Nužne promjene

Piše: Vladislav Vuković

Potrebne su nam stalne, planirane i strogo kontrolisane promjene. Ali one nijesu moguće ako samo polazimo od onoga što zamišljamo da smo, nego i od mnogo čega što nas je stvorilo (pozitivnog, ali i negativnog). Bez toga ne možemo biti bolji i istinski slobodniji. Pri tome, slobodu kao cilj, ne treba tražiti da nam bude poklanjana, nego je treba osvajati. Društveno, politički i sistemom vlasti treba obezbijediti da niko pa ni njeni čuvari, ne prekorače granice iste. Naš mali crnogorski prostor preživeo je razne turbacije i preturbacije kroz viševjekovnu borbu za golu egzistenciju, opstanak, reprodukciju, etički odnosno moralni progres. Sve je to imalo neke civilizacijske ali i necivilizacijske vrijednosti. Prve veličamo, a druge omalovažavamo i stavljamo u drugi plan.

Svakodnevica našeg današnjeg društva Crne Gore nije optimistička. Korijeni su ekonomski i u nadgradnji mentalitetski (oličene u umišljenom gospodstvu, tradicionalnom lupežanju kao egzisticionalne grane privređivanja u prošlosti, plemensko-bratstveničkom nadgornjavanju iz dalje i bliže prošlosti i lažnom elitizmu, kriminalu i korupciji i partitokratiji danas.)

Uporedo sa svim ovim, prošli smo u istoriji oslobodilačke ratove krunisane držvotvornošću i po jednu revoluciju i, možemo slobodno reći, kontrarevoluciju.

Njihov kraj određuje i njihov konačni karakter. I socijalistička revolucija je imala u početku samo oslobodilački karakter, a završila je kao revolucija.

Možda je i tzv.Antibirokratska revolucija imala dobre namjere da prevazilazi mnoge, pa i birokratske, ograničenosti socijalizma, ali sve ono što nam se desilo i dešava čini da je taj pokret izvjesno poprimio kontrarevolucionarni karakter. Ako ne vjerujete, pitajte bivše radnike naših nekadašnjih privrednih giganata, pa i onih čiji su radnici izmanipulisani da učestvuju u tom društvenom prevratu. Prosto neka je svima onima čiji je nivo klasne svijesti omogućio da budu ukinuti kao klasa, ali neprosto, današnjim sindikatima koji iz toga neizvukoše nikakvu pouku: socijalno-klasnu, kulturnu, moralnu, obrazovnu, pa i političku.

Kako učiniti da se prevaziđe postojeće nepovoljno stanje u ekonomiji, društvenim djelatnostima, ustvari, u čitavoj društvenoj nadgradnji, a posebno u vlasti i politici?!

Na ekonomskom planu, ako je na svjetskom planu pošteno stečeno vlasništvo neprikosnoveno (privatno, grupno i zajedničko), onda treba vratiti ili nadoknadi ono što je oduzeto od nekoga (pojedinca ili određenih društvenih cjelina). Tako npr. sve ono što je stvorila radnička klasa treba joj vratiti u neprikosnoveno vlasništvo.

Po pitanju nacionalizacije koja je izvršena u toku socijalističke revolucije treba biti posebno obazriv. Nepravilnosti treba ispraviti ako je time bila ugrožena nečija egzistencija. Vratiti društvu sva nepokretna dobra na kojima je u prošlosti vršena dokazana eksploatacija, kao i sve ono što je kao novo dobro stvoreno u socijalizmu. Država odnosno vlast treba da omogući da ukupnom ekonomijom (vlasništvo , proizvodnja, realizacija proizvoda i raspodjela) ovladaju istinski proizvođači na principima novog samoupravljanja oslobođenog od svake birokratizacije. Upravo vlast treba da stvara uslove, a ne da uslovljava.

Društvenim djelatnostima (i uopšte u nadgradnji) treba pristupiti na nov i mnogo racionalniji način od sadašnjeg. Bile su mnoge prepreke pa i danas one postoje, prvenstveno one koje se ogledaju u našoj mentalitetskoj ograničenosti i egoizmu onih kojima je dopušteno da se bave politikom u svìm oblastima, u sebičnostima razne vrste i u zloupotrijebljenom elitizmu.

Vlast treba da bude strogo kontrolisana od naroda. Treba je dovesti do nivoa da služi narodu, a ne da mu se nameće privilegijama koje završavaju uglavnom u kriminalu i korupciji, pljački i raznim privilegijama, od naroda odabranih političkih elita.

Vlast treba da bude birana iz naroda, a ne partitokratski.

Kakvo društvo nam treba, koje bi afirmisali čovjeka kao društveno i prirodno biće, u velikom zavisi od nas koji se nalazimo u konkretnoj realnosti koju treba mijenjati u humanističko-moralnom i socijalnom pravcu (ne samo propisima nego konkretnim postupcima). Potreban nam je veći istinski vaspitno-obrazovni, kulturni i uopšte saznajni nivo svih građana, a naročito onih koji pretenduju da se bave politikom. Naročito oni, a i svi radno-sposobni (radnici) moraju pokazati veči smisao za upoznavanje sa onim što je imalo praktični društveni smisao. Tako, npr., da su radnici htjeli ili da se našao neko ozbiljan i metodološki spreman da im približi i omogući da oni sami pročitaju i vide što sadrže naši društveno-politički dokumenti, vidjeli bi ko ih vara i ne bi nam se desilo da nestane jedna lijepa i u svijetu priznata država kao što je bila Jugoslaviija.

Nije tačno da su naši ustavi bili loši i osnova za raspad Jugoslavije. U njima se težilo sve većoj demokratizaciji i afirmaciji društva i sve bogatijem i srećnijem životu ljudi. Tako ni Program SKJ nije postao ozbiljno štivo većine, da ne kažemo svih članova ove partije. A da se na tome ozbiljno radilo, ne bi nam se moglo desiti da radne mase i članovi Saveza komunista dobiju u završnici kontrarevolucionarni karakter.

Ovo naše već tradicionalno stanje nastavlja se i dalje. Vidimo rezultate ali nema suštinskih pozitivnih promjena.

Autor ovih redova je, npr., analizirao programe nekih crnogorskih partija koje čine najvažniji dio vlasti i opozicije i ustanovio da su svi oni kao na nekoj lijevoj političkoj strani, osim po pitanju nekih u tradiciji i civilizacijski efemernih stvari, a u praksi od toga na žalost nema ništa (pročitajte ih, pa ćete se uvjeriti da je to tako).

Empirijski smo utvrdili da partijske mase i dalje ne čitaju programsku političku literaturu. Njima su važne isključivo vođe, što je i uvriježeno u našem mentaliteskom nasljeđu.

Što da se radi, pitali su se i odgovarali mnogi naši teorijski preci-prethodnici?! To šta su predlagali treba znati, ali mu ne treba robovati, već ih stvaralački i kritički koristiti kao istorijsko iskustvo.

Sva dosadašnja teorijska i praktična iskustva upućuju na to da prvo treba rasčistiti pitanja spornog vlasništva. Ako je pitanje vlasništva, kako se ističe, neprikosnoveno sa opšteg stanovišta, onda ga treba ispoštovati (privatno, grupno, kolektivno-ravnopravano). Pri tome treba gledati na koji je način nešto stečeno u prošlosti i danas (u oslobodilačkim ratovima, revolucijama, u mirnodopskim periodima i danas).

U oslobodilačkim ratovima Crna Gora se širila i oslobodiocima davala imanja i druga poljoprivredna dobra (drugoga i nije bilo ) i posebno planine, pašnjake i komune, kao oblika kolektivnog vlasništva. Bilo je tu dobrih poteza, ali i brojnih grešaka. Na primjer, i knjaz i kralj Nikola, kao neprikosnoveni gospodar-samodržac, u dodjeli zemlje, na desetine i stotine hektara davao je plemenskim i vojnim starješinama, a neka njihova resla podijelio je i običnim vojnicima. To je i sam uviđao i ispravljao. Znaju to potomci i jednih i drugih, kao i objektivni istoričari.

Isto tako, sa neminovnim greškama izvršene su razne kolektivizacije u socijalizmu, što je mjesto suštinskih ispravki novim privatizacijama dokrajčila tzv. Antibirokratska revolucija.

Sve ovo uslovljavalo je i uslovljava kataklizmičke pojave u čitavoj društvenoj nadgradnji, a naročito u djelatnostima kao što su: politika, socijalna statusna pitanja građana, nacionalna pitanja, vjerske slobode-prava i odgovornosti, sistem zapošljavanja (zapošljenost i višak radne snage), uloga države u stvaranju uslova za pun angažman radno-sposobnih građana, a naročito mladih.

Ideal Socijalizma i uopšte socijalhumanizma je solidno osposobljavanje i zapošljavanje bez ostatka radno sposobnog stanovništva. Međutim, kapitalizam to suštinski ne želi. Njemu je u interesu da postoji obrazovno i tehnički solidno osposobljena radnička rezerva, na unutrašnjem i međunarodnom planu, koja omogućava ostvarivanje mnogih konkurentskih i makar elementarnih ciljeva i interesa vlasnika krupnog, odnosno bilo kakvog kapitala.

Najveća žrtva takvog stanja stvari su mladi ljudi, a posebno u zemljama kao što je Crna Gora.
Zbog toga i svega što nam se dešava u zemlji, naši mladi odlaze u druge zemlje, gdje se, po našem saznanju, samo pojedinci zapošljavaju u struci.

Zato, u budućnosti treba podržavati samo one političke snage u Crnoj Gori koje pokazuju vitalnost svojih ideja na djelu, i to prvenstveno po pitanju poboljšanja socijalnog statusa radnih ljudi, realizacijom vraćanja u vlasništvo svih onih pokradenih kolektivnih dobara koja su – po “procedurama” trodecenijskog crnogorskog divljeg neoliberalnog kapitalizma – otgnuta iz ruku onih koji su ih stvorili. To se može ostvariti povraćajem te imovine kolektivitetima kao njihovim pravnim sljedbenicima, odnosno njenim pravednim i na pravu utemeljenim podruštvljenjem. Samo na taj način će se, u realno ostvarljivoj praksi, obezbijediti da Crna Gora postane i ostane respektibilna zajednica sa ljudskim likom. Samo pod tim uslovom možemo garantovati ravnopravnost u bližoj i daljoj zajednici naroda i država. Sve to, dakle, zahtijeva ispravljanje evidentnih i istorijskih grešaka i uspostavljanje pravednijeg društvenog poretka.