Odgovor Miroslavu Lazanskom
1 min read
“Nema istorije pod verbalnim deliktom“, pod ovim naslovom “Politika“ 20. maja donosi odgovor na članak “Draža u ime naroda“.
“Istoriju treba ipak prepustiti samo istoričarima“, piše g. Lazanski. Da, ali tamo gde istorija, tj. istoriografija – postoji. Na žalost, ona u totalitarnim režimima, kao što je bila socijalistička Jugoslavija, ne postoji, jer u njima nema slobode govora. Slobodno bavljenje istorijom Drugog svetskog rata tada je bilo strogo kažnjivo. Postojao je verbalni delikt, zloglasni član 133 Krivičnog Zakonika SFRJ. Postojala je zabrana protoka informacija: knjige i novine iz inostranstva, u kojima se iole kritički piše o komunistima, smatrani su aktom neprijateljske propagande, zbog koje se išlo na robiju. Postojao je čak i Zakon o zaštiti imena i lika Josipa Broza Tita.
Ako sve ovo možemo razumeti, jer totalitarizmi su takvi kakvi su, zaista je teško objasniti kako je moguće da je i 2015. godine na katedrama za istoriju u Srbiji za Drugi svetski rat u upotrebi udžbenik pisan 1978. godine?
Dakle, pisan u vreme kada je diktator bio živ. I kada se istorija pisala po sledećoj šemi: diktator održi govor na Kongresu KPJ, a “istoričari“ to posle razrađuju.
Isto tako, teško je razumeti tolike povike protiv “istorijskog revizionizma“. Kažu: Istorija je već napisana, a revizionizam je negativna kategorija. Kao da smo mi zaboravili sva ona dovijanja iz 1980-tih, na temu kako pomeriti granicu slobode za makar jedan posto, a da se ne dospe na robiju.
I sam g. Lazanski, kada kaže da istoriju “prepustimo istoričarima“, očigledno misli na istoriografiju (tj. propagandu) iz Titovog doba. Očigledno, jer je u njegovom članku teško naći makar jedan tačan podatak, što je upravo obeležje pomenutog doba.
Tako, ne da je nesporno kako je general Mihailović sarađivao sa Nemcima i Italijanima, već je obratno: Tito je saraćivao sa Nemcima od aprila do 22. juna 1941. i od marta do 17. maja 1943, kao i sa ustašama, gotovo tokom celog rata. Sastanak Pavelićevog ličnog izaslanika Nikole Rušinovića sa Titom januara 1943. predstavlja kontant na najvišem nivou zabeležen tokom celog rata između dve strane (Osovina/Saveznici). Kontakt je bio prijateljski: Pavelić je tražio od Tita samo da ne dozvoli da Srbi preuzmu kontrolu u KPJ i imaće svu njegovu “potporu“.
NIN je pre nekoliko dana objavio još jedan novootkriveni sporazum između ustaša i komunista.
Postoji barem 5 nemačkih dokumenata da su se ustaška Crna legija pod komandom Francetića i 1. i 2. proleterska brigada pod komandom Koče Popovića, marta i aprila 1942. godine borile “rame uz rame“ protiv četnika majora Jezdimira Dangića i kapetana Dragoslava Račića u Istočnoj Bosni. Ustaše su pritom redovno snabdevale partizane municijom. Podsetiću g. Lazanskog da se nikada nije desilo da se četnici i ustaše zajedno bore protiv partizana. Jer su četnici i ustaše bili i ostali najveći neprijatelji.
Aprila 1941. vojska nije kapitulirala. To je bila samo nemačka propaganda, koju su kasnije komunisti prihvatili. General Kalafatović je bio zarobljenik i njegov potpis je zato bio nevažeći. A potpisao je samo to da ovlašćenje za pregovore o primirju, dakle ne o kapitulaciji, prenosi na Cincar-Markovića (tada bez funkcije) i generala Jankovića (još jedan zarobljenik).
Kraljevina Jugoslavija i njena vojska postojali su tokom celog rata: bili su međunarodno priznati, imali su slobodnu teritoriju, itd. Međutim, u verziji g. Lazanskog, Kraljevina je bila legitimna samo onog momenta kada je kralj rekao generalu Mihailoviću da stane pod Titovu komandu. Što je uskoro, inače, porekao, ali ni taj podatak nije poznat u istoriografiji koju priznaje g. Lazanski.
Nisu se Mihailovićevi četnici legalizovali kod generala Dankelmana 6. septembra 1941. U stvari, toga dana je počela nemačka Operacija “Mihailović“ na Ravnu Goru. “Antikomunističku dobrovoljačku miliciju“ Italijani su osnovali posle niza molbi srpskih lidera iz zapadnih krajeva. Preko 100.000 Srba potpisalo je peticiju da se Bosna i Hercegovine priključe Italiji, tj. izvuku iz sastava NDH.
Ova peticija nije uvažena, ali je osnovana pomenuta milicija kako bi se, po rečima generala Luzana, Srbi zaštitili od Pavelićevih hordi. Zbog Nemaca, piše dalje Luzano, milicija je morala biti maskirana antikomunističkim imenom. Naravno, ona se kasnije borila i protiv komunista, tj. protiv još jedne hrvatske formacije: tzv. Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Koju su do kraja 1943. većinom činili Srbi, ali kojom su komandovali Hrvati, usmeravajući je na druge Srbe.
Nadam se da će ovih par napomena inspirisati g. Lazanskog da se ozbiljnije pozabavi ovom temom.
Piše: Miloslav Samardžić
Gospodin Lazanski se ne bavi ozbiljno ovom temom.Jasno je da je riječ o titovom pitomcu, koji je fino avanzovao u onoj Jugoslaviji i na kraju pobjegao iz Zagreba a gdje bi drugo nego u Beograd.Naravno da komunistički sinovi fino uhljebljeni u različitim nvo sektorima sada pričaju prozapadnu priču.Pa apsurd je da je đeneral Mihailović četiri godine rata se borio protiv nacista i ustaša,štiteći i promovišući tekovine zapadne demokratije bio hladno izdan od tog istog zapada i predan komunističkim dželatima.Sada potomci titovih ,,generala,, bez završenih akadamija isto tako se hladno odriču komunističke ideologije svojih očeva i navodno postaju stjegonoše zapadnih vrijednosti.Cilj im je bio uvijek zarada,pohlepa i uništenje svega Srpskog ,tradicionalnog.O Hrišćanskim vrijednostima da ne i govorimo.