Opozvani ambasadori ostaci su promašene politike DPS-a: Oni nijesu zastupnici državne politike, već partijskih interesa onih koji su poraženi na izborima 30. avgusta

Sastanak predsjednika države Mila Đukanovića, ministra vanjskih poslova Đorđa Radulovića i vicepremijera Dritana Abazovića na temu opoziva ambasadora održaće se danas u zgradi Predsjednika.

Radulović je inicirao sastanak sa Đukanovićem nakon krize u rješavanju pitanja opoziva sedmoro diplomata, koje je zatražila Vlada, ali predsjednik države nije htio da potpiše ukaz o tome.

Opoziv ambasadora i Đukanovićevo insistiranje na činjenici da neće potpisati ukaz o njihovom opozivu prokomentarisao je analitičar Boško Vukićević.

„Ministar vanjskih poslova treba danas da održi sastanak sa predsjednikom Đukanovićem povodom pitanja opozvanih ambasadora. Kako Đukanović, odbijajući da potpiše ukaz o opozivu, traži da mu se pojasni kako su to dati ambasadori „radili protiv interesa države“, još jednom prilažem kako sam tu problematiku u jednom tekstu pojasnio, čini mi se prilično argumentovano. Neka moja argumentacija bude jedan od materijala za današnji sastanak predsjednika i ministra“, navodi Vukičević.

Odbijajući da potpiše ukaz o opozivu sedam ambasadora, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je, podsjeća Vukićević, od Ministarstva vanjskih poslova zatražio objašnjenje tvrdnji „da su ambasadori radili protiv interesa države“.

„Osim toga, Đukanović je istakao da nije saglasan sa „paušalnim, politikantskim i revanšističkim ocjenama“ ministarstva. U obrazloženju svoje odluke podvukao je i da je „dosadašnja praksa povodom opoziva ambasadora, osim zbog okončanja, odnosno isteka mandata, izuzetno rijetka”, podsjeća on.

Dok Ministarstvo vanjskih poslova i Vlada Crne Gore ne pruže odgovarajuće odgovore na predsjedničko odbijanje potpisivanja ukaza o opozivu, Vukićević se osvrnuo na neke stvari iz obrazloženja Đukanovića.

„Prije svega, neophodno je istaći da opozvani ambasadori, kao i svi ostali koje očekuje ista sudbina, nijesu zastupnici državne politike, već partijskih interesa. I to partije koja je do nogu potučena na izborima održanim u avgustu. Prisjetićemo se da je jedan od sankcionisanih ambasadora, nekadašnji predsjednik opozicione partije, na jedan do tada nezabilježen i skandalozan način izdao volju glasača sopstvene stranke, podržao diktatorski režim i upravo zbog takvog sramnog čina bio nagrađen ambasadorskim mjestom u Pekingu. Neki drugi sankcionisani ambasadori su slijepo slijedili režimske politike prilikom njegovog nasrtaja na Crkvu i njenu imovinu, a upravo su takve politike bivše vlasti najzaslužnije za njen istorijski poraz na nedavno održanim izborima. Nije neophodno detaljno obrazlagati ni da su navedeni ambasadori bili pobornici politika podjela vladajuće partije, nacionalne diskriminacije, kao i konstantnog kreiranja napetosti u društvu“, kaže Vukićević.

Dakle, ambasadori o kojima je riječ su relikt jedne promašene politike, ocjenjuje on.

„Ukoliko bi nastavili da obavljaju diplomatske dužnosti, to bi značilo predstavljanje u svijetu nečega što je u našoj zemlji poraženo. Đukanović je u pravu kada kaže da je dosadašnja praksa opoziva ambasadora izuzetno rijetka. Međutim, lukavi predsjednik takvoj konstataciji izbjegava da doda opštepoznatu činjenicu – da “dosadašnja praksa” obuhvata trodecenijski period njegove strahovlade. Zaista, zar bi i mogli postojati neki logični razlozi za smjenu partijskih ambasadora u okviru višedecenijske diktature, osim u slučajevima rijetkih unutarpartijskih razračunavanja? Elem, dosadašnja izuzetno rijetka praksa opoziva crnogorskih diplomata od strane izvršne vlasti samo je jedan od pokazatelja autoritarne prirode bivšeg režima“, navodi on.

Poseban komentar, kaže analitiačar, zaslužuje ključni Đukanovićev zahtjev, tj. objašnjenje tvrdnji „da su ambasadori radili protiv interesa države”.

„U tom kontekstu, odlazećem predsjedniku bi se moglo postaviti sljedeće pitanje: da li njegova vizija odbrane interesa države podrazumijeva, recimo, i podržavanje govora mržnje, brutalnih vrijeđanja neistomišljenika i otvorenih prijetnji? Podsjetiću na primjer tri ambasadora, među kojima ima i onih čiji opoziv predsjednik odbija da potpiše, koji su nedavno platili sudsku kaznu izvjesnoj gospođi, koja joj je određena zbog govora mržnje i vrijeđanja vjernika Mitropolije crnogorsko-primorske. Gospođa je tada kažnjena zbog njenog pismeno iznijetog stava o Crkvi i pravoslavnim vjernicima: „Najradije bih zapalila Hram, i sva goveda tamo”, navodi Vukićević.

Tadašnje ambasadorsko plaćanje propisane kazne nije moglo biti drugačije viđeno nego kao skandal neviđenih razmjera, tj. negiranje odluke suda i podržavanje govora mržnje, otvorenih prijetnji i vrijeđanja, kao i primitivnih izliva šovinizma.

„Radilo se o moralnom posrnuću crnogorske diplomatije, jer su ambasadori nečuvenim zauzimanjem stava rasplamsavanje šovinizma u okviru institucija izdigli na još viši nivo. Iako je tadašnja vlada premijera Markovića deklarativno osudila ekstremistički potez tri ambasadora i njihovo finansiranje govora mržnje, ona je ipak odbila da ih opozove. Nije komplikovano dokučiti ni zbog čega: ambasadori su samo krajnje otvoreno ispoljili ono što je većina eksponenata bivše vlasti mislilo“, uvjeren je Vukićević.

U suštini, nastavlja on, „raditi protiv interesa države” je predstavljao modus operandi svih ključnih činilaca poraženog diktatorskog režima, a samim tim i njegovih ambasadora – ako interese države sagledavamo zdravorazumski, tj. pod njima podrazumijevamo državu kao servis građana, u okviru kojeg mora biti garantovan skladan suživot i jednaka prava za sve.

„Politike bivše vlasti su reflektovale suštu suprotnost interesima države, imajući u vidu da je njihova esencija bila u jezivoj diskriminaciji i progonu neistomišljenika, kao i stalnom izazivanju društvenih podjela, kriza i napetosti. Samim tim, ambasadori koji su bili ključni kadrovi i eksponenti takvih politika, nijesu imali ni previše izbora osim „raditi protiv interesa države”. To im je bio posao“, navodi.

Nema sumnje, ističe, da je Đukanovićevo odbijanje potpisivanja ukaza o opozivu ambasadora samo jedan od njegovih poteza kojima pokušava generisati krizu institucija i napetosti u zemlji, u kojima vidi jedinu šansu za političkim preživljavanjem.

„Takav plan, kao i sama kohabitacija sa novom vlašću, osuđeni su na neuspjeh, a smjena sa mjesta predsjednika države i politička marginalizacija Đukanovića predstavlja jedini mogući izlaz iz komplikovane situacije. Što se diplomatske problematike tiče, smatram da se odgovarajuće i pravedno rješenje nalazi u opozivu svih ambasadora svrgnute diktature. Sa finansijerima govora mržnje i glasnogovornicima strahovlade ne treba praviti kompromise. Počeci demokratizacije crnogorskog društva, imperativ opštenarodnog pomirenja i državni prosperitet zahtijevaju jedan takav „rez”, zaključio je Vukićević.