O nedelji, opet

Piše: Emilo Labudović

Još jedna nedelja. Još jedna od onih koje više ne liče na sebe. Još jedna od onih koje su postale mjera našeg vremena jer, kažu, samo da izdržimo još ovu, pa još ovu, pa još… i da opet ne budemo sigurni da je gotovo. Ali, to nam je što nam je, a dosta nam je. Ipak, glavu gore, i ovo će proći.

Još jedna nedelja koja se skoro ni po čemu, osim po brojkama i nagađanjima, ne razlikuje od prethodne. A brojke rastu. Crni bilansi i crne prognoze da nijesu konačni. Italija, Španija, Amerika… a ne zaostaju ni drugi. Kuga ovoga vijeka, porođena (valjda) u Kini teroriše svijet gore i od najcrnjih terorista. U maniru onog sumornog vica kad Arapin kaže: „E, hvala Bogu kad sam dočekao da je „bonđorno“ opasnije od „Alahu ekber“!

Smrt je, dakle, i ove nedelje prvo lice jednine i množine, ove druge pogotovo. Ali ne bilo koja smrt. Ova od korone je pretekla i stavila u drugi plan sve ostale. I ne samo to. Oduzela je pravo pokojnicima na dostojanstven oproštaj, na suzu i mimohod. Na cvijeće i riječi oproštaja. Smrt je postala samo objava u novinama i čin užurbane sahrane u najužem krugu ne najbližih već onih koji su se zatekli i koji mogu da dođu. A mnogi, djeca, roditelji, najbliži prijatelji, drugovi iz djetinjstva, škole, sa posla, iz ulaza, dijele tugu i boluju bol na daljinu.
Ova nedelja se od drugih razlikuje po tome što je stigla sat ranije. Ali, onima koji su u kazamatima sati malo znače. Jer mi više i ne računamo na sate i dane. Nedelje su mjere našeg vremena.
Ova nedelja se razlikuje i po tome što se koloni dragih ljudi koje odnose vrijeme, bolest, udesi… smrt ima milion razloga… pridružila i Kaća. Katarina Brajović – Nikčević. Ćerka, majka, supruga, drug, prijatelj. Žena blaga, lijepa, plemenita, tiha… ali žena gorostas. Žena vlasnica lijepih, odmjerenih, pametnih riječi. Vlasnica lijepih, aristokratskih manira, a hrabra i uvijek spremna „i na strašnom mjestu postojati“.

Žena Srpkinja, Podgoričanka i stanovnica svijeta kulture, svijeta kojem je svim svojim bićem pripadala. Žena blagih, toplih očiju u kojima se ogledala blaga i topla duša, a, opet, žena mač i posijek za sve što je bilo ljudska korov.
Ove nedelje, dakle, bez prava na oproštaj kakav je svakim trenom svog ne dugog života zaslužila, odlazi i Kaća. Bez prava da se od nje oproste roditelji, prijatelji, saborci… A nije umrla od korone, ali korona je prvo lice i naših života i naših smrti. Za njom ostaju riječi koje se pamte, nedopisane knjige i tekstovi, jedino oružje kojim se koristila.

A bila je ne majstor već velemajstor riječi. Odlazi u tišini, bez riječi koje joj dugujemo jer nas je dobrano zadužila. Odlazi praćena samo suprugom i ćerkom, bez svih ostalih koji bi na njen častan odar priložili prvi proljećni cvijet iskrenu suzu. Bez očevog leleka i majčinog plača, odlazi u nijemoj tišini, kao da se iskrada. A bila je tako prisutna. I u prvom ešalonu borbe za časnije i pravednije društvo, za prava i dostojanstvo naroda kojem je pripadala. A bila je Srpkinja sa velikim S.
„Nedelja je dan kada si otišla… „, o, kako surovo istnito zvuče riječi ove pjesme jer ove nedelje odlazi veliki čovjek. Odlazi Kaća.
Orevuar, Kaća i hvala za sve čime si nas zadužila. I oprosti što nijesmo stigli i nijesmo znali da uzvratimo onako kako si ti znala.