O paranoji i neznanju: Odgovor na kritiku o dodjeli nagrade Miroslavljevo jevanđelje

Piše: Prof. dr Siniša Jelušić, predsjednik Žirija za dodjelu nagrade Miroslavljevo jevanđelje

Mnoštvo paškvila, koje u odsustvu ozbiljnog mišljena, ispunjene praznim floskulama o fašizmu i kleronacionalizmu itd. prate negativne reakcije na dodjelu državne nagrade Miroslavljevo jevanđelje, najprije svjedoče o potpunom nedostatku sposobnosti tumačenja teksta, posebno kod onih obuzetih paranoičnim animozitetom i na samo pomen atributa srpski.

Ako bilo kakve sposobnosti za tumačenje kod takvih uopšte može biti, onda ona narečenom paranojom mora biti ozbiljno onesposobljena. Uz to, ne bi li crnogorsku javnost trebalo da zabrine potpuni nedostatak samostalnog kritičkog prosuđivanja kod potpisnika protestne peticije, s obzirom na njihov beslovesni slijed još beslovesnijih PEN inicijatora, od kojih, uvjeren sam, nagrađenu knjigu autora Milutina Mićovića Luče u tami Crne Gore (gotovo 700 strana), jedva da je iko vidio, prelistao a kamoli pročitao!

Ako sada ostavimo po strani kliničku (psihološku) uslovljenost kritike, pokazuje se bjelodanim da tzv. kritičari previđaju polazno hermeneutičko pravilo za koje već znaju i talentovaniji osnovci: da se tekst svagda ima tumačiti u kontekstu cjeline (tekst-kontekst-intertekst) a nipošto ne na osnovu „kako mi se dopada“ tendenciozno izdvojenih iskaza ili upućivanja na autorova familijarna srodstva (brat, sestra, tetka, baba…sic!). Ovo, između ostalog, konkretno znači da su teorijski neupućeni negatori dodijeljene nagrade, namjerno prećutali djelove knjige u kojima se izlaže autorovo temeljno polazište, čija je funkcija u preciznom razumijevanju značenja onih iskaza (zaključka) koji su mogli duboko povrijediti njihova, tako „iskrena patriotska osjećanja“. A riječ je o tome da kontekst (koji nije slučajno kod njih izostavljen) upravo izdvaja i glorifikuje Crnogorce, tvoreći njihovu, ako Puškinovu odu Crnogorcima izuzmemo, dosada najuzvišeniju apoteozu. Pročitajmo konačno pažljivo i pokušajmo promisliti ozbiljno, sada u ravni metafizičkih simbola ognja i vatre, značenje ovog Mićovićevog fragmenta:

„Crnogorci (su) vrijednost života, i nesvjesno, samjeravali sa prirodom ognja. Ko može da gori, taj može biti čovjek. Ko smije da skoči u vatru, taj je vitez. Ko svoj život razmjenjuje s vatrom, taj ‘prelazi u carstvo poezije’“(str. 16).

Da stvar za naše neupućene oponente bude još mnogo gora, Mićović svoju apoteozu Crnogoraca dopunjuje i ne manje afirmativnim, klasičnim stanovištem Iva Andrića:

„To razumijevanje ognja, kao tajne života, zasigurno su ponijeli s Kosova, što je Andrić najjasnije uočio (isticanje ovdje i dalje). Posmatrajući Njegoševu tvoračku ličnost i etnos iz koga je iznikao, sa izvjesnom distancom prema tom etnosu, i jakom empatijom prema Pjesniku, ostavio je obavezujuće zapise što se tiče tog kosovskog zbjega, i samog Njegoša“(str. 16).

Ova kod kritičara namjerno izostavljena apoteoza, koja je sa tog razloga morala duboko povrijediti njima savršeno suprotan duh CG PEN ovih anti-Crnogoraca, nastavlja se vjerovatno, najuzvišenijim, metafizičkim poimanjem bivstva Crnogoraca. Jer, prema Mićovićevom poetskom diskursu, Crnogorac je onaj koji ima moć „sagorijevati tamu, tamnu stranu života, a to je potencija, neosvijetljeni prostor bića koji žudi svjetlost, prelazak u svjetlost. Njegoš je taj prelazak u svjetlost iskazao kao prelaz u „veselo carstvo poezije“(str. 17).

Strogo slijedeći ovako formulisanu polaznu premisu, Mićović se u zaključku dosljedno uzdiže na nivo refleksije njegoševskog metafizičkog iskustva, dospijevaći do logički konzistentnog zaključka koji sadrži fundamentalno razlikovanje: „Dakle, Crnogorac je onaj koji ima tu unutrašnju potrebu za vatrom i svjetlošću a ne onaj koji je rodom iz Crne Gore“. Slijedeći izvođenje silogističke nužne relacije koja proishodi iz polazne premise, autor dospijeva do empirijski neupitnog zaključka, koji je u odnosu na prethodno stanovište u funkciji antiteze. Preciznije, iz nekadašnjeg antropološkog metafizičkog postignuća, sada se dospijeva do samonegacije, jer „Crnogorci iz Crne Gore, u posljednje vrijeme masovno otpadaju od ovakvog razumijevanja života, i gube se u svom lavirintu, postajući žrtve Minotaura“ (Isto).

Poseban problem za negatore odluke žirija jeste utome što ovaj Mićovićev iskaz nije ništa drugo nego dalje promišljanje poznatih Njegoševih stihova iz Gorskog vijenca, „Isturči se plahi i lakomi – / Mlijeko ih srpsko razgubalo“ (Gorski vijenac, Kolo, 260-261), koji upućuju na analognu aksiološku binarnu opoziciju: prošlo/svjetlost – sadašnje/tama. Riječ je dakle o Njegoševom „tragičnom doživljaju podjele usred svog naroda“, koja dokazuje da Mićovićeva refleksija ne predstavlja nikakvo prikrivanje (kako negatori njegovi vele) nego odlučno stajanje uz Njegoševu temeljnu misao. I sada slijedi ključna inkriminisana rečenica, koja pripada semantici prethodno sažeto izloženog konteksta, bez koga nije mogućno njeno tačno poimanje:

„No i pored velikog djela, koje nam je Njegoš ostavio, ne može se reći da su ga svi Srbi primili i razumjeli, kao što se ne može reći da su svi Srbi – Srbi. Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci.To je i tema Gorskog vijenca i Luče – otpadništvo od svog porijekla, otpadništvo od istine, otpadništvo od svjetlosti, i pad u bezobrazije, smrtni zaborav, i izdajstvo”(str. 200).

Prema tome, nema spora, Mićović je dosljedno interpretirao jedno od kulturološki krucijalnih mjesta u Gorskom vijencu, zbog kojih su, između ostalih ogrješenja, tumači ne manje skromnih mogućnosti od naših inicijatora/potpisnika peticije, Njegošu i Ivu Andriću, pridali sasvim privilegovano mjesto na listi genocidnih autora koju je sačinio niko drugi do Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Ne proishodi li iz ovoga neveseo zaključak da su, uz to što uopšte nisu ni pročitali Mićovićevu knjigu, beslovesni kritičari knjige i potpisnici peticije, vjerujem nenamjerno, u stvari podržali mračnu odrednicu o Njegošu kao genocidnom pjesniku, koju jamačno, naravno skriveno, podržavaju i njeni PEN inspiratori, ali se to ne usuđuju javno i izgovoriti.

Niste li dragi inicijatori i potpisnici jedne načelno bezumne peticije, trebalo da je prije usmjerite na adresu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, jer su najveće ime crnogorske kulture najdublje povrijedili takvim svrstavanjem, a time i sve vas koji se pravim Crnogorcima, uprkos takvoj samonegaciji, hoćete zvati?

I na kraju, zaista bih volio znati što ostaje od crnogorske kulture i autentičnog bivstva Crnogoraca, ako se na taj način potire ime njihovog najvišeg i najznačajnijeg reprezenta?

U tom slučaju, bojim se da bi, u najvećoj mjeri, ostalo ono što je sadržano u jednoj drugoj inkriminisanoj Mićovićevoj sintagmi: „Nula, ništa, ništica, tančica…“ (str . 594). Zar ne?