Oproštanica od Momira Vojvodića

Stišao se samo za tren (jer drukčije su pjesničke smrti pred užasom strašne noći u koju sve potanja) najveći posleratni sr(b)ski pjesnik Crne Gore, Momir Vojvodić.

Momir sav od nemira, perjanica najposlušnijeg i najvjernijeg sr(b)skog sinovlja, lirski temeljnik i epski bojovnik, vojvoda stiha i japija reskih kazivanja, što je silazio do bola sebe, do vida i vidi Kosovo, nedovoljno raželjen na oba svijeta.

Otišao je vitez umjetničke časti, u čijoj duši je živio nježnik i posvećenik pjesnikovanja, do religijskog, pred tim čudom što se zove pjesma, taj vječni krik i potonje utihnuće.

U tom vitezovanju časnih, glas Momirov je bio i ostao tvrđava, kupa sr(b)ske simbolizacije, našeg rašpčepljenog svetog jezika, utihnuo je za zeru najpotpuniji i najgrlatiji ćiriličnik, istinik, gospodin i profesor Momir Vojvodić, pred istom ukletnom porukom svih nas, da je na otpočetoj oporuci sve manje pjesnika pred životom što više i nije.

Usnio je u Božijem Vojvodić, Vojevodič i istinski Srbojević, izgorelac dušom i srcem za svojim Kosovištem, bolnik svekolikog Sr(b)stva, nevoljni izbježilac od piska ognjišta i zlopoglednih škrgutanja, stizalac i odmicalac, veliki bdjenik nad svakim stihom i nepodmitljivi stražarnik. I kad bi drugi umakalci zaćutali, razbježali se i skamenili, Momir je ostao trajna vrijednost sr(b)ske književnosti, vedrina do koje samo rijetki (najbolji) stižu.

Da svjedoči do grcanja, do muke, brat suzništva i najbratskija melemnica sestre Batrićeve, poslušanik do ponosa starca Milije, onaj čije je mjesto bilo u pročelju i potonjih kneževih večera.

Otišao je (ili smo samo tako mi umislili, (jer ružno je umiranje) pred svjetlolučnim rimama, slitih od grča, metafizičke lednine, od zora pripadanja, najljepšoj riječi što jeste (Sr(b)stvu), udaljio se do svoje posljednje mete iskušenik riječi, mećava najbriljantnijih metafora, bogatnik leksike i zadobitnik tradicije, on, Momir Vojvodić.

Njegovo vojvodstvo je tek sada na nebu, najdaljem, gdje se isijava moračka kapa, na tom visu, u koji se zagledujemo (a tek ćemo) za banom poetskog podvigovanja, čije je raznovrsno književno djelo gromadnik, tkanica, radosnik, osvanuće umlja i duboke pronicljivosti.

Otišao je Momir, veliko slovo ispatnje u kalendaru sročitog i krvavog srpskog zavještanja.

On više ne pripada nama, preselio se u riječ.

Da se probudi u vječnosti.

Tvoja je Vojvodiću .