Oj Matija

Piše: Bojo Pižurica

Selo je naše – Duboko
Kuća – trideset i koja
Red njivica i lug oko
Okućnica i prisoja

Bogati smo šumom vodom
Nasred sela je crkvica
Podno nje žurnim tokom
Teče rijeka Mrtvica

Kuće tog seoca
Zauzele busiju
Okolo su Rovca
Svi vole Rusiju

Vis okolo splelu
Gromovi da tuku
Skoro svi u selu
Slave Svetog Luku

Nalazi se centrom
Crne Gore male
U tački kad bi metrom
Povukli dijagonale

Sluša svode u svom visu
Nevideljno gorsko uho
Ti predjeli obukli su
Svečano sa neba ruho

Tu se i ne ždiju
Mjesečine mlake
Tu ckladovi bdiju
I mirišu vlake

U njima vrh taji
Onostrane leti
Pričaju drhtaji
Stražare trepeti

I tu nema briga
Žamora ni vreve
Sve je jedna knjiga
I ništa ne zebe

Sveci što dan nadziru
Odgovorni Ocima
Tišinu su manastiru
Razlili po Rovcima

Tu je od nebesa
Pečatne tapije
I jezik čudesa
Iščitavo Matije

Čitao i ljude
I dan onaj šesti
Ako li šta bude
Trebalo prevesti

Mi nemamo niđe truna
Niti traga od nježnosti
Nema svile ni baršuna
Nijesmo od veselosti

Ipak tamo u crnjini
Đe se čavka mraku svija
U dračama i trnjini
Smijeh vinu naš Matija

Tu đe brda bruse vode
Na bistrine iz nigdina
Tu đe velji Savaote
Samo jezik je istina

Živo je što jezik pamti
Kroz pisanja štedra
A tu bješe dovoljna ti
Rovačka katedra

Ko da sila nekakva nagoni
Ova brda i gura ka nama
Lijevo Pribrane desno su Zagoni
Leđa okrenusmo Čapljeznicama

Kad se nebom poigraju
Ti oblaci kao ati
Eto ide ptice graju
I govore vlati

I Okrumak niz Ponore
Javlja kroza Valje
Sa visoke te zvonare
Da prenesu dalje

Glas što nebu vrca
Uznose litice
Sve je ovo Crkva
Kažu Vrioštice

Bogojavlja glas
Uzvrate visini
Za istu ipostas
Jezikom jedinim

Tamjan s toga kada
Svemoćne magije
Što bokorno pada
Ćutao je Matije

U pričanje široko
Čitav svijet stao je
I u Velje Duboko
Od Prla do Krotaje

Tišina će pobjeći
Kad Matija bane
Hljeb jezika lomeći
Sa lješanske strane

Il će vezom Mrtvice
Kroz to divno ljuće
Kupeć hljeba mrvice
Na putu do kuće

Selo Velje Duboko
Za pričanjem vapije
Bez njega je ubogo
A Priča je Matije

Pričanje i razgovor
Hljeb i so su jezika
Ime mu je govor
A jezik se preziva

Nameću se pitanja
Nalik predjelima
Ali jedno izranja
Viče Ede li ga

Nek bude da neba ženik
Nedirnut kroz tvrdo pruće
Mirno prođe Ograđenik
Do stare i nove kuće

Neko kaza đe konače
Čobančad i vile gorske
Vidio je da promače
Vrh od kape šerlokovske

Drugi reče prođe mostom
Danilovim uz litice
Zgrnut smješkom i oprostom
I da gredom hrani ptice

Javiće nam naše zemlje
Glavicama i kotama
Kada bude blizu Veljem
Pojem ptica i vodama

Brda što moć dana stiru
Pitaju se sred svog žića
Da nije pošo Manastiru
Il u Bare Radovića

Ječmište i Javorov vrh
Nad ne gube da doći će
Prepeličji spreman prh
Kad ga vide niz Poštiće

Podiže se Ravnjak lugom
I Kičevac vrhom šuška
Da nadvire jedno drugo
I uhvate muštuluka

Ptice biće od pomoći
Ti naredan toj si slici
Možeš doći i po noći
Provešće te naši svici

Možeš doći kada hoćeš
Pa kad Veljem prođeš dveri
Polegnuće naše voće
Vrat uspravit kaloperi

Svaka biljka tu ti pada ruci
Da prikaže raskoš novu
Divlja trešnja kraljevac i žuci
Za trajanje u tvojemu slovu

Ozariće oči Veljeg Dubokoga
Taj susret što će vječno sjati
Sjajem dragog kamena alemnoga
Spram kojeg se vidi večerati

Danu orle bratska hvalo
Krilo nek se vine
Da mu oko nije stalo
Na Bijele Nerine

Ajde ela tebi basta
Oštri pogled sunovrati
Orlovskog ti dičnog bratstva
Nas će oči zavarati

A đe orle pogled oštriš
Jezero Kapetanovo
Uzleti se svjetlu poviš
Tu đe Bog je svud stanovo

Odatle se dobro motri
I sve vidi od jezera
Ajd na krila što su zor ti
Orlova ti tvrda vjera

I još gore u svom bruju
Ne daj da ti krišom prođe
Nu uvati onu struju
Što nanosi niz Rogođed

Jer krenuće kakav znamen
Podno neba pomeđ sviju
Đe je svaki trag i kamen
Uveo u poeziju

Svaku mrvu i sitnicu
Pokrenu da opet živi
Prenu u njoj tu iskricu
Kroz taj jezik nedozivi

Jednako i voljen gonjen
Potvrđena kob pjesnika
Brani se kad bi opkoljen
Čudnom snagom svog jezika

Mi ne dasmo sakrilismo
Oko Veljeg Dubokoga
Da ne dođe na te pismo
Od onoga lukavoga

Šta smo mogli posle bjesi
Nakon praha i olova
Nego da ti damo jezik
Pospemo po tebi slova

Đe planine jesu klekle
Ti si čuo one kosti
Što su tada još prorekle
Propast slavne budućnosti

Naoružan tek istinom
I sa svojom dušom tijom
Pa riječju kao vinom
Oprao ih poezijom

Osvrnu se svojim zovljem
Ka vrlima i vedrima
Noseć kapu sa trnovljem
Pašuć riječ o bedrima

Kad zvekir iz ada
Komandova siječ
U doba šapata
Rekao si riječ

Kada ti se korak ote
Nad zaigra povrh usne
Dan pamtimo kad ti ode
I kad ono osvrnu se

A od doba kada ode
S tobom riječ jasnija
Mi ovamo čuli smo te
Iz sjećanja Matija

I znaj da nas nisi
Nimalo iznenadio
Znajući te či si
I koga si pratio

Za život što živje
Unauštrb zlosti
Koliko li ti je
Trebalo hrabrosti

Svi progoni koji biše
Od neljudi mržnje ljute
A ti što te progoniše
Gonili su Hrista u te

Čitajući sva ta slovca
Tu đe svaka riječ krš je
Ti si čuo šapat Tvorca
Kroz peštere i kroz vršje

Još pamtimo tog dječaka
Ove gore što odliše
I tu svjetlost što vjenča ga
Nebom koje iskru ište

Šta mogasmo uzdigosmo
Da ti svijet bolje vidiš
Sebe pod te poturismo
Da kroz riječ nam zasvitiš

Znam vole te Valjevo i Senta
I suviše sto tvojih portreta
I Kosovo sjedištem u Peći
Al šta je to pri Vukovoj međi

Pita Brnjik mramor gromljen
Osamljenik gorska čaja
Ima li ga niz krš lomljen
Tu ka vrhu zavičaja

Šta javljaju vrhovi
Pri nebu se sađeli
Svakom ko ovrhovi
Da su blizu anđeli

Eno ide pro vriježa
Jezeru što svjetlost lije
Koje uvrh Trebiješa
Drži svete liturgije

A okolo brda služe
Uzdignuta više sjena
Dok odaje miris skrušen
Mirni tamjan dokoljena

Pouzdignut u taj lijet
Negdje gore ti si cvao
Pa si zato ovaj svijet
Ti Matija natpjevao

Ovo selo ubog doli
Svijetli li to zor sija
Čekamo te do da boli
Vitezamo oj Matija

Sve što vrha ovdje ima
Zdravi ti i napija
Nevidljivim peharima
Vinom neba Matija

Orlov krše i Vranj vodo
I Šumatna ti glavice
Sve gledate u Vukodo
Je li digo lastavice

Njihov lijet unakrsni
Sječivom od plavih krila
Nepogrešni znak je krstni
Da ga eto uz Točila

Kabo će se osmjehnuti
Okrenuti prema gora
Dolinom će odjeknuti
Matija je znam mu korak

Znam vole te Valjevo i Senta
I još mjesta deveta i peta
Ali bistri pogled sa Ljeskovca
Čeka da te usmotri niz Rovca

Ovo pusto valje
Vodu je iskalo
Nebo mu je šalje
Na Babino Sicalo

Tu Krš Đurđev gleda istok
I rađanje sunca
Slavi svoga brata bliskog
I Božjeg mladunca

Okrenut ka suncu
Krš Đurđevi stoji
Ko da čita Sun-cu
A brojanice broji

I tu ništa i ne luta
Ništa ne sja da dogori
Dok uzrasta Bogu dug nam
Velje sija i bokori

Je li kome s ruke
Ajde kumimo ve
Je li prošo Luke
Pitaj Žurimove

Zagleda li mjesta koja
Polako li šeta
Da li ide bez uboja
Iz bijela svijeta

Od Nišina Kiljana
Đe Trebiješ savija
Riječi je hiljada
Kazao nam Matija

Vikao iznosio na glas
Da smo tebe tamo opravili
I jedini pominjao nas
Kada su svi sve zaboravili

Ovako nas razasute
Niza prostor i vrijeme
Bez riječi grke ljute
Ti sakupi u poeme

I to nije bio lament
Što si perom vojevao
Jer ostasmo tek mi kamen
Da nas nisi opjevao

Te riječi što zvjezdaju
Od dragulja zlatije
Što govore ne prestaju
Ču i viđe Matije

Nema mjesta uplitanju
Otkuda i kako da li
Već otkrića u pitanju
Čiji ono bješe mali

U istini krenut
Ka nebu se verao
Zapisao trenut
Ćeran je a ćerao

A kad munja zgodi
Neđe posred duše
Mrak tad iznaodi
I nestaju tmuše

A nekmoli pero
Napunjeno nebom
Uspravljeno vjerom
Jezikom i hljebom

Reče alal nek je vjera
Riječ što se ne savija
Buzdovana strese pera
Zlu u pleće Baš Matija

Iz svijetle klice
Štono iskru sreta
Mirno pletimice
S granice dva sveta

Znam vole te Valjevo i Senta
I Beograd i novi i stari
Ali ko te ko Duboko sreta
I njegovi bila i damari

Pita metak oko zemlje
Metak lutalica
Al Duboko ne da Velje
Ne da Lukavica

Svratili ga katunima
Ka kojim se veru zjene
A on slušo da li ima
Još riječi netrunjene

Svratili ga bili živo
Nimalo se nije nećko
A očima pogledivo
Đe je nekad jaho Bećko

U tom bivku vučijem
Tamo i sad stoje
Sa očima ko oružjem
Niša Vujo i Mrkoje

Pustio je glas
Tu gdje sunce zre
Rekao je nas
Da bi reko sve

I neće se korubati
Ni novo ni pređe
Jer Duboko sa uma ti
Skliznu u sazvežđe

Znam vole te Valjevo i Senta
Čeka na te pola od svijeta
Al kanjonom Velje do Platija
Osluškuje ide li Matija

Svaki kamen budno motri
Sobom riječ ostri jednu
A kad dođe dadosmo ti
Tu košulju kostrijetnu

Vazduh Hristov si disao
Viš Dubokog vedra Velja
I sve što si napisao
U slavu je Tvoritelja

Riječi od kremena
Iz majdana sjekao
Ono izvan vremena
Matija je rekao

Najsvjetliju misao
Srcem što se misli
Da je On sišao
Da bi se mi vazdigli

Poezija i ta slovstva
Odbrana su od grubosti
Pribježište od progonstva
Sklonište od surovosti

Jer je na nju mešči
Mislio Poeta
Za svjetlost riječi
Pri tvorenju sveta

Dok se ona pita o tom
Sa nevidnim zovom
Ima primat nad ljepotom
Magijom i slovom

Šta čovjeku sudbine prostrane
Kažu brda u toj svojoj sluti
Neka i smrt praznik nam postane
Jer nam braćo valja vaskrsnuti

I čovjek i Rovca i Velje
I sve drugo da vječno zasija
Samo ljubav raj je i naselje
Eto to nam govori Matija

Znam vole te Valjevo i Senta
Ali tebe čeka Međuriječje
Što ti dade od svoga talenta
Riječ višu što među riječ je

Znam čekaju i ličnosti knjiške
Neprestano nebrojenih ura
Al šta je to za strane Guriške
Čekaju te od doba macura

Velje tobom otkriva
Duboko i umski
Da je djelo molitva
Za sav narod ljudski

Riječ tvoja se prolila
Tumačeći to znamenje
Šta je riječ do molitva
Za rod ljudski i spasenje

Što traje u Tvoritelja
Sve idući zemnim redom
Kroz Duboka druga Velja
Nekom drugom Babljom Gredom

Nekim drugim Grabinama
Selištima Stolovima
Lukavičjim planinama
I pod drugim orlovima

Isti jezik u sva Velja
I sve istom iskrom sija
Svedržnoga Tvoritelja
Dok se pita poezija

Ta svjetlost prizivlje
U lete i uzleća
Od nje ništa življe
Božanska i ljubeća

Ti tu svjetlost cvateš
Pišeš go i bos
Da nam Hrist pun nade
Bude sadašnjost

Neđe gore poviš
U alelujne slute
Riječima škropiš
I zastupaš ljude

I to nisi ti
Bećković Matija
Već to sja i zri
Vječna poezija

Šta Rovčani i sva Rovca
Šta riječi divno lučje
Ako li ih ti ne pozna
Kroz te tvoje oči vučje

Malena i lomna Rovca
Al riječju više živa
Teke tebi to bi dosta
Da tumačiš sve što biva

Selo je naše – Duboko
Kuće – kamena bratija
Ljubav je upilo u oko
Iz nje sija nam Matija

A davno su uz Mrtvicu
Tamo bliže školi
Đe digosmo mi crkvicu
Prošli apostoli

U osvrtu podno tmine
Reče Sveti Luka
Jednom će se naše ime
Roditi kod Vuka

U nebo će svoje pero
Uroniti rukom
I pisati čistom vjerom
Hristovom azbukom

Da se sazna u vremena
Ko je to sa Ocima
Vrhom pera pozlaćena
Pisao po Rovcima