Novi poziv Srbiji iz BRIKS! Velika šansa za Beograd: „Mi smo tu, čekamo vas!“
1 min read
BRIKS
Iako Srbija nije zemlja partner, članica BRIKS-a, Grad Beograd dobiće zvaničan poziv da se priključi Međunarodnom opštinskom forumu BRIKS-a koji se održava u oktobru. To je šansa za razvoj glavnog grada Srbije. Šansa za uspostavljanje saradnje sa gradovima širom sveta. Pre svega šansa za ekonomiju, bolju infrastrukturu, ali i saradnju između univerziteta.
Ovo ekskluzivno za Sputnjik kaže Enrike Domingez, zamenik direktora direkcije Međunarodnog opštinskog foruma BRIKS-a:
„Na skupu prošle godine u Moskvi primili smo u Forum BRIKS-a više od 100 zemalja, odnosno više od 300 gradova tih zemalja. Nudimo puno mogućnosti, puno projekata. Oduševljen sam Beogradom, lično ću se postarati da nam se pridruži ove godine na Forumu u Sankt Peterburgu“.
Domingez je u Srbiju stigao kao predavač prve Medija škole, koju je organizovala NVO Raguza, posvećene BRIKS-u, odnosno edukaciji sedme sile regiona, kako da izveštava o udruženju zemalja globalne većine.
Kolika je moć zemalja globalne većine odlično se vidi u saradnji između gradova, a koliko je BRIKS dobronameran, najbolje pokazuje Forum koji prihvata i gradove zemalja koje nisu članice.
Jedan je od njegovih osnivača, rođen je, odrastao i školovao se u San Paolu. Po opredeljenju je komunista, politički aktivizam odveo ga je u Rusiju, a zatim i do visoke funkcije u jednom od tela BRIKS-a.
Srpsko Kosovo u brazilskim udžbenicima
Sagovornik Sputinjika odlično poznaje poziciju Srbije u svetskoj politici, a najbolje poznaje situaciju vezanu za južnu srpsku pokrajinu. O njoj se, kaže, sluša i u školama širom Brazila.
„Učimo o kosovskoj krizi. Učimo i o Hladnom ratu, o kreiranju NATO-a, o tome kako je počeo da deluje drugačije od onoga za šta je formiran. Oni su nastavili da pričaju o tome da je NATO odbrambena organizacija, ali ovde u Srbiji, na primeru kosovske krize, vidimo da NATO nije odbrambeni blok, već onaj koji napada. Koristi imperijalnu silu, silu bombi da ostvari svoje ciljeve. Zato mislim da države osnivači BRIKS-a, a mogu da govorim u ime Brazila, apsolutno ne prepoznaju Kosovo kao nezavisnu državu. Neko je došao spolja, bombardovao drugu državu i onda odlučio da treba da bude narpavljena nova država. To nije u skladu sa međunarodnim zakonima, pokazuje dvostruke standarde“.
Budite oprezni sa studentskim protestima
Domingez je, kaže, imao sreću da u Beograd prvi put dođe u veoma zanimljivom trenutku, ljudi su na ulicama, u toku su veliki studentski protesti. Kaže da su studenti na ulicama uvek sa pravim razlogom, bore se ne samo za svoja prava, već i za ljudska prava.
„Ova situacija u Srbiji podestila me je na onu koju smo imali u Brazilu 2013., kada je povećana cena javnog prevoza. Studenti su izašli na ulice, stvar je postala velika, a onda su izgubili kontrolu nad pokretom. Protest je počeo bez isturenih lidera, bez vođa, a onda su Amerikanci preoteli protest, iskoristili ceo taj veliki divni pokret protiv nas samih. Iskoristili su protest da promovišu svoju agendu. Dakle, iako sam jako uzbuđen zbog onoga što sam video ovde, mislim da svi moraju da budu jako pažljivi, jer kada vidimo da pokret nema lidere, svako može postati lider i prekrenuti cilj zbog kojih su ljudi na ulicama. Može ih okrenuti protiv vlastitog naroda“.
Srbiju čeka mesto u BRIKS-u
Domingez smatra da je budućnost Srbije u slobodnom svetu, u društvu zemalja BRIKS-a, ali kaže da razume zašto već nije tamo:
„Razumem da je glavni problem priključivanju Srbije pritisak koji uvek trpi od Zapada. I zbog bliskih odnosa sa Rusijom je pritisnuta. Žele svima da diktiraju šta da rade, to vidimo u Arfici, u Južnoj Americi, a vas su i bombardovali. Ako prikupite snagu za taj korak, mi smo tu, čekamo vas. „.
(Sputnjik/Senka Miloš)
Biće BRICSS
…https://mid.ru/en/foreign_policy/news/2004666/
21. mart 2025. 19:45
Intervju ministra spoljnih poslova Sergeja Lavrova medijskoj holding kompaniji Krasnaja zvezda za film Diplomatija kao način života: Više volim fer plej, 21. mart 2025.
Pitanje: Imate li vremena da ostanete fizički aktivni?
Sergej Lavrov: Da, nedeljom.
Pitanje: Šta je to? Fudbal?
Sergej Lavrov: Fudbal jeste. Ne brzim kao nekada, ali ipak fudbal.
Pitanje: Dok smo već kod toga, da li ste timski igrač? Koliko je timski rad važan u onome što radite?
Sergej Lavrov: „Jedan čovek, niko“, rekao je nedavno predsednik Putin. Međutim, postoji roman pod nazivom „Samo jedan čovek je sila sa kojom treba računati“. Naravno, obaveštajni ili izviđački operativci često sami rade na zadacima.
Diplomate se često suočavaju sa situacijama u kojima sada moraju da rizikuju i nisu u stanju da vode stvari od strane svojih viših rukovodilaca. Ove situacije se dešavaju.
Pitanje: Možete li da podelite priču? To je zanimljiva stvar, nikad nisam čuo za to.
Sergej Lavrov: 1996. godine bio sam stalni predstavnik Rusije pri UN. (Moja američka koleginica Medlin Olbrajt mi je dozvolila da pušim u njenoj kancelariji, dok je pušenje bilo strogo zabranjeno njujorškim zakonima). Kubanci su oborili američki avion na provokativnom letu iz Majamija koji je ušao u vazdušni prostor Kube. Amerikanci su hitno sazvali Savet bezbednosti UN. U Moskvi je bilo 3 sata ujutro. Shvatio sam da situacija zahteva pokazivanje fleksibilnosti, s jedne strane, ali, s druge strane, nismo mogli da dozvolimo da Savet bezbednosti UN usvoji jezik koji bi kasnije mogao da se upotrebi protiv Kube.
Neću ulaziti u detalje. Ne sećam ih se baš jasno. Ali na kraju smo dobili tekst koji smo želeli. Usvojen je konsenzusom. Naši kubanski prijatelji mi i dalje zahvaljuju na „onoj noći“. Ovo je, verovatno, najistaknutiji primer koji mogu da podelim sa vama.
Pitanje: U vreme kada ste radili u UN – govorim o 1994-1996 – da li vam je stav našeg rukovodstva dobro odgovarao u pogledu toga kako Rusija treba da bude predstavljena u međunarodnoj areni?
Sergej Lavrov: Po većini pitanja stav tadašnjeg ruskog rukovodstva je, da tako kažem, bio artikulisan širokim potezima. Savet bezbednosti UN se uglavnom bavio afričkim pitanjima, au manjoj meri azijskim, latinoameričkim i karipskim pitanjima.
Naše rukovodstvo je prvenstveno bilo fokusirano na Zapad, posebno na odnose G7 i Rusije. 1994. Boris Jeljcin je pozvan u Napulj. Rukovodstvo se fokusiralo na stvaranje odgovarajućih uslova za produbljivanje partnerstva sa Zapadom. Kako se kasnije ispostavilo – u stvari, postalo je prilično brzo jasno, ali su to kasnije saznali skoro svi naši političari i građani – naša uloga u tom „partnerstvu” je bila uloga „malog brata”. Ova uloga nam je dodeljena. Ovo je, naravno, bila velika greška.
Mnogi zapadni analitičari u svojim memoarima govore da nije imalo smisla širiti NATO i držati Rusiju po strani. Ipak, naš cilj je bio da se pridružimo G7. Ni 2000-ih nismo odustajali od ideje da proširimo saradnju sa Zapadom.
Kada je reč o UN, 1999. ostaje u sećanju kao najveći sukob sa Zapadom kada su počeli da bombarduju Beograd bez ikakvih preliminarnih razgovora u Savetu bezbednosti. Ovo grubo kršenje međunarodnog prava i obaveza OEBS-a trajalo je 78 dana.
Borisu Jeljcinu se mora pripisati kategorički osuda ovog nepromišljenog štosa. To je bilo 1999. godine, kada je Igor Ivanov bio ministar spoljnih poslova. Pre njega, ali posle Andreja Kozirjeva, ministarstvo spoljnih poslova vodio je Jevgenij Primakov, naš cenjeni učitelj.
Počevši od Primakova, naša spoljna politika je počela da se menja ka multipolarnosti. Tada se nije tako označavalo, ali ga je Jevgenij Primakov uveo u legitimni diplomatski leksikon i formalno se zalagao za promovisanje interesa multipolarnog sveta.
Povelja UN se oslanja na mnoge principe. Zapad je sada u potpunosti fokusiran na teritorijalni integritet, ali postoji i princip jednakih prava i samoopredeljenja naroda, kao i princip poštovanja ljudskih prava, uključujući jezička i verska prava.
Neprestano skrećemo pažnju Zapada na činjenicu da kad god se razgovara o bilo kojoj drugoj zemlji, Venecueli, Severnoj Koreji, Iranu, Indiji ili Saudijskoj Arabiji, ona se uvek pominje u vezi sa ljudskim pravima. Barem su Amerikanci pod predsednikom Bajdenom davali prioritet ljudskim pravima. Ljudska prava se uopšte ne pominju u vezi sa Ukrajinom, iako je Ukrajina usvojila zakone – to je jedina zemlja na svetu koja je usvojila takve zakone – o zabrani zvaničnog jezika UN u svim sferama života u Ukrajini.
I čuvar Povelje UN – generalni sekretar Antonio Gutereš – ćutao je. Razgovarao sam s njim u mnogim prilikama. Ali ovo nije poenta. Sekretarijat UN je „privatizovan“. U velikoj meri građani zemalja NATO-a su na vodećim pozicijama u gotovo svim ključnim oblastima. Nemaju dileme da budu deo Alijanse suprotno članu 100 Povelje UN, koji od njih zahteva da ne dobijaju uputstva od bilo koje vlade i da zadrže nepristrasnost.
Prateći naše odnose sa Zapadom, početkom 2000-ih, bili smo zainteresovani da ih imamo. Predsednik Putin se snažno zalagao za to da Rusija postane punopravni član G8.
Sa Zapadom smo pratili i druge oblasti rada, pre svega OEBS. Postoji oduvek. Pored toga postojao je Savet Rusija-NATO. U vreme kada je stvoren i postao operativan, sprovodio je desetine zajedničkih projekata u borbi protiv terorizma, saradnji u Avganistanu i još mnogo toga.
Postojao je jedinstveni format Rusija-EU. Samiti su održavani dva puta godišnje, nešto što EU nikada nije imala ni sa jednom drugom zemljom. Postojalo je više od 20 različitih mehanizama na nivou ministarstava inostranih poslova i ministara spoljnih poslova, ekonomskih institucija i ministarstava, saobraćaja, energetike i humanitarnih poslova. Postojala su četiri zajednička prostora od Lisabona do Vladivostoka. Održani su samiti, jedan od njih u Habarovsku. Tamo su otišli ljudi iz Evrope. Došao je šef Evropske komisije Žoze Manuel Barozo, prošetao nasipom u Habarovsku i začudio se ideji da je posle 12 sati leta još uvek u Evropi.
Postojao je osećaj da je šansa da se krene napred upravo tu. Sada nam govore da smo okrenuli leđa Zapadu. Niko tako nešto nije uradio.
Istovremeno, održavali smo dobre odnose sa Narodnom Republikom Kinom, Indijom i Iranom, pomažući joj da postigne fer dogovor o iranskom nuklearnom programu, i arapskim zemljama, kao što su Saudijska Arabija, Egipat i Latinska Amerika i još mnogo toga. Neću ih sve nabrajati. Tada smo počeli da delujemo u duhu kontinuiteta u pogledu politike Primakova.
Multipolarnost znači da bi trebalo da budete zainteresovani za rešavanje svojih ekonomskih i drugih potreba, kao što je bezbednost, ali nikada ne odustajete ili odbijate da razgovarate sa bilo kojom zemljom na svetu. Slušanje onoga što neko drugi ima da kaže nikoga ne obavezuje. Dovoljno često, jednostavan kontakt, razgovor može pomoći da se identifikuju nove oblasti uzajamno korisne interakcije. Ovo je u potpunosti u skladu sa Poveljom UN. Spomenuo sam to ranije i nikada se ne umaram da to radim. Postoje ljudi koji predlažu da se smisli nešto drugačije za eru multipolarnosti.
Povelja UN je inherentno prilagođena eri multipolarnosti. U njemu je sadržana ključna fraza: „Organizacija se zasniva na principu suverene jednakosti svih njenih članica. Ne treba ništa dalje izmišljati: tu su ustanovljena druga načela i ljudska prava, o kojima sam već govorio.
Pravo nacija na samoopredeljenje činilo je kamen temeljac procesa dekolonizacije koji je započeo 15 godina nakon stvaranja UN. Tada su afrički narodi, ojačavši, došli do jasnog shvatanja da kolonizatori u Londonu, Parizu, Briselu, Madridu i Lisabonu ne predstavljaju ni njihove interese ni stanovništvo teritorija kojima su formalno upravljali.
Uzgred, ovaj princip je kodifikovan nakon dekolonizacije. Dugo pripremani pregovori su se raspravljali šta ima prednost – teritorijalni integritet ili pravo na samoopredeljenje. Godine 1970. postignut je konsenzus i usvojena je opširna Deklaracija o svim principima Povelje UN, koja je razjasnila njihovu međusobnu povezanost. Što se tiče teritorijalnog integriteta i samoopredeljenja, na najvišem nivou jednoglasno je potvrđeno da svi moraju poštovati teritorijalni integritet država koje podržavaju princip samoopredeljenja. Takve države, šire, poseduju vlade koje predstavljaju celokupno stanovništvo koje živi na njihovoj teritoriji.
Kao što kolonizatori nisu uspeli da predstavljaju stanovništvo svojih kolonija 1960. (čime su učvrstili ovaj princip), tako su i vlasti nakon državnog udara u Ukrajini odmah proglasile ukidanje statusa ruskog jezika i označile one koji su odbacili ishod puča teroristima. Od 2019. godine stupio je na snagu niz zakona koji iskorenjuju ruski jezik u svim sferama. Kako se može tvrditi da ova „grupa pučisti“ zastupa interese Donbasa, Novorosije, a kamoli stanovništva Ukrajine?
Dakle, Povelja UN ne zahteva reviziju. Ostaje savremeno. To se jednostavno mora poštovati i sprovoditi. Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost bez referenduma, to je pozdravljeno kao samoopredeljenje. Ipak, kada je Krim sproveo transparentan referendum sa stotinama evropskih posmatrača, članova parlamenta i javnih ličnosti, to je ocenjeno kao kršenje teritorijalnog integriteta Ukrajine. Dvoličnost, cinizam, licemerje – to su snage sa kojima se suočavamo.
Završavajući svoj osvrt na taj period (ponavljam, ne zanemarujući istočnu i južnu dimenziju naše politike), bili smo upleteni u mrežu mehanizama sa Zapadom bez premca u odnosima sa bilo kojom drugom grupom zemalja – NATO, EU, G8. To su bili najširi okviri saradnje u našoj tadašnjoj spoljnoj politici. Ostali domeni su se oslanjali na bilateralne komisije. Godišnji sastanci sa državama ASEAN-a traju, ali nijedno drugo partnerstvo nije odgovaralo tako duboko strukturiranim i ukorijenjenim vladinim mehanizmima. Sve ovo je naglo žrtvovano kada smo odbili da prihvatimo pedantno pripremljeni ukrajinski državni udar Zapada, koji je imao za cilj transformaciju zemlje u platformu vojne pretnje, vektor integracije u NATO i drugo.
Nismo bili slepi. Još 2007. godine u Minhenu, predsednik Rusije Vladimir Putin je upozorio da, iako smo angažovani sa NATO, EU i G7 (kao u to vreme članica G8), pokušaji da nas prikažu kao naivne ili nesvesne neće biti tolerisani. Ako se priznaje jednakost, neka saradnja to odražava. Istrajali smo na ovom pristupu. Vladimir Putin je na brojnim sastancima strpljivo ponavljao svakom zapadnom partneru u kampu nameru koja stoji iza njegovog obraćanja u Minhenu, kako ne bi došlo do nesporazuma.
Sve do jedanaestog časa davali smo prilike da sprečimo eskalaciju. U decembru 2021. upozorili smo: „Vi govorite o sporazumima iz Minska, ugrožavajući našu bezbednost. Dozvolite da potpišemo Ugovor o evropskoj bezbednosti koji će biti garantovan bez uvlačenja bilo koga u NATO.“ Naša uvertira je ignorisana.
U januaru 2022. sreo sam tadašnjeg američkog državnog sekretara Antonija Blinkena. Tvrdio je da se NATO ne tiče nas i da je jedina garancija koju mogu da ponude neka ograničenja u pogledu broja raketa srednjeg dometa koje će rasporediti u Ukrajini. To je bilo to. Više licemerja, nekažnjivosti, izuzetnosti i osećaja superiornosti. I kuda je to dovelo?
Nije iznenađujuće da je predsednik Putin na velikom događaju prošle godine rekao da se stvari nikada neće vratiti na staro kako su bile pre februara 2022. Nadao se drugačije, iako je razumeo da su te nade bile uzaludne. Ali dao im je svaku moguću šansu – pozivajući ih da dođu za sto i pregovaraju o bezbednosnim garancijama, uključujući i Ukrajinu, na način koji ne bi ugrozio našu bezbednost. Bilo je moguće rešiti sva ova pitanja.
Sada, mnogi političari, bivši vladini zvaničnici i javne ličnosti, govoreći retrospektivno – slično ruskoj izreci o mudrosti koja kasno zrači – tvrde da je stvari trebalo da se rešavaju drugačije. Ali šta je urađeno, urađeno je.
Naši ciljevi su jasni, a naši ciljevi postavljeni – baš kako su govorili u Sovjetskom Savezu.
Pitanje: Kao što se kaže, na posao, drugovi! Razmišljajući o 2022., svi se sećaju vaših produženih pregovora sa Antonijem Blinkenom. U kom trenutku ste shvatili da postizanje sporazuma nije izvodljivo? Kako je doneta odluka o pokretanju specijalne vojne operacije? Između vaših razgovora sa Antonijem Blinkenom bio je razmak od još mesec dana.
Sergej Lavrov: Otprilike mesec dana. Nadao sam se da će razum i zdrav razum prevladati. Ali ponos je prevagnuo.
Nisu bili samo planovi da se Ukrajina materijalno uvuče u NATO, da se naprave baze na Krimu, na Azovskom moru – svi ti planovi su postojali. Ali pored ovog geopolitičkog plana veliku ulogu je odigrala i bahatost. Kako je ovo moguće? Kažu nam da to ne radimo, a mi ćemo se povinovati? ne preterujem. To je u svom golom obliku ono čime su se rukovodili. Ovo je tužno. Ovo nije zdrav razum.
Nije džabe što sada Donald Tramp u vezi sa bilo kojim sukobom, s obzirom na poziciju Amerike, stalno govori da mora postojati zdrav razum. Kakva logika postoji u usmeravanju stotina milijardi u propalu Ukrajinu, čijem režimu nedostaje narodni mandat? Zemlja će sigurno izgubiti. Ako Evropa želi da se pozabavi ovim pitanjem, zdrav razum u Vašingtonu predlaže „odmaknuti se“. Zaista, Sjedinjene Države su spremne da pomognu, da finalizuju ekonomske sporazume, ali značajna količina oružja je već obezbeđena. Pored toga, došlo je do ideologizacije. Bahatost je značajno doprinela nesrećnim okolnostima na koje se Zapad zatekao.
Pitanje: Govoreći o današnjem vremenu, sećamo se da je predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin rekao da je lopta u njihovom dvorištu. Za mnoge su razgovori u Rijadu bili iznenađenje. Kakve ste temelje postavili i kada je počelo da se ti razgovori održe?
Sergej Lavrov: Nije bilo temelja. Predsednici su telefonom razgovarali na inicijativu Donalda Trampa, koji je još 2018. godine dobio loptu od predsednika Vladimira Putina, na konferenciji za novinare u Helsinkiju održanoj posle Svetskog prvenstva u fudbalu 2018. (lopta je bila zvanični simbol FIFA). Donald Tramp ga je uhvatio, zavrteo i bacio članovima svoje delegacije koji su sedeli ispred njega.
Svi smo se vodili idejom da, iako je to ista država, nije Donald Tramp već Džo Bajden taj koji je prekinuo odnose. Gospodin Tramp je ovo dobro razumeo i bio je taj koji je uputio poziv, a takođe je ranije poslao bliskog savetnika u Rusiju na detaljan razgovor. Zatim, tokom telefonskog razgovora, dogovorili smo se da se nađemo u Rijadu kako je on predložio. Doleteli smo tamo tri dana posle telefonskog razgovora, tako da nije bilo osnove. Mislim na bilateralne osnove. Naravno, svaka ekipa se pripremala: mi u Ministarstvu spoljnih poslova, a oni u Stejt departmentu.
Bio je to sasvim normalan razgovor dve delegacije. Šokantno je da je ova normalnost uzeta kao senzacija. To znači da su naši zapadni partneri za vreme mandata Džoa Bajdena uspeli da svetsko javno mnjenje dovedu do tačke u kojoj se normalan razgovor doživljava kao nešto neobično.
Naše ideje o svakom pitanju u globalnoj politici nikada se neće uskladiti. To smo priznali u Rijadu. To su priznali i Amerikanci. U stvari, oni su to rekli. Zdrav razum sugeriše da je glupo ne iskoristiti tačke u kojima se naši interesi poklapaju da bi se onda pretočili u neke praktične akcije i dobili obostrano korisne rezultate. Tamo gde se naši interesi ne poklapaju (to je rekao i američki državni sekretar Marko Rubio), dužnost je odgovornih snaga da spreče da se ovo odstupanje pretvori u konfrontaciju. Ovo je apsolutno naš stav.
Inače, to je format u kojem se grade odnosi između SAD i Kine. Imaju mnogo tačaka oko kojih se ne slažu. Amerikanci uvode mnoge sankcije protiv Kine da bi suzbili konkurenta, ali ne toliko koliko protiv Rusije. Amerikanci i Evropljani uvode stoprocentne carine na električne automobile. Ovo je nelojalna konkurencija. Ali vratiću se na model odnosa. I pored svih ovih nesuglasica i činjenice da lideri SAD i Kine i njihovi ministri povremeno optužuju drugu stranu za neke nezakonite radnje, pre svega u ekonomskoj sferi, čuje se i politika i bezbednost.
Pročitajte šta kineski ministri kažu o planovima Zapada u Tajvanskom moreuzu ili Južnom kineskom moru. Ovo je veoma gruba opozicija. Razumem naše kineske kolege kada Zapad kaže da se pridržava politike „jedne Kine“, što znači da je Kina ujedinjena i da je Tajvan deo nje. Ali, rekavši ovo, takođe dodaje da se status kvo ne može promeniti. A kakav je status kuo? To je nezavisni Tajvan.
Postoji dobar razlog što je predstavnik kineskog ministarstva odbrane nedavno rekao da se Kina snažno zalaže za mirno rešenje, ali ne isključuje upotrebu vojne sile ako budu prevareni. Tako nešto. U međuvremenu, dijalog između Pekinga i Vašingtona nikada nije prekinut. Smatram da je to model da se odnosi između bilo koje dve zemlje moraju graditi. To se još više odnosi na odnose Rusije i SAD, koje, s jedne strane, mogu da pronađu zajedničke interese i urade mnogo obostrano korisnih stvari, a s druge strane moraju da obezbede da različiti interesi ne prerastu u sukob.
Pitanje: Što se tiče Sjedinjenih Država, s obzirom na to koliko je državnih sekretara prošlo kroz…
Sergej Lavrov: …i državni sekretari.
Pitanje: Dobro, držimo se gramatičke političke korektnosti.
Sergej Lavrov: Nedostaju im gramatičke norme koje mi imamo. Ali zar nije uvredljivo da se žena pominje u muškom rodu? Na ruskom, Gossekretar (državni sekretar) je inherentno muško. U našoj istoriji, samo sekretarka izaziva sasvim drugačiju sliku. Dobro onda – šef Stejt departmenta.
Pitanje: Kako ste uspeli da stupite u kontakt sa tako fluidnim sagovornicima, s obzirom na to da sveobuhvatni trend američke politike prema nama ostaje dosledan, uprkos rotaciji osoblja?
Sergej Lavrov: Lica se menjaju. Kao što smo primetili tokom prvih izbora Donalda Trampa, mnogi naši političari su podlegli euforiji. Isti fenomen se ponavlja i danas.
Cilj Sjedinjenih Država ostaje konstantan: da budu vodeća svetska sila. Pod Džoom Bajdenom, Barakom Obamom i demokratama u celini, oni su to težili putem prinudne hegemonije, finansirajući odanost – kao što se vidi kod NATO-a, Japana i Južne Koreje – za uspostavljanje ispostava prožetih nuklearnim komponentama NATO-a.
Donald Tramp je pragmatičar. Njegov slogan – zdrav razum – označava, kao što svi primećuju, promenu u modus operandi. Ipak, cilj ostaje: „MAGA“ (Učinimo Ameriku ponovo velikom). Njegova nova kapa sada glasi: „Dana obećanja, ispunjena obećanja“. Ovo ubrizgava visceralnu, ljudsku dimenziju u politiku, uklanjajući dehumanizovane birokratske okvire na koje smo navikli. To ga čini zanimljivim.
Njegov tim – državni sekretar Marko Rubio i savetnik za nacionalnu bezbednost Majkl Valc – su apsolutno razumni ljudi u svakom smislu te reči. Oni govore na osnovu pretpostavke da oni nama ne šefuju i mi njima. Samo su dve ozbiljne zemlje sele da razgovaraju o tome šta nije u redu između njih i šta je njihov prethodnik pokvario u protekle četiri godine uništavajući sve bez izuzetka kanale za kontakt i uvodeći niz sankcija, što je dovelo do proterivanja američkih kompanija koje su na kraju imale stotine milijardi dolara gubitaka.
Državni sekretari dolaze i odlaze. Verovatno razmišljaju: „Kako to da ja služim samo dve godine, a on ostaje ukorenjen?“ – osećanje možda upućeno meni. Moji radni odnosi sa svim prethodnicima Marka Rubija (tačnije, Antonija Blinkena) bili su normalni i profesionalni. Ovo je važilo za Hilari Klinton i Kondolizu Rajs.
Madlen Olbrajt je preuzela ulogu državnog sekretara pre mog ministarskog mandata, ali smo blisko sarađivali. (Nedavno je preminula; preneo sam saučešće njenoj porodici.) Sa Džonom Kerijem, moj odnos je bio primeran – i na profesionalnom i na ličnom planu. Donedavno smo razmenjivali sms, kao i sa ostalim bivšim kolegama. To poglavlje je, međutim, zatvoreno.
Jedan bivši kolega (ne Džon Keri) je uputio saučešće nakon terorističkog napada na Krokus siti holu, ali je zatražio diskreciju u objavljivanju tog gesta. Ovo je stepen do kojeg su Džo Bajden i neizabrana briselska i evropska birokratija degradirali diskurs.
Tradicija sastanaka ASEAN-a sa partnerima (SAD, Kina, Japan, Indija, Australija, Rusija) se nastavlja, na kojima su se sastajali ministri spoljnih poslova. Donedavno su ih pratile delegacije koje su osmišljavale skečeve za svečane večere – praksa koja je obustavljena tokom COVID-19.
Dosledno smo pisali takve skečeve u stilu kabarea (kapustniki), tradiciju koju je inaugurisao Jevgenij Primakov. Tri godine pre mog povratka iz Njujorka, on i Medlin Olbrajt su postavili kapustničku adaptaciju Vestajdske priče: tumačio je glavnu mušku ulogu; Medlin Olbrajt je pevala žensku ulogu. To je nešto značilo… Podstaklo je drugarstvo – možda na granici neformalnosti – ali je tada ujedinilo.
Međutim, takva topla atmosfera nije pomogla da se prevaziđe najosnovnija i najdublja kontradikcija, koja je bila u činjenici da nam je stalno širenje NATO-a na istok bilo neprihvatljivo.
Sa Kondolizom Rajs smo izveli kapustnik: naša delegacija je bila prisutna, a ona je svirala klavir (u ime Amerikanaca). Još uvek imam fotografije na kojima stojimo zajedno, a ona sedi za klavirom. Bilo je korisnih, zanimljivih i iskrenih razgovora, iako se nismo u svemu slagali. Impresionirali smo jedno drugo.
Isto je bilo i sa Hilari Klinton. U očima vodećih spoljnopolitičkih pripadnika Bajdenove administracije nije bilo ništa od onog što smo primetili (izostavljam imena).
Sa Džonom Kerijem, verovatno smo postavili rekorde. Jedan naš kolega je naveo statistiku. Ako se računaju sastanci i telefonski razgovori, bilo ih je 60 2016. Uzgred, postigli smo mnogo, uključujući i sprečavanje katastrofe u Siriji.
2015. godine, po instrukcijama tadašnjeg predsednika Sjedinjenih Država Baraka Obame i predsednika Rusije Vladimira Putina, dogovorili smo pristupanje Sirije OZHO i uništavanje njenih zaliha hemijskog oružja. Ovo je postignuto. Za to je organizacija dobila Nobelovu nagradu za mir. Ipak, godinu dana kasnije, Zapad je počeo da tvrdi da je tadašnji predsednik Sirije Bašar al-Asad na neki način „isporučio kratko“, iako je ceo Zapad glasao da se pitanje proglasi zatvorenim. Takvo nepoštenje, stalni pokušaji prevare, ne izazivaju ništa osim žaljenja, u najmanju ruku.
Pitanje: Po svemu sudeći, to traje već duže vreme, ako ne i tokom čitavog posleratnog perioda. Imali ste konstruktivan dijalog i potpisali zajedničke dokumente sa američkom stranom tokom svog boravka u UN. Oni su za samo nekoliko meseci prekršili ono što je deklarisano u ovim sporazumima. To se desilo i sa Kosovom i sa Irakom. Mesec dana pre govora bivšeg državnog sekretara Kolina Pauela, postojao je zajednički dokument između vas i predstavnika SAD o potrebi regulisanja dijaloga. Kako ste reagovali na ovo?
Sergej Lavrov: To je postalo uobičajeno. Potpuno ste u pravu. Pokušaji i dalje obmanjuju sve i postavljaju njihov stav kao jedini ispravan.
To se dešavalo čak i za vreme državnog sekretara Kolina Pauela. Radili smo u bliskom kontaktu. Uveren sam da nije znao šta je beli prah u epruveti koju je protresao u Savetu bezbednosti UN rekavši da tadašnjem predsedniku Iraka Sadamu Huseinu nije ostalo mnogo vremena na ovom svetu. Podmetnula mu je CIA.
Ne želim da budem antievropski, ali današnja situacija potvrđuje ideju koju su formulisali mnogi istoričari. Tokom poslednjih 500 godina (nakon što je Zapad dobio oblik koji se očuvao do danas, ali uz izvesne promene), sve velike globalne tragedije ili su nastale u Evropi ili su rezultat evropske politike. Kolonizacija, ratovi, krstaši, Krimski rat, Napoleon, Prvi svetski rat, Adolf Hitler. Ako pogledamo istoriju retrospektivno, Amerikanci nisu igrali nikakvu ratnohuškačku ili ratobornu ulogu.
Sada, posle mandata Džoa Bajdena, došli su ljudi koji žele da se vode zdravim razumom. Oni direktno kažu da žele da okončaju sve ratove; žele mir. Ko zahteva nastavak rata? Evropa.
Premijerka Danske Mete Frederiksen rekla je da je mir trenutno gori od rata za Ukrajinu. Britanski premijer Kir Starmer, koji je krenuo na francuskog predsednika Emanuela Makrona da ubedi američkog predsednika Donalda Trampa da ne okonča ovu priču tako brzo, pohvalio se da će Britanija ove godine dati najveću donaciju oružja Ukrajini, odnosno direktno se suprotstavljajući Donaldu Trampu i izjavivši da će oružjem napumpati kijevski režim. I predsednik Makron i Kir Starmer trče okolo sa nekim idejama, govoreći da obučavaju hiljade mirovnjaka i da će im obezbediti vazdušno pokrivanje. Ovo je takođe drsko.
Prvo, nas nisu pitali. Predsednik Tramp to razume. On je rekao da je prerano da se kaže kada će sukob biti rešen: „O ovom pitanju se može razgovarati, ali je potreban dogovor strana“. On je u pravu.
Ovaj plan za raspoređivanje mirovnih snaga u Ukrajini sledi u skladu sa podsticanjem kijevskog režima na rat sa nama. Ovi ljudi su uništili Minske sporazume, koje su nedavno priznali. Njihovi saradnici, naši zapadni susedi, nikada nisu nameravali da ih ispune i dali su oružje da na vlast dovedu prvo Petra Porošenka, pa Vladimira Zelenskog. Oni su ga podstakli da se okrene za 180 stepeni, mada bi, možda, nemačka ministarka spoljnih poslova Analena Berbok to nazvala okretom od 360 stepeni.
Vladimir Zelenski je napravio zaokret za 180 stepeni od nekoga ko je došao na vlast sa miroljubivim parolama ili parolama poput „ostavi ruski, to je naš zajednički jezik i naša zajednička kultura“ (ovo se može naći na internetu) i šest meseci kasnije se transformisao u punog nacistu i, kako je predsednik Rusije Vladimir Putin s pravom rekao, u izdajnika jevrejskog naroda.
Kao što su ga oružjem doveli na vlast, gurajući ga napred, sada žele da ga podupru svojim oružjem, ali u formi mirovnih jedinica. To znači da osnovni uzroci neće biti iskorenjeni.
Kada ove „mislioce” pitamo šta bi se hipotetički dogodilo sa delom koji će preuzeti pod kontrolu, oni odgovaraju da ništa – Ukrajina će tu ostati. Pitao sam jednog „drugara“: hoće li tamo ruski jezik biti zabranjen? Nije rekao ništa. Ne mogu da izgovore ni reč osude onoga što se dogodilo. Nijedan drugi jezik nije bio izložen takvoj agresiji. Ali zamislite da bi Švajcarska zabranila francuski ili nemački, ili bi Irska zabranila engleski. Tamošnji Irci sada žele „neko“ samoopredeljenje. Da su Irci sada pokušali da zabrane engleski, uzdrmali bi sve „stubove“ UN zahtevajući osudu Irske.
Dok im je ovde na neki način dozvoljeno. Ti im to kažeš pravo u lice, a oni ništa ne odgovaraju. To je baš kao što ja javno tražim na sastancima UN i sastancima sa novinarima (uskoro već tri godine) da nam pomognu da dobijemo neke informacije o Buči (tragedija koja je iskorišćena da nam se uvedu sankcije). Te scene je BBC prikazao dva dana nakon što tamo više nije bilo naših vojnika. Sada se pitamo samo jedno (već sam bio očajan za nečim više): možemo li videti spisak onih ljudi čija su tela prikazana na kanalu Bi-Bi-Si? To sam čak i javno tražio od generalnog sekretara UN Antonija Gutereša na sednici Saveta bezbednosti, i to više puta.
Poslednji put u septembru 2024. Bio sam u Njujorku na zasedanju Generalne skupštine. Imao sam završnu konferenciju za novinare, bila je sva svetska štampa (bilo ih je sedamdesetak) i rekao sam im: „Momci, vi ste novinari, zar vas profesionalno ne zanima šta se tamo dogodilo?
Zvanično smo zatražili informaciju od Kancelarije UN za ljudska prava (oni u okviru ove Kancelarije imaju „misiju o Ukrajini“ koja nije stvorena konsenzusom – niko nije konsultovan) o imenima onih ljudi koji su tamo već prikazani mrtvi. Uopšte nema reakcije.
A osramotio sam i novinare. Tada je već bilo 2,5 godine nakon tragedije kada je ovaj BBC Buča prikazan na TV-u i društvenim mrežama. Bila je to „eksplozija vesti“. „Tri dana i nema ga?” Rekao sam: „Da li vam je rečeno da ćutite?“
Poznajem polovinu tih novinara dovoljno dobro. Oni tamo rade već duže vreme. Zar ne mogu da pošalju novinarski upit Ukrajincima? Niko ništa ne radi. Mora da su dobili „signal“ i to je sve.
Pitanje: Možda su poslali, ali nisu dobili odgovor i opušteni su?
Sergej Lavrov: Možda.
Pitanje : Paradoksalno, dugo smo pretpostavljali – možda još od Gruzije – da je Gruzija „projekat“ Sjedinjenih Država, da je Ukrajina „projekat“ Sjedinjenih Država. Ipak, sada se čini da se paradigma menja. Pomenuli ste interese Starog sveta. Šta je stvarnost? Da li su Sjedinjene Države samo marionete Evrope?
Sergej Lavrov: Ne. Ovde su spekulacije uzaludne.
Gruzija i Ukrajina su zaista spominjane na samitu NATO-a 2008. u Bukureštu, gde je takođe održan samit Rusija-NATO. Tokom tog sastanka pitao je predsednik Vladimir Putin. „Zašto ste usvojili formulaciju da će Gruzija i Ukrajina ući u NATO? Angela Merkel je odgovorila da su se „borili“ za ovu frazu, tvrdeći da ona samo ukazuje na aspirativni cilj, a ne na početak pregovora o pristupanju. Takva naivnost. To se dogodilo u aprilu 2008. u Bukureštu. U junu te godine, američki državni sekretar Kondoliza Rajs otputovala je u Gruziju da ih ohrabri. Ono što je usledilo je istorija.
Amerikanci su bili huškači. Ovo je počelo nakon kolapsa SSSR-a, kada su pretpostavili da posleratni poredak nije počivao na konsenzusu velikih sila već na odlukama Vašingtona. Bila je to teška pogrešna procena. Ova američka politika dostigla je vrhunac pod demokratskom administracijom, gde su ultra neoliberali koristili taktiku revolucije u boji – uključujući unapred smišljene dizajne za Gruziju i Ukrajinu 2008.
Ne, Sjedinjene Države nisu „gofer“. Donaldu Trampu to ne treba. On traži uticaj tamo gde Amerika ima koristi. Da li je ovo nenormalno? Po mom mišljenju, to je normalno.
Pitanje: Apsolutno normalno. Osvrćući se na 2008. godinu, može se uočiti prilično zanimljiv fenomen. Vi ste dosledno precizni u svojim izjavama, služeći vam kao uzor diplomatskog jezika. 2008. godine, ako se pogledaju tekstovi vaših govora, došlo je do gradacije. Ostali ste, nesumnjivo, isto tako precizni, ali su vaše formulacije prema našim stranim partnerima (kako su ih tada nazivali) znatno oštrije. Da li je ovo bila namerna odluka ili poseban prelazak na njihov jezik?
Sergej Lavrov: Ne. Znate, mi smo, ipak, profesionalci u diplomatiji. Ja, barem, ne donosim odluke (ovde ću to reći otvorenije). Ja artikulišem ono što mislim ne kao pojedinac koji se bavi pojmovima časti, ponosa i savesti, već kao diplomata. U suštini, ovo nije daleko jedno od drugog, jer verujem da praktikujemo moralnu diplomatiju.
Kaže se da spoljna politika oličava cinizam i prevaru. Možda, u određenim slučajevima, čovek mora biti lukav. Da, to se dešava. Ipak, više volim iskrenost. Predsednik Vladimir Putin je nedvosmisleno zagovornik poštene, direktne diplomatije. Tako je govorio, nastavlja da govori i spreman je da razgovara sa svima, uključujući i zapadne zemlje, koje ga sada optužuju za sve vrste smrtnih grehova. Uključujući Makronove i Šolceove ovog sveta.
Pitanje: U ovom kontekstu, da li se ruska i kineska diplomatska škola usklađuju? Ili smo, u smislu dijaloga, bliži Zapadu?
Sergej Lavrov: Nije moje da komentarišem kineske ili zapadne diplomatske škole.
Kineska diplomatska škola nikada se nije ni bavila idejom odbijanja da se uključi u dijalog sa bilo kojom zemljom, a još manje sa susedom, i zatvaranja vrata odnosima. Ali naš sused u vidu Zapada (Evrope) je upravo to uradio. Ovo nije diplomatija.
Naša diplomatija je uvek bila vođena našim interesima koji su zacrtani u Konceptu spoljne politike: obezbeđivanje najpovoljnijih spoljnih uslova za garantovanje bezbednosti zemlje, mogućnosti za njen društveno-ekonomski razvoj i unapređenje blagostanja njenih građana.
Možda se čini da je to banalna tvrdnja, ali takva je realnost. Ako shvatimo da nam neka zemlja ili blok, poput NATO-a ili Evropske unije, predstavlja pretnju, moramo preduzeti sve mere da te pretnje otklonimo. Kao što smo nastojali da uradimo dugi niz godina nakon državnog udara u Ukrajini 2014. Do februara 2022. trudili smo se upravo to: da odvratimo pretnju diplomatskim putem. Odbili su da priznaju naše legitimne interese. Dakle, diplomatija je dijalog i sposobnost da se sluša.
Pitanje: Razumem, verovatno vam šalju signale, ali uprkos tome… da li ste tokom vaše diplomatske karijere ikada osetili da gubite kontrolu nad situacijom?
Sergej Lavrov: Možda kada su Amerikanci i njihovi evropski sateliti počeli da bombarduju Beograd 1999. Međutim, mi smo bili spremni na to, jer nisu krili svoje namere da nastave bez obraćanja Savetu bezbednosti UN. Ovo nije bio gubitak kontrole. Mi tu situaciju ionako nismo kontrolisali. To je bila planirana operacija. Baš kao kada su bombardovali Irak pod lažnim izgovorom (kao što su naknadno priznali). Kao voda sa pačjih leđa.
Zato je bolje ne postavljati nedostižne ciljeve. I u takvim scenarijima, kada se učini sve da se agresija spreči (kao što je bio slučaj u Iraku i Srbiji). Ipak, kasnije smo se donekle „oporavili“ kada su oni (Evropljani) sami prišli Savetu bezbednosti i rekli: prošlo je 72 dana rata u Jugoslaviji – pomozite nam. Mi smo tada pomagali u izradi mirovnog ugovora, a kada je sastavljen, oni su se smirili i rat je završen.
Trenutno, mirovni sporazumi predviđeni tom rezolucijom iz 1999. godine, uključujući priznanje da je Kosovo Srbija, da Srbi na Kosovu imaju pravo da uspostavljaju strukture za sprovođenje zakona i policiju, su nefunkcionalni, ništa se ne dešava. Prošlo je 26 godina. Pokušavaju da ih nateraju da jednostavno „progutaju“ poniženje i priznaju nezavisnost Kosova. Zašto? Zato što je Zapad to proglasio 2008. godine, dakle „poslušno“.
Diplomatija odražava život: složen, ali moramo izdržati i raditi dalje.