Odigitrija

Pazimo: Odisej je poznatiji po svojim lutanjima od njegove druge prave suštine – da rodnu Itaku uopšte ne napušta.

Za razliku od deset generacija pomoraca iz familije, i mojih učenika iz kotorske Pomorske akademije koji stalno odlaze da bi se vratili, ja sam odabrao život u jedinom fjordu na Mediteranu, koji je nalik ostrvu – jer je trima stranama omeđen hiljadumetarskim planinama, i s jedne strane okružen morem.

Otkako pamtim, turisti su mi stalno u optici. Oduvijek pa do danas, niti vide u što gledaju, niti čuju što im se kazuje.

U glavnom gradu Boke od hiperinflatornih se turista ne može proći. U čudesnom baroknom kotorskom Starom gradu ne može se pasati od fureštoga svijeta koji u hiljadama, katkada sa čak tri kruzera istovremeno! – nahrupljuju kroz Vrata od mora. Naoko luksuzni ti džinovski brodovi na 12, 13 i 15 paluba, prevoze platežnu boraniju koja suvenirnice hrani kupovinom magneta. Danas su tu, a sutra će već da budu na inoj destinaciji koju takođe neće vidjeti.

Kratka putovanja tokom godišnjih odmora većini godišnjeodmoraca nahrane stomake i oznoje tijela, ali ne nahrane dušu. Da bi se zaista vidjelo neko mjesto na planeti, dva su načina: ili da se pročita sve o, recimo, Ulan Batoru, ili da se ima insajder, namjerno ne kažem: dobar vodič.

Okončala se godina kako sam se sa suprugom otisnuo kolima iz Boke Kotorske do 800 km udaljenog Uranopolisa, posljednjeg naseljenog mjesta na „trećem prstu“ poluostrva Halkidiki, odakle sam ja odbrodio trajektom do Svete Gore i Hilandara, a supruga nastavila da me čeka na kopnu kao Penelopa.

Tek na zemlji bez žena no sa Bogorodicom kao igumanijom 20 svetogorskih manastira, shvatio sam zašto su bili u pravu oni koji su kazali da svaki Srbin, ako može, treba da posjeti Hilandar, te da se otud nikad ne vrati isti onaj koji je odnekud došao na mjesto ozračeno duhovnošću Stefana Nemanje – Sv. Simeona Mirotočivog, i njegovog sina Sv. Save, našeg prvog pisca, prvog učitelja, prvog srpskog arhiepiskopa i osnivača SPC.

U Hilandaru ne postoje vodiči. Ne služe monasi tome da 50-ak hodočasnika dnevno provode kroz Riznicu, Biblioteku, pirgove, kosturnicu, mjesto gdje su s magarca što ga je od Srbije navigavala Bogorodica Trojeručica skinuli čuvenu ikonu pred kojom se u manastirskoj crkvi vjekovima odnosi kao prema živom biću… Sve što oko može da opazi nije staro, nego je upravo drevno. Za zvjezdane noći čovjek shvati kako se naša u Zapad utonula planeta ne urušava samo zato što je obdržavana molitvom hilandarskih i inih monaha, te mnogih svetih koji (nalik patrijarhu Pavlu) i ne znaju da jesu sveti.

I sad: kako se vratiti isti kada oko ugleda Bogorodičinu ikonu koja je nošena pred srpskom vojskom na Kosovu? Ili kada za duhovnog sagovornika čovjek ima Bogorodicu Odigitriju, zvanično najljepšu među svim ikonama – zaštitni znak jedinstvene izložbe, kada je u Solunu 1997. prikazano blago Svete Gore, što ga hiljadu godina niko nije vidio!

Odlazak u Hilandar nije turizam. To jeste hodočašće.

Ne može se na malo prostora opisati koncentrat hilandarskih tema. Čovjek tamo upozna ljude koji se stalno vraćaju da bi se umom konektovali s čistom energijom. U prirodi je svetinje da uđe u krv. Na obali, dok smo čekali trajekt koji će nas vratiti u Uranopolis, vidio sam čovjeka koji je velike torbe punio kilogramski teškim oblucima. Pomislio sam da je Vojvođanin. I bio je. Pričalo se među onima koji pamte Sv. Patrijarha Pavla a vide što čini Irinej, kako Brisel upinje da otvori Svetu Goru za turiste svih polova. Manastiri da postanu dijelom hoteli.

Vraćao sam se pun odgovora i emotivnih iskustava, duhovnih suvenira. Vidio sam u što gledam, i čuo što mi se kazivalo.