Oduzimanje riječi

Mlađi kadar DPS-a pokazuje, svakim javljnjem za riječ, da su izuzetno – osjetljivi na riječ! Do te mjere su senzibilni da bi se lako moglo pomisliti kako je svaki od njih, na čelu sa šeširlize Aleksandrom V. pjesnik ili bi to mogao biti, dakle, romantik koji se prenemaže na toploj mjesečini snevajući jednu ljubav u kojoj pitanje klase, prošlosti i uopšte političkog deklarisanja neće uspjeti smrsiti konce kao u slučaju, tragičnom, Romea & Julije. Avaj, sve je ipak politika, čak i cmakanje u adolescentnoj dobi…

Tako ti se mladi i obrazovani, nadasve kulturni i politički korektni, kadar DPS na svako izlaganje frontovaca naprosto nađe u čudu, malo je reći da ostanu zabezeknuti, posebno se to odnosi na onog riđeg Rakočevića koji ne propušta priliku da presjedavajućeg opomena kako je propustio priliku da izreče opomenu, Slavenu ili Milanu, Medu ili Andriji, zbog načina i konstruisanja i uopšte upotrebe izvjesnih riječi u kojima su, prema mladima demokrastke partije socijalista(!), još jednom pokazali svoje očito nepoštovanje visokog doma u kome je mladost naša parkirala svoja licemjerna i perspektivna dupeta.

Sve se raspada, ama na svakom niovu puca po šavovima, ali, to ne znači da ne treba voditi računa na koji se način izražavamo… Na koji način pristupamo razgovoru i kako izvjesne stvari konstruišemo, jer – javna riječ obavezuje, svejedno koju temu rabi…

Šteta pa nisam poslanik, budući da sam psovkama sklon a la Danilo Kiš; ma ne propuštam priliku da svaku drugu drtinu pošaljem dođavola! Naročito se to odnosi na politički korektne, nalickane i isfeminizirane lale, koji uvijek već potežu za – vulgarnom demagogijom.

Aleksandra često citira p(j)esnike, čak i srpske! Npr. tihog i povučenog Šantića, a juče je, ako se ne varam, potegnula i za Bulom, što joj ovaj demijurg srpske književnosti nikako ne bi oprostio, kao što onomad nije ni Miri Alečković, ujni među pesnikinjama, koju je Desa zalud sa sobom vodala i rime joj urazumljivala..

Nego, što ovi mladi, kad su već na riječ tako osjetljivi, katkad šefu ne skrenu pažnju na grimase, znojenje kao i verbalno verglanje u mjestu, pa će zbog toga, kad se nađe u iskazno konstruktivnom ćorsokaku, posegnuti za agresivnom, i zaista, sumanutom definicijom, kao što je ona – da SPC ometa CG na njenom evropskom i putu prava i pravde. Ali – zaključuje – neće to moći tako i dalje, ne u ovoj privatizovanoj kamenoj pustari, neće se velikosrpska ideja širiti, dok je njega i njegovih… Mladih, modernih i lijeporječivih, sa kućnim zavidnim vaspitanjem, tako da se ne zna ko se više zgrozni kad karakterni Koča sažme istinu u sledećem: „Crna Gora je postojala i prije g***** iz DPS-a!“

Znate kako, „nije lako s rečima“ (Sreten Marić), naročito kad ih činite javnim, kako su to već praktikovali dobri stari Grci, smatrajući da je – riječ isto što i trg, i da joj je tamo mjesto.