„Općenarodni junak“ u sjenci žene: Ko je Diana Budisavljević, žena koja je od smrti u ustaškim logorima spasila 12 000 djece?

Piše: Lenka Gospodnetić za Slobodnu Dalmaciju

Sviđalo se to nekome ili ne, ove je godine „općenarodni junak“ Ante Gotovina ostao u debeloj sjenci žene, i to nešto starije; govorimo, svakako, o Diani Budisavljević, o čijem je požrtvovnom djelovanju u Drugom svjetskom ratu snimljen film koji je u službenoj konkurenciji 66. Pula film festivala do nogu potukao željno iščekivanog Vrdoljakova „Generala“, ali i ostale filmske naslove.

Naime, osim što je filmom „Dnevnik Diane Budisavljević“ osvojila Veliku Zlatnu arenu te nagradu publike i nagradu za režiju, njegova režiserka Dana Budisavljević napravila je nešto puno važnije: publiku je edukovala o liku i djelu žene koja je bila pionirka svih #spasime i sličnih akcija pokrenutih za spašavanje djece od zlostavljanja i pogibija, a to je svakako priča koja nema veze s nacionalnošću niti politikom, nego golom ljudskošću.

Dakle, tek nakon što je rečeni film „pomeo“ konkurenciju i izazvao takvo oduševljenje publike da je aplauz nakon projekcije trajao neprekinutih osam minuta (!), a nagrade stigle „u karijoli“, mnogi među nama su se zapitali: Ko je Diana Budisavljević?

Ko je bila ta velika žena koja je djelovala kao Oskar Šindler, s tim što je – za razliku od njega – uspjela spasiti ne 1200, nego se govori o brojci od čak između 7000 i 12.000 djece spašene od smrti u ustaškim logorima?!

Evo osnovnih podataka: kao prvo recimo da je malo zbunjujuće što je humanitarki (Diana) ime „modernije“ nego mladoj režiserki (Dana), pa su ljudi skloni obrnuti uloge. Faktografija i hronologija kažu da je Diana Budisavljević Austrijanka rođena pod prezimenom Obexer u austrijskom gradu Insbruku 1891. godine.

Udaja za doktora

Nakon završene srednje škole udaje se za doktora, utemeljitelja katedre Hirurgije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, dr. Julija Budisavljevića, te joj je od 1919. Zagreb i stalno prebivalište.

Dakle, lako je izračunati da je, s obzirom na godinu rođenja, bila već pedesetogodišnjakinja, žena u zrelim godinama i dobrog imovinskog statusa kad je počeo Drugi svjetski rat, a ona se uhvatila u koštac s mučnom, nehumanom pričom koja ju je iz udobnog salonskog života odvela u logore nakaradne paradržave, a društvo dama iz više klase zamijenila za hordu mršave, ispaćene dječice, počesto i na podu punom izmeta u vagonima smrti.

Diana Budisavljević bila je žena koja nije mogla zatvoriti oči pred činjenicom da se u koncentracionimm logorima NDH našlo na hiljade djece (srpske i druge ne-hrvatske nacionalnosti), odvojene od roditelja, na pragu smrti.

Austrijanka koja do tada nije bila pripadnica nikakvog pokreta niti udruženja za pomoć, pokrenula je spasonosnu akciju ni iz čega, saznavši za strahote koje se događaju u ustaškom logoru Loborgrad, a u tom pomaganju učestvovala je i Crkva, i to i pravoslavna i katolička.

Akcija se, u najkraćim crtama, sastojala od skupljanja i slanja pomoći u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima: uz spomenuti Loborgrad, bili su to i logori Gornja Rijeka, Stara Gradiška, Jasenovac, Mlaka i Jablanac.

Mukotrpno izvlačenje i prevoz majki i nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke obitelji, te u dječje domove i bolnice uz prikupljanje pomoći za njihovo uzdržavanje, takođe je bilo ono čemu je Diana posvetila, zapravo, ostatak svojeg, do tada udobnog života u dobro situiranoj, vlastitoj porodic. No, ona je imala empatije i za tuđe nesretne mališane, koje je zvala „moja djeca“.

Herojsko djelovanje Diane Budisavljević obilježilo je ne samo spašavanje golih života, nego i vođenje složene kartoteke; bila je to evidencija djece i njihova porijekla, što je omogućilo njihovo ponovno spajanje s majkama i očevima, koji su u mnogim slučajevima bili slani na prisilni rad u Njemačku. Diana Budisavljević je nastojala sačuvati identitet djece i tako omogućiti njihov povratak obiteljima.

Ono što se široj publici možda neće svidjeti jest podatak da se beatifikovani nadbiskup Alojzije Stepinac – prema ekranizovanim dnevničkim zapisima – tek nakon dvije godine aktivno uključio u pomaganje; dostupni materijali govore, naime, da je isprva bio prilično suzdržan…

Borba sa strahotama nad djecom pravoslavne vjeroispovijesti i srpske nacionalnosti trajao je zapravo i duže od „petoljetke“, o čemu svjedoči dnevnik koji je Budisavljević vodila od septembra 1941. do februara 1947. godine.

Intervencijom Dianine unuke, psihologa dr. Silvije Sabo, sačuvana je dokumentacija i dnevnik na osnovi kojih je Hrvatski državni arhiv izdao knjigu „Dnevnik Diane Budisavljević“ 2003. godine.

Ni partizanska oslobodilačka vlast nije bila previše sklona realnom sagledavanju zločina počinjenog nad srpskom djecom u Drugom svjetskom ratu, odnosno vrednovanju njene požrtvovne akcije, jer je odmah nakon oslobođenja u svibnju 1945. godine na zahtjev Ministarstva socijalne politike (točnije, Odjeljenja zaštite naroda OZNA-e), Diana Budisavljević kartoteke s podacima o logoraškoj djeci i roditeljima morala predati vlastima.

Ipak, Dianina akcija zbrinjavanja djece-žrtava Drugog svjetskog rata bila je snažan doprinos uspostavljanju socijalnog rada kao (i dandanas jedne od najugroženijih!) profesija u Hrvatskoj 1952. godine, i to službenim osnivljnjem Više škole za socijalne radnike u Zagrebu.

Posljednjih šest godina svojeg života Diana Budisavljević provela je u rodnom Insbruku, gdje je umrla 1978. godine.