Oproštaj roditelja od Njegoša

Piše: Batrić Bajo Kandić

Kad glas ode kroz brda i gore,
da je vladar male Crne Gore,
preminuo na Cetinjsko polje
Crnogorce ta vijest zabolje
pa se kupe kraj vladarskog dvora
da isprate svoga dobrotvora.
Kad stigoše na Njeguše glasi,
da se život vladici ugasi,
od trideset i osam godina,
pohitaše Tomo i Ivana,
svoga Rada još jednom da vide
prije nego u vječnost otide.
I stigoše na ravno Cetinje,
ispred naše velike svetinje.
Prvi Tomo priđe Radu sinu,
krst i ruku ljubi vladičinu:
,,Bog nam dao i Trojica Sveta
da smrt ovog mojega djeteta
gospodara vašega i moga
bude srećna sa pomoću Boga
za svu našu zemlju kolika je
tebi sine i smrt lijepa je,
kao da te danas gledam živa.”
Onda majka ruku mu cjeliva,
ne htje ledno da mu ljubi čelo,
a lice joj sjetno, neveselo.
Žene tuže a leleču ljudi,
gleda sina koji se ne budi,
pa ponosna Radu se obrati:
,,Ne dam sine i to neću dati,
nisi umro nit ćeš umirati.”
Čuju joj se majčinski uzdasi:
,,Kako mi te Bog sine ukrasi
mimo ikog, slavo mila moja
a majka je rodila heroja.”
Srce puca a bol joj u duši,
sina gubi svijet joj se ruši,
al se masi polako obrati:
,,Morate me braćo poslušati
za vladikom nećemo kukati,
Rade nije rođen za plakanje
već na radost i srpsko nadanje
i za dobro imena srpskoga
ja sam sina odgajala svoga.
Neću, ovo kažem od istine,
suzu puštit ja za tobom sine,
ne bih onda tvoja majka bila,
Kuka koja pogan je rodila,
i prosta ti moja hrana bila,
i mlijeko što sam te dojila
slava Bogu koji mi te dao
i lijepog tako te sazdao
i tako te uzeo mladoga,
jer će imat i viđeti koga.”
Tako ova Crnogorka dična
teškom bolu još odavno vična,
jer je Joka izgubila sina
prije skoro petnaest godina
al’ ponosna na svog Rada sina
svjesna da je ljudska veličina.
Zbog velikog ponosa i ara
bez suze se s sinom razgovara.