Nurković optužuje svijet, a ćuti o srpskim žrtvama: Selektivno sjećanje i politička manipulacija Srebrenicom

Dok potpredsjednik Skupštine Crne Gore Mirsad Nurković sa patetikom govori o „savjesti čovječanstva“ i „civilizacijskim dostignućima“, njegovo saopštenje povodom obilježavanja 30 godina od genocida u Srebrenici svjedoči o još jednoj stvari: potpunom institucionalnom i moralnom ignorisanju srpskih žrtava iz proteklog rata.

Nurković, govoreći u ime državne delegacije, koristi terminologiju koja se graniči sa političkim aktivizmom, a ne sa dostojanstvenim odavanjem pošte žrtvama. On ne govori samo o Srebrenici kao o konkretnom zločinu, već je, prema njegovim riječima, to „moralna rana čovječanstva“, „pitanje savjesti“, te da „svi postajemo odgovorni“ ako ćutimo. A gdje je savjest kada su u pitanju srpske žrtve u Podrinju, Vozući, Sarajevu, Konjicu, Mostaru, Ravnoj Gori, ili u zloglasnim logorima za Srbe kao što su Silos, Tarčini, Muzičke škole i mnogi drugi?

Da li je ikada iko od navedenih poslanika i „savjetnika“ iz crnogorske delegacije uputio saopštenje, inicijativu ili izrazio saosjećanje s porodicama srpskih civila koji su masakrirani od strane muslimanskih snaga od 1992. do 1995. godine? Da li je ijedna reč rečena o 3.500 ubijenih Srba u regiji Sarajeva, ili hiljadama protjeranih iz Federacije BiH?

Nurković u svom govoru nastoji da globalizuje odgovornost za Srebrenicu, ali očito selektivno pristupa „istini“ – onim dijelom koji odgovara zapadnim narativima i unutrašnjem političkom pozicioniranju u Crnoj Gori. Dok drži „moralne lekcije“ svijetu, lično i institucionalno prećutkuje patnju hiljada Srba, ignoriše zločine nad njima, i na taj način doprinosi upravo onoj mržnji i podjelama koje deklarativno osuđuje.

Pozivajući se na Rezolucije UN-a i Skupštine Crne Gore, Nurković i njegova delegacija ni riječ nisu rekli o potrebi uvođenja dana sjećanja na srpske žrtve, niti su spomenuli tranzicionu pravdu za sve narode. Umjesto toga, nastavlja se sa insistiranjem na jednostranoj, politički upotrebljivoj istini.

Istinsko pomirenje i suživot ne grade se na selektivnom sjećanju, već na jednakom poštovanju svih žrtava. Kada crnogorski zvaničnici počnu da govore i o srpskim žrtvama, ne samo kada su u funkciji dnevne politike, tek onda će se moći govoriti o „civilizacijskim dostignućima“ o kojima Nurković saopštava iz Srebrenice.