o. Boban Jokić: Litije su bile period najljepših susreta, najljepših zagrljaja i prepoznavanja brata i sestre u drugoj osobi

Protojerej-stavrofor Slobodan Boban Jokić, arhijerejski namjesnik Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, nedavno je objavio knjigu-zbornik tekstova „Lomljenje hljeba“ koja je posvećena u znak sjećanja na mitropolita Amfilohija i arhimandrita Ostroškog Lazara Adžića. Knjigu je izdao Institut za srpsku kulturu. Takođe, otac Slobodan jedan je od urednika monografije „Ne damo svetinje – Litije u Nikšiću“, koja je izašla prije Časnog posta u izdanju Saborne crkve iz Nikšića i Čuvara iz Beograda. O knjigama, kao i o liturgijskom životu i samom značaju litija za portal „Srpske novine“ govorio je otac Slobodan Boban Jokić.

Nedavno je iz štampe izašla Vaša knjiga „Lomljenje hljeba“ koja kao što i sam naziv upućuje govori o liturgijskom životu u Crnoj Gori. Možete li za sve one koji još nijesu pročitali knjigu reći koliko dugo ste pripremali tekstove i koliko se liturgijski život u Crnoj Gori razlikuje danas i prije nekih 100 godina?

Naziv knjige izašao je iz liturgijskog života naše crkve, a lomljenje hljeba je centralni događaj crkvenog života. U jednom trenutku liturgije se govori „Lomi se i razdrobljava jagnje Božije i upravo to jagnje Božije koje je Hristos i koje se prinosi u liturgiji i kojim se pričešćujemo.

Liturgija je smisao, centar i izvor našeg života, to je ono čemu težimo, čemu stremimo i tražimo iskupljenje našeg života. Profesor Drago Perović, mi je pomogao da nađem pravi naziv za knjigu i „pozajmio“ mi svoju ideju, i sad mi je drago što se tako ovaj zbornik džepnog izdanja mojih tekstova i istraživanja i promišljanja upravo zove „Lomljenje hljeba“. Jer u lomljenju hljeba je ona istina iz molitve Gospodnje „hljeb naš nasušni daj nam danas“, jer je to naš hljeb koji nas hrani životom vječnim, i kada se hranimo sa tim hljebom nikada ne umiremo i to je ono što je smisao mog hrišćanskog života, a samim tim i mog života kao sveštenika.

Ovi tekstovi su nastali u zadnjih 10 godina. Bave se životom crkve u Crnoj Gori u zadnjih 100 i nešto godina, znači od Prvog svjetskog rata pa do danas. To su teme kojima sam se bavio i one su zbornik više tekstova (Mrvice Bogočovječanskog hljeba, Svetotajinsko-bogoslužbeni život Srpske crkve u CG prije i nakon oslobođenja i ujedinjenja 1918. godine, Svetotajinsko-bogoslužbeni život Srpske crkve u CG u toku Drugog svjetskog rata, Liturgijski doprinos Mitropolita Amfilohija Radovića, Amfilohije-čovjek slave Božije, O ocu Lazaru Ostroškom, Besjede na Svetoga Savu, Kakva je to ljubav, Rvanje, Hoću da vidim lice)-

Dakle, radi se o temama iz života crkve za vrijeme Prvog svetskog rata i Drugog, koji su bili izloženi na skupovima u organizaciji Matice srpske i u organizaciji Bogoslovskog fakulteta SPC u Beogradu. Istraživao sam iz arhiva i različite literature kako je živjeti crkveni život u teškim periodima rata, okupacije, raznih progona, stradanja i kako je crkva živjela i hvala Bogu preživjela i kako mi danas imamo nasledstvo od toga. Pored ta dva teksta, slijedi tekst o liturgijskom doprinosu mitropolita Amfilohija, kao i jedno slovo o mitropolitu Amfilohiju izrečeno na četrdesetodnevnom pomenu poslenjegovog upokojenja.

Tekst o ocu Lazaru koji se nalazi u zborniku je prvi put pročitan kada smo organizovali veče posvećeno Njemu u Crkveno-narodnom domu u Nikšiću 2018 godine.

Knjiga je posvećena Mitropolitu crnogorsko-primorskom g. Amfilohiju i arhimandritu Lazaru Adžiću. Koliki je uticaj blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija imali smo priliku da živimo i doživimo preporod koji je on donio Crnoj Gori. Međutim možete li nešto reći o uticaju arhimandrita Lazara, velikog Ostroškog duhovnika onim ljudima koji ga nijesu poznavali i nijesu imali tu blagodat da čuju njegove pouke i riječi?

Ova knjiga je u znak i sjećanje na mitropolita Amfilohija Radovića i arhimandrita Ostroškog Lazara Adžića. Tekst o liturgijskom doprinosu govori o jednom od najbitnijih doprinosa mitropolitovog stvaralaštva. A taj doprinos je taj što nas je vratio liturgiji i što nam je pokazao sami značaj liturgije, što nas je vaspitavao liturgijom i što je glavni smisao njegovog pastirstvovanja bilo liturgijsko vaspitavanje svih ljudi.

Ovim istraživanjem su samo odškrinuta vrata njegovog liturgijskog doprinosa, a da ne pričamo o njegovom doprinosu i kao besjednika, književnika, katihete, naučnika i filosofa.

Ovaj tekst je podsticaj prije svega za mene, a može da bude i za one ostale koji žele da se bave životom mitropolita Amfilohija. Izdavačka kuća Svetigora prinosi veliki značaj, jer oni štampaju Sabrana djela mitropolita Amfilohija. Posjeduju veliki broj audio i video zapisa njegovih predavanja, njegovih kanonskih vizitacija…

foto: Eparhija

Mitropolit Amfilohija i arhimandrit Lazar su ostavili neizbrisiv trag i utemiljivači su mog crkvenog života lično. Kad sam počeo da odlazim u crkvu, oni su trasirali taj put svojim učenjem. Mitropolit Amfilohije svojim blagoslovom i postriženjem za čteca i uvođenjem u sveštenički čin, a otac Lazar svojim duhovnim vođenjem kojim me je brusio i stvarao od mene čovjeka. Koliko je uspio Bog zna i neka narod sudi, ali je on bio taj koji je mene i moju generaciju učio tim dubinama života i smislu života i opet, on nas je učio liturgijskom životu, govorio koliko je važno da ne preskačemo liturgiju, da uvijek idemo na službu, da se spremamo za Sveto pričešće, da se pričešćujemo i da sva poslušanja koja imamo u životu bilo da smo sveštenici, bilo da smo doktori, radnici da ih radimo sa savješću.

Jednako je gledao na ljude nezavisno od toga ko je kog zanimanja, on je tražio u njemu čovjeka i učio ga da bude hrišćanin. To je ono što je njegov lik prosijavao. On se sam radovao bogosluženjima, a onda je nas uvodio i učio nas toj radosti bogosluženja. On je u ljudima rađao novog čovjeka sa novim čulima, radostima i stremljenjima. Učio nas je da vidimo, čujemo i osjećamo drugačije.

Otac Lazar je bio čovjek koji je živio molitveno, vodio je smireni život, malo je pričao i  što je posebno zanimljivo, uvijek nas je persirao. Uvijek pomenem da je to njegovo Vi bilo najljepše Ti. Sve je gledao očima ljubavi i očinskim odnosom prema svima nama. Gledajući oca Lazara i onome što nas je on učio znali smo da je živ Bog i to je ono što je najbitnije. Tokom studiranja u Beogradu i kada nijesmo mogli mjesecima da dođemo da popričamo sa njim, on je govorio „ispovijedajte se jedni drugima i tu tražite utjehu i savjet, jer često je mudrost u savjetu drugog.

U izdanju crkvene opštine Nikšić i izdavačke kuće Čuvari izašla je knjiga Ne damo svetinje, Litije u Nikšiću. Koliko se radilo na toj monografiji i šta za Vas znača taj period litija?

Ova knjiga je nastala kao nastavak naše borbe i sjećanje na tu borbu i potreba da ne zaboravimo to. Mi koji smo učestvovali u toj borbi nećemo nikada zaboraviti taj period našeg života gdje smo svi bili jedno. To je period najljepših susreta, najljepših zagrljaja, najljepšeg prepoznavanja u drugome brata i sestre svoje. To je nešto što su litije dale i ta odlučnost, da nećemo dati svetinje. Litije su jedinstven fenomen, jer na konkretnu političku odluku smo odgovorili molitvom, molitvenom tišinom, molitvenim stavom. Litije koje su trajale skoro godinu dana, i okupljale su stotine hiljada ljudi, protekle bez najmanjeg incidenta, bez bačenog papirića, nije se desilo ništa što bi unijelo nemir ili razdor, vladali su mir, sloga i odlučnost da ne damo svetinje. To je ono što su naše litije pokazale cijelom svijetu. Ne samo nama u Crnoj Gori nego u regionu i šire. Zahvalnost i ljudima koji su nam dali podršku sa strane. Dolazili su ljudi iz Moskve, Beograda, Poljske, Grčke… da nam daju podršku. Moja prijateljice Biljana iz Moskve i Jasna iz Beograda specijalno su došle ovdje samo zbog litije. Moj prijatelj Milan je sjeo na avion, došao, predvodio litiju u Nikšiću i samim tim udario pečat i sebe i nama. Pečat te bratske ljubavi i hvala i njemu i svima njima koji su bili tu. Hvala svima onima koji fizički nijesu mogli biti tu ali su zvali, slali poruke, pisali tekstove, pravili litije po svojim gradovima, recimo bila je litija u Čikagu, na Floridi je bilo molitveno okupljanje. Znali smo da ta podrška utvrđuje našu borbu i znali smo da je naša borba ispravna i da će donijeti ploda i dala je ploda.

Takođe iskazujem zahvalnost Dejanu Pavloviću i izdavačkoj kući Čuvari sa kojima smo zajedno iznijeli ovaj projekat koji smo spremali zadnjih par mjeseci i monografija je izašla prije početka časnog posta. To je ono što negdje ostaje za buduća pokoljenja da znaju da su imali pretke na koje mogu biti ponosni i koji su čuvali svoje svetinje i brinuli se o njima i hvala Bogu izborili se za njihovo očuvanje.

Izvor: Srpske novine