Od laži i obmana, do istine (1)

Piše: Jovan Lakićević

Kao čovjek koji je čitav ovozemni život posvetio fenomenu informisanja, prije svega kao novinar, a potom i kao „političar“ u jednoumlju ( izvršni sekretar CK SK Srbije, pa potom šef negdašnjeg Agitpropa CK SK Jugoslavije), pa opet, i do danas novinar, shvatam, veoma dobro, informativne afinitete ovovremenog čitalaca. I nije riječ samo o mlađem naraštaju.
Gotovo niko , od savremenih pratilaca, da ne kažem čitalaca Portala nema, bez obzira na teme, ni volje, ni strpljenja, za pregled više od šlajfne teksta! To sam najbolje iskusio na sopstvenim tekstovima.
I, da budem do kraja iskren, malo duže tekstove sam ispisivao zbog knjiga u kojima će se naći, za familiju i bliske prijatelje (dvije su već štampane!) kao moja svjedočanstva o aktuelnom nevremenu.
Na ovom Portalu, zahvaljujući predusretljivosti meni potpuno nepoznatih domaćina iz Redakcije IN4S, pokušaću, bar povremeno, ubuduće da skraćeno, „u crticama“, komentarišem neke aktuelne pojave i njihove protagoniste, shodno afinitetima savremenog čitaoca.
*
Počeo bih od onog što je najaktuelnije.
Gotovo je nevjerovatno da je i na ovim prostorima i dalje u opticaju aktuelan termin „međunarodna zajednica“! Pa ne mislite, valjda, gospodo, da su Engleska, Amerika i njihova politička pudlica, Evropska unija – međunarodna zajednica!?
Aman, dosta s tom besmislicom!
To je tek i geografski i etnografski i brojčano, 15 dio Planete!
Šta ćemo sa BRIKSom, čije zemlje okupljaju tri milijarde i trista miliona stanovnika, sa značajnim mogućnostima već najavljenog proširenja? Kakva je to zajednica?
*
Druga je greška još gluplja, a nijesu je izbjegli ni neki ozbiljniji analitičari. Riječ je o „pokrštavanju“ Srba u Hrvatskoj. Amam, nije braćo riječ o pokrštavanju, već o PREKRŠTAVANJU, odnosno katoličenju već krštenih Srba!
*
Ovo bi, nadalje, mogao da bude važan podsjetnik, ali, izgleda, nije i za naše plitkoumne „političare“ u Crnoj Gori. Usvajanje Rezolucije u Crnoj Šumi, po diktatu dvije atlantističke ambasade, o „ruskoj agresiji na Ukrajinu“, kakva još nigdje nije usvojena (!), spada u red tih infantilnih , naručenih, a maloumnih „projekata“, koji će, nažalost, značiti zastiđe Crnoj Gori za dugo vremena!
Sugerisao sam, svojevremeno, na ovom Portalu, aktuelnom predsjedniku Bošnjače stranke, da povuče iz Parlamenta englesku Rezoluciju o Srebrenici, koju sam tada nazvao „Rezolucijom za nepomirenje“, ali me on, prema očekivanju, nije poslušao.I ona je, na sramotu svekolike Crne Gore- usvojena.
Sad se, opet, sa funkcije nekakvog ministra u mojoj žalosnoj Crnoj Šumi, oglasio i kao jedan od predlagača neke antiruske Rezolucije! S kojim pravom, ili, bolje rečeno – dokle, gospodine Ibrahimoviću (ako sam dobro zapamtio prezime)?. Izgleda da si povjerovao tvojim „istoričarima“, Rastoderima, Adžićima i Andrijaševićima, da su tvoji preci stvarali Crnu Goru! Ako ti ko nije stigao reći, evo ja ću: Tvoji su preci, kao i drugi poislamljeni Srbi, učinili, u dugom trajanju, sve što su mogli, da Crne Gore više ne bude, odnosno da bude dio Otomanske imperije!
Moje skromno pitanje bi bilo: s kojim pravom, Ervine ti danas, zajedno sa još nekoliko crnogorskih ajvana, upisuješ moju postojbinu u neprijatelje Rusije?
*
Pošto sam obećao da ću se baviti nekim naizgled problematičnim temama, vrijeme je da se vratim na neka, minula zbivanja.
U ovom času padaju mi na pamet planetarne laži izvjenog Harisa Silajdžića, nekad člana Prdsjedništva BiH, koga se mnogi stanovnici ovih balkanskih prostora više i ne sjećaju. Potonuo je u nekoj kriminalnoj aferi, vezanoj za poprilične novčane donacije sa Bliskog Istoka bosanskim muslimanima.
Spomenuti Haris je u jednom času ustvrdio da je na području BiH , u minulom ratu, devedesetih godina, silovano od „zloćinaćkih Srba“, 400 hiljada bosanskih muslimanki!
Mnogi se, naravno, toga ne sjećaju. Ali, ja pamtim. Kad je shvatio da je ovom čudovišnom hipertrofijom ugrozio mnoge buduće muslimanske brakove i čast svojih sunarodnica , Haris je od te cifre odustao. Jer, jedva da je u ton času toliko muslimanskih bula bilo za udaju! Ne sjećam se na kom broju se zaustavio!
Naravno da je sve bilo gola laž, ravna onima koje smo slušali u vrijeme zločinačkog NATO bombardovanja Srbije od Harisovog sabrata, Džejmija Šeja.
*
Ova planetrna podvala Srbima, kao nepopravljivim silovateljima, još jednom je ( a potom i više puta) odjeknula sa Savjeta bezbjednosti UN. Tada je predstavnica tzv Kosova, Fljora Čitaku (ili nešto slično, ne mogu sve da ih popamtim) ,histerično saopštila da su Srbi u ratnim zbivanjima na Kosovu i Metohiji silovali 20 hiljada Šiptarki! Ispostaviće se da se za pozamašnu naknadu za „žrtve silovanja“, javilo, vjerovatno po nagovoru tek 80 ženskih osoba. Priznaćete, poštovani čitaoci da je razlika između 20.000 i 80 – pozamašna!
*
U vezi sa silovanjima, za koja su svi vojnički Srbi na Zapadu bili, zahvaljujući Harisu i njemu sličnim, plaćenim lažovima, odreda bili optuženi, moram sa velikom tugom da se sjetim i više stotina zatočenih Srpkinja u Sarajevu, u vrijeme potonjeg rata, od Mušana, Cace, Juke i Ćela, Alijinih uzdanih dželata, koje je pobio još u toku rata da ne bi bili svjedoci muslimanskih nepočinstava, da su u svojim zabranima i podrumima mjesecima silovali stotine zarobljenih, bespomoćnih Srpkinja, da bi ih, kad zatrudne,poslije pet mjeseci poslali u Srbiju, da tamo rode ponosne balije!
O tome je pisao moj prijatelj i brat, Mile Kordić, u svom potresnom romanu „Jelena 93.“ Tako je, jednog jutra, pri kraju rata, u Banji Koviljači, u pet autobusa osvanulo 200 unesrećenih Srpkilja u poodmakloj trudnoći.
Sudbinu njegove junakinje Jelene Mile je razriješio , ne samo na romaneneskni, nego i na očekivani , hrišćanski način: ona je svoje prisilno novorođenče krstila nadomak Vučitrna i dala mu srpsko ime.
Kako su njene sapatnice prošle, o tome nema ni svjedočenja, ni zapisa.
*
Mislio sam da bar u ovom tekstu , ovom bizarnom i morbidnom temom, ne opterećujem više čitaoce. Ali, moram. Sjetio sam se, naime, sage koju mi je davnih dana ispričao moj prijatelj, režiser Zdravko Velimirović.
Nakon ubistva srpskog zlotvora i krvnika, Smail age Čengića na Mljetičku, 1840. godine, njegov sin, Ded aga, podigao je, godinu dana kasnije, veliku vojsku na Drobnjake i Uskoke. U tom pohodu zarobio je mnoge drobnjačke i uskočke kćeri i odive. Sa sobom je vodio, kako samo zločinački naum može da pojmi, više na svaki način feleričnih bošnjačkih izmećara, da bi ih na silu sparivao sa zarobljenim, bespomoćnim Srpkinjama.
Nakon njegovog krvavog i besramnog osvetničkog pohoda, Drobnjaci i Uskoci su na svojoj skupštini donijeli odluku da se sva djeca, rođena deset mjeseci nakon ove, Ded agine monstruozne osvete – pobiju.
Tako je i učinjeno, o čemu se u našoj zavičajnoj istoriji 180 godina ćutalo. Nije to, dobri moji zemljaci i komšije, ni na koji način plemenska sramota. To je monstrozni zločin naše muslimanske sabraće koga je odavno valjalo obznaniti.
Neka naravoučenija se sama nameću.