Oprosti, Oče, zgriješili smo

Piše: Emilo Labudović

Još u udžbenicima za osnovnu školu, u kojima se prvi put pominje, Rastko Nemanjić, sin, princ i brat, označen je dvostrukom ulogom u istoriji Srba. Na jednoj strani, državnik, diplomata i izmiritelj posvađane i naslednim grabežom opterećene porodice, a na drugoj, borac i u neku ruku tvorac autokefalne Srpke pravoslavne crkve – DUHOVNI OTAC SRPSKOG NARODA.
Ta dualnost Njegove prirode i uloge ulavnom je bila udžbenička, a ona Njegova strana koja mu je zazvijek odredila mjesto među Srbima bila je i ostaje njegova duhovnost, borba za utemeljenje pravoslavlja i najviših dometa hrišćanske vjere. To ga je, ne samo u kanonu Srpske crkve već i srpskom narodu uopšte, diglo na najviši mogući nivo, nivo sveca. Sveti Sava je tako postao više od imena i titule, postao je simbol i direktna veza Srba sa Nebom. Tu vezu nijesu mogli da prekinu ni Turci spaljivanjem njegovih moštiju na Vračaru, jer Svetac je odavno već bio nebeski anđeo.
Prosvetiteljska misija koju je obavljao za zemaljskog života Svetog Savu je uvela u srpske škole i učinila ga zaštitnim znakom i slavom tih hramova znanja, državnim i narodnim praznikom za dugo vremena. A onda je, kao i SPC u cjelini, i Sveti Sava polako istisnut iz javnog i obrazovnog prostora i za sve vrijeme komunističke i socijlističke vlasti bio je samo jedna od značajnijih istorijskih ličnosti kojima je u udžbenicima posvećivano jedna do dvije stranice. Demokratizacija srpskog društvenog i državnog prostora ponovo je Svetog Savu vratila u škole, udžbenike, u svetosavsko slavlje i obilježavanje. Na žalost, na kratko.
Sveti bi, da kojim slučajem vaskrsne, danas opet zatekao na krv i nož posvađanu braću. Umjesto na svečanosti Njemu u čast, đaci i studenti su danas na ulicama. I ne samo na ulicama, jer sinoć su neki od njih, kao horda varvara, upali u jednu od najznčajninih srpskih prosvetiteljskih institucija, Maticu Srpsku, i rasturili skup Njemu posvćen. Njegov dan se širom Srbije (ni Crna Gora ne zaostaje) preselio na Autokomandu, na ulice, trgove, mostove, i umjesto himne u Njegovu slavu, uglavnom se zviždi, pljuje i psuje. Umjesto blagoslova i pomirenja, plamte ognjevi mržnje, isti oni ognjevi koji su spalili Njegove svete mošti, s tim da to danas nijesu ognjevi dušmana već Njegovog obeznanjenog i obestrvljenog naroda. Naroda koji nije u stanju da makar na Njegov dan zastane, razmisli i pokuša da sagleda kuda nas sve ovo vodi.
Normalno je i podrazumijeva se da se u normalnim demokratskim društvima narod, fiktivno i stvarno, dijeli na one koji podržavaju vlast, one koji su uz opoziciju i one kojima ga je baš eventualno i za jedne i za druge. Takođe je normalno da se u tim društvima odvija neprestana, politička i demokratskim sredstvima vođena borba i nadgornjavanje. Ali, podvlačim, to važi za normalna i sazrela društva kojih mi, na žalost, još uvijek nijesmo dostojni. Jer, u tim i takvim drštvima postoje vrijednosti, datumi i ličnosti nesporni i jednima i drugima. A ako je i za koga u dugoj srpskoj istoriji „između klanja i oranja“ bilo nesporne ličnosti onda je to bio, i trebalo bi da je i danas, Sveti Sava. Jer, Otac, naročito duhovni, se ne dijeli, ne prisvaja i ne odbacuje, Otac se slavi i poštuje.
Danas, u sumrak ovog svetog dana, dok škole, fakulteti, pozorišta i ustanove kulture tonu u mrak beznađa, ludila i divljaštva, postavlja se pitanje: čiji je Sveti Sava? Jer, ako nije naš, a to „naš“ podrazumijeva sve nas bez ostatka, onda nije ničiji. Svetac je svoj život, zemaljski i duhovni, posvetio mirenju, i bojim se da nas danas, ovako zavađene i u krv ogrezle, uopšte ne bi prepoznao. A ako nije „naš“ onako kako i priliči Ocu, onda ni mi nijesmo Njegovi i ne zaslužujemo ni ime da mu pomenemo. Čak su u jednom od najkrvavijih sukoba u ljudskoj istoriji, u Prvom velikom ratu, njemački i engleski vojnici samoinicijaivno odložili oružje, izašli iz rovova i pošli jedni drugima u zagrljaj Božić da čestitaju, a onda opet nastavili da se ubijaju. Nas i naše ludilo danas ni Sveti Sava nije uspio da, makar na tren, zaustavi i izmiri. Oče, oprosti nam, ne znamo šta činimo!
I da se raumijemo, ovo nije zločin i grijeh prema Njemu i Njegovom mjestu u našoj istoriji, vjeri i kulturi. Njegova svetost je nedodirljiva, neupitna i nedostižna za blato kojim mi ružimo naša lica. Ovo je neoprostiv grijeh prema nama, našoj i budućnosti naše djece. Jer onaj koji pljune na sopstveni obraz, čast, ljudsko i nacionalno dostojanstvo, sam sebi namiče volovski jaram ropstva i poniženja. I to više nema nikakve veze sa Njim.
Oprosti nam Oče, zgriješili smo. Mnogo smo zgriješili.

Emilo Labudović