pošto takve ambicije nije pokazivao nešto ranije ustanovljen Studijski program za crnogorski jezik na Filološkom fakultetu u Nikšiću, čiji profesori, iako se zalažu za crnogorsko ime službenog jezika kao ključne identitetske odrednice crnogorske nacije i države, ne prihvataju tzv. „cetinjsku“ jotovanu varijantu, i, smatrajući da su srpski i tzv. crnogorski jedan te isti jezik, drže se Vukovog jezičkog standarda.

Međutim, „dijeliti“ s drugima, posebno sa Srbima, isti jezik, makar to bilo i pod različitim imenima, nije se „stopostotnim Crnogorcima“ činilo kao dovoljna potvrda samobitnosti sopstvene nacije. Zato im je bilo potrebno da dokažu i svoju jezičku posebnost, pa su kao neporecivi dokaz autohtonosti tzv. crnogorskog jezika, jekavsko jotovanje proglasili za „opštecrnogorski (koine)“, odnosno  autohtonu pojavu u Crnoj Gori i njeno „prepoznatljivo jezičko obilježje“, iako je to dijalekatska crta istočnohercegovačkog dijalekta srpskog jezika, „južnog narječja“, kako ga je zvao Vuk Karadžić, i prisutna je na cijelom njegovom prostoru: i u Hercegovini, i u Bosni, i u Srbiji, i u Hrvatskoj i na prostoru zetsko-raškog dijalekta, naravno, ali koju je Vuk, držeći se načela „općene pravilnosti“, isključio iz svoje pravopisne norme.(Vuk je i prije Sosira jezik vidio kao sistem pa mu je tako i pristupio prilikom normiranja.) Ali Crnogorci ne bi bili Srbi kada se ne bi dijelili. Za toliki narod malo im je bio jedan pa su napravili dva crnogorska jezika: „jotirani“ (cetinjski, prestonički), zvanični i „nejotovani“ (nikšićki, periferijski), alternativni. Prvi za nesumnjive (ortodoksne) Crnogorce, drugi – za sumnjive (agnostične).

Svi ti „njihovi različni dokazi“ i „kroz mrake žedno tumaranje“, nijesu bili argumenti nego politički stavovi, ideologeme i stranačke direktive, zasnovane na zamjeni teza, izvrtanju činjenica i „logici svršenog čina“. Ali ne i za zavjereničku falangu u crnogorskom parlamentu, mobilisanu od predstavnika Crnogoraca, Bošnjaka, Muslimana, Albanaca, Hrvata (a tu se našao poneko i s druge strane), koja će, u svom prevratničkom zanosu, izvršiti nasilje nad stvarnošću i, suprotno volji preko 63% građana Crne Gore, umjesto srpskog, ustanoviti crnogorski kao službeni (ili kako njegovi obretnici vole da kažu: državni) jezik u novom ustavu.

Napokon, uz pomoć nekolika najamna kodifikatora ideološke magle, izršena je, brže-bolje, prestandardizacija srpskog književnog jezika, sačinjeni su i pravopis i gramatike (avantura s rječnikom je neslavno završila – zabranom od strane Parlamenta, zbog nekoliko arhaizama koji se nijesu dopali jednom albanskom poslaniku!) i to je u crnogorskom ustavno-pravnom sistemu imenovano kao crnogorski književni jezik, tj. kao crnogorski jezički standard, obavezujući za sve građane Crne Gore u javnom komuniciranju. Na njemu se, nominalno, izvodi nastava u crnogorskom školstvu i štampaju svi školski udžbenici. I svi nastavnici srpskog jezika i razredne nastave, koji tokom školovanja nijesu učili (niti su znali za njega) tzv. crnogorski jezik, morali su da pohađaju jednodnevni tečaj na kome su, gle čuda(!) naučili i njegovu gramatiku i njegovu leksiku. (Toliko im je terbalo da savladaju do tada im potpuno nepoznat jezik. Ne budi primijereno – poslije silaska Sv. Duha na apostole slično nešto nije se nikada niti igdje dogodilo.) Nakon toga dobili su setifikate da mogu izvoditi nastavu na službenom jeziku, koji je, razumije se, postao i nastavni jezik u školama. („Kakav nauk, takvo i čitanje.“)

Da ironija bude veća, danas se to ime (ime bez sadržaja), taj isfabrikovani konstrukt, pravda njegovim stečenim ustavnim statusom (koji ga čini nesumnjivim i nepovredivim) i priznanjem, odnosno pribavljanjem međunarodnog koda od strane Kongresne biblioteke u Vašingtonu. I to opravdanje prihvaćeno je i od strane onih političkih grupacija u Crnoj Gori koje su ga godinama deklarativno osporavale.

Što znači (i to se jednom mora jasno saopštiti), da su politički predstavnici zastupnika imena srpskog jezika (zvanično: preko 43% građana Crne Gore) ignorisali sve relevantne kriterijume, lingvističke i sociolingvističke, za određenje jezičkog identiteta, a prihvatili tzv. ustavno (tj. političko-ideološko, nenaučno, efemerno, oktroisno, fiktivno) određenje i po njemu priznali individualitet i realitet tzv. crnogorskog jezika! To su učinili prvi put 2011, zlosrećnim dogovorom tadašnje vlasti i opozicije da se nastava u školama izvodi na crnogorskom jeziku, a s obzirom na istu lingvističku osnovu i na srpskom, itd., a sada to pritvrđuju zahtjevom da se srpski izjednači sa crnogorskim. Kažu: crnogorski jezik je ustavna kategorija pa samim tim i postoji, bez obzira na to šta kaže nauka, bez obzira na stvarnost, bez obzira na sve u nauci prihvaćene kriterijume za određivanje jezičkog identiteta, koji to negiraju! Zašto su onda prozivali nekadašnjeg ministra prosvjete, i omalovažavali njegovu izjavu da se o jeziku prvo pitaju političari pa onda lingvisti, ako danas i sami kažu i čine isto? On je lingvistima ostavljao mogućnost makar neke korektivne uloge u procesu imenovanja jezika, oni čak nijesu ni to: lingviste niti je ko šta pitao niti se obazirao na njihova mišenja – ni kada se donosio ustav, ni kada se određivalo ime nastavnog jezika i nastavnog predmeta, ni kada su proklamovali zahtjev za izjednačavanje srpskog sa tzv. crnogorskim jezikom; ni književnike niti bilo koga od onih kojima jezik nije samo sredstvo za komuniciranje i političko kalkulisanje. Ovakvog nipodaštavanja nauke, logike i zdravog razuma, ali i profanisanja srpskog nacionalnog dostojanstva, teško da je ikada bilo na ovom prostoru!

Na srpskom jeziku nastajalo je stotinama godina neprocjenjivo kulturno blago, koje je odavno postalo dio svjetske kulturne baštine. A šta je nastalo na crnogorskom? Šta je i moglo nastati od vremena njegovog ustavnog određenja, navodno – njegovo grođendana, 2007, ili pak, od vremena dobijanja međunarodnog koda, 2018. godine? I sad treba moljakati da se srpski jezik izjednači sa crnogorskim! Pa ni to ne može. Ucjenjuju ga sa 320 000 sigurnih glasova. Srpskom treba 320 000, a crnogorski se zaglavario sa manje od 30 000! Nijesmo li to iz režima opresije prešli na režim ucjena?

Bestidno je, ljigavo je, nedostojno uličnog šibicara a kamoli narodnog poslanika, ucjenjivati preko 43% građana Crne Gore, jedanom pravno neodrživom, beskrupuloznom ustavnom odredbom, kojom je, bivši režim pokušao da ovjekovječi svoju vladavinu i svoju fašistoidnu, antisrpsku, identitetsku koncepciju Crne Gore, i time Crnu Goru suštinski deligitimisao kao pravnu državu. Svi koji se danas (bilo iz vlasti ili iz opozicije) pozivaju na odredbu čl.157 Ustava, kojim se propisuje način njegove izmjene drikčiji od načina na koji je donesen, sledbenik je te koncepcije, hipokrit i šlihtara bivšeg režima. A za nas, koji se povinujemo njihovoj ucjeni, ne znam šta bi se reklo, osim „s kim si takav si“.

Fikcija je nadigrala stvarnost. Ko se ne uhvati u njeno kolo taj je kvariigra, cjepidlaka, namćor u sukobu s realnošću, ludak, sličan onom caru iz kineske priče koga su podanici proglasili ludim, pošto su sami poludjeli, napivši se vode iz njihovog zatrovanog bunara, pa je i on morao da uradi isto kako bi se opametio.