O pomoći koje nema

Piše: Jovan Lakićević

Izgleda da se „maligni uticaj“ Srbije, na prilike u Crnoj Gori, toliko vješto krije da za njega znaju samo dvije glavne atlantističke obavještajne službe, odnsno, njihove odgovarajuće ambasade!
Kao dugogodišnji novinar, a i političar u vrijeme „jednoumlja“, pokušao sam da se sjetim kada se Beograd miješao u političke prilike u Crnoj Gori. Bilo je to devedesetih godina minulog vijeka, kada su „mladi, lijepi i pamentni“ na ulicama smijenili ondašnje crnogorsko rukovodstvo!
Možda je vrijedan pomena i Slobov pokušaj da podrži časnog čovjeka i razumnog političara Momira u Beranama, nepunu deceniju nakon toga, datum vrijedan pomena.
Od tada je moja postojbina krenula stranputicom, kojoj se, ipak, kraj nazire.
Preskočio bih i sramni, namješteni referendum o odvajanju Crne Šume od Srbije,(kojim je rukovodio čuveni Solana, uz asistenciju i danas aktuelnog „pregovarača“ Lajčaka) kako bi se, krajnje pojednostavljeno rečeno, do kraja razbio srpski korpus, a Kosmet lakše amputirao od Srbije.
Bio sam u Odboru za spas zajedničke države, Srbije i Crne Gore, za šta su izginule mnoge prethodne generacije, i to je bio moj poslednji politički angažman. Tadašnja politička Srbija nije ni prstom mrdnula da se to ne desi!
Veoma dobro znam šta je tim povodom mislio otac aktuelnog predsjednika Srbije i predsjednik spomenutog Odbora , Ljubo Tadić! On se razbolio zbog izdajništva svoga sina!
No, da ne idemo dalje u istoriju, koju manje-više znamo, spomenuo bih uglavnom poznatu izjavu tadašnjeg, a i sadašnjeg Predsjednika Srbije, poturenu od BIAe, koja je bila prepuna Milovih kadrova, a povodom „državnog udara“ 2016. godine: „Mislim da je to bio pokušaj državnog udara, sa elementima inostranog…“
Kakve je to posljedice imalo na tok i ishod besramnog sudskog procesa, u režiji „tajnovidca“ iz Bajramovice, M. Katnića, i još aktuelne sudinice Suzane Mugoše, već znamo. Neka to služi na čast crnogorskom pravosuđu.
Ne sjećam se, nakon toga da je aktuelna srpska vlast u bilo čemu učestvovala na političke prilike u Crnoj Gori. Sjećam se jedino da je na granici CG, u vrijeme izbrora u Crnoj Gori, zaplijenjen kombi našeg rukometaša Mandića, sa trobojkama koje su, valjda i danas, zastave dobrog dijela Crne Gore.
I. najzad, nekoliko ličnih utisaka. Ne bih o tome kako smo i ja i moji sunarodnici iz Odbora za spas zajedničke države, Srbije i Crne Gore , prolazili na granici, u „žutoj traci“.
Htio bih da kažem nešto drugo. Moja Srbija, u kojoj sam 60 godina, kao i moja zavičajna Crna Gora, još nemaju ni ambasadore, kao simbole dvije bratske države. Aman, ljudi!
I, kako to Srbija, u potonje vrijeme, pomaže Crnoj Gori. Bojim se, malo, ili nikako.
Znam, otprilike, koliko je Srbija pomogla Republici Srpskoj i njenim opštinama, – više desetina miliona evra. I to od sveg srca pozdravljam. Čak i srpskim opštinama, poput Drvara, koje su, po Dejtonskom sporazumu ostale izvan Srpske.
Prije više godina Srbija je otkupila polovinu zgrade u kojoj je tzv Srpska kuća u C G, nadomak obale Morače.
Ali, koliko je pomogla Srbima u Crnoj Gori, baš mi nije poznato.
Kada sam tamo boravio, prije tri godine, kod direktotara Srske kuće, mog prijatelja i kolege Emila Labudovića, rekao mi je da je sekretarica, sjajnu kafu koju smo popili, donijela od svoje kuće! Kada sam mu, ne shvatajući o čemu priča, pokazao grbove Srbije i Crne Gore, koje bi trebalo da ima Srpska kuća, a koje sam tada, zajedno sa drugim srpskim relikvijama pravio, samo se kisjelo nasmijao… Kupio mi je, za svoje pare, mesingani reljef Svetog Save…
Da ne širim priču, tolika im je, u tom času, bila pomoć iz bratske Srbije.
Moguće je da se u međuvremenu nešto promijenilo, ali, prosto sumnjam. Naknadno sam saznao da je redakcija Inforsa, za koju volonterski godinama pišem, koja je tada bila u Srpskoj kući, pa potom u Sava centru, sada na „on lajn“!
Nekada su na istoj lokaciji bili i Srpska TV i Radio, kao i značajna izdavačka djelatnost, kojom su rukovodili moji prijatelji Vojvodić i Dubak, ali da se danas toga malo ko sjeća. Ili se, možda, varam?
Znam, kada je riječ o bratskoj pomoći Srbije Crnoj Gori,da su pominjane nekakve investicije na sjeveru Crne Gore i u Nikšiću, ali ne znam kakva je, tim obećanjima, bila sudbina.
Daj Bože da nijesam u pravu i da spadam među neobaviještene… Tanka je to pomoć, braćo iz Srbije.
Ono što je nesumnjivo, jeste okolnost da su srpske škole i fakulteti, kao i studentski domovi, otvoreni za crnogorske đake i studente pod apsolutno istim uslovima kao i za one domicilne. Kao i zdravstvene i druge ustanove.
Ono što će mi ostati nepojmljivo, jeste gotovo apsolutna ravnodušnost, ili nezainteresovanost Srbije i u izbornim ciklusima u C G, kao i uoči popisa stanovništva , koji je u toku.
Ne mogu da vjerujem da je u pitanju strah od nekih inostranih krugova, koji crnogorskim Srbima stalno nabijaju komplekst srpskog i ruskog „malignog uticaja“. Pa da im ne bi naškodili.
Iz ove letargičke svakodnevnice izuzimam dvije srpske TV stanice, u kojima se, ama baš rijetko, ipak mogu čuti glaovi srpskih čelnika u Crnoj Šumi. I to bi bilo sve, „od pomoći“.
Ajde da ovoga puta izostavimo srpske investicije u Crnoj Gori, kojih još nema, ni na vidiku. Ali, šta bi falilo vlastima iz Beograda da su se bar jednom oglasile, da i zvanično potvrde nešto što bez prestanka traje. Recimo, da će Srbi u Crnoj Gori u Republici Srbiji imati ISTI TRETMAN kao i domicilni Srbi u svakoj oblasti i svakoj vrsti djelatnosti, od uslova školovanja, pa do zaposlenja i rješavanja stanbenih pitanja, recimo.
Bio bi to, ajde da se i ja malo bavim propagandnim marketingom, značajan stimulans, bar za one koji se i dalje smatraju Srbocrnogorcima.
( Uzgred, kada sam, koliko juče, saopštavao na ovom Portalu, kako sam od srpskog Crnogorca, poslije dosta godina, postao Srbin, propustio sam da kažem da su mi u tome mnogo pomogli, ne samo Milogorci i Dukljani, već i Montenegrini – vanbračni potomci naših komšija Italijana, ali i crveni Hrvati, po Sekuli i Štedimliji.
I, kad smo već kod aktudelnog popisa, moji zemljaci nemaju baš težak izbor: ili će vjerovati svojim očevima i đedovima, ili Brozovim i Đidovim matičarima nakon 1.948.
I. nemam ništa protiv da Crna Gora, kao u Nikolino vrijeme, ostane, do daljnjeg, samostalna država. Ali, kako je on sam govorio – srpska. Sa srpskim jezikom, ćirilicom i pravoslavnom vjerom pod krovom SPC!
U ovom času, da utješim naše inozemne staratelje, nema, ne samo benignog, nego, nažalost, ni bilo kakvog podsticaja srpskom dijelu korpusa u Crnoj Gori. Iz Beograda.