Nova knjiga poezije Milana Kneževića: „Robijaški refreni“ („Unireks“, 2020.)

piše: prof. dr Dragan Koprivica

Kao lirsko pojašnjenje uspješnih političkih nastupa Milana Kneževića, iz štampe za koji dan izlazi njegova nova knjiga poezije „Robijaški refreni“, jer je Knežević, koliko god uspješan kao političar, u stvari, uspješniji u poeziji, što je i njegova osnovna vokacija. Po mnogo čemu neobična knjiga pjesama izaći će u ediciji uglednog crnogorskog izdavača, „Unireksa“ iz Podgorice.

Iako je to uglavnom poznato našoj kulturnoj javnosti, treba istaći da je Knežević dosad objavio već pet zbirki: prvu, „Deponija snova“, 2007. godine, a uslijedile su „Avlija bivših“, „Dnevnik sitnih grehova“, „Elektronska identifikacija birača“ i „Nijemi dijalozi“.

Poetska ostvarenja Kneževića dosad su redovno bivala u sjenci njegovog političkog diskursa, što bi se nakon izlaska „Robijaških refrena“ moglo preokrenuti u korist poezije. Čitaoci, koji nijesu imali priliku da se konkretnije upoznaju sa njegovim stihovima, ostaće zatečeni dijametralno suprotnim uglom u odnosu na njegov politički narativ, u kojem se iskazuje kao beskompromisan, žestok borac za pravdu, koja je posle sto godina samoće zakucala i na vrata nepobjedive Crne Gore.

Naime, Knežević je u poeziji prvenstveno prefinjen lirik, pažljivi tragalac za korijenima emocija lirskog subjekta, za svrhom ljubavi u prolaznom vremenu, pasionirani putnik po lavirintima ljudske duše u odgonetanju vječnog pitanja čovjeku: Quo vadis…

On pomno traga za temeljima ljudskosti junaka u ćorsokacima represivne politike i alijenacije ostavljajući otvorenim pitanje otkud i kako tamna strana ličnosti izbija u prvi plan i gospodari postupcima njegovih plastično prikazanih likova.

U nekim tematskim ciklusima Knežević se deklariše i kao tzv. „pobunjeni pjesnik“, kojeg „sve rane svoga roda bole“, „probuđeni glas naroda“, koji se „ne šće u lance vezati“. Ali i u tim ciklusima kod njega nema prenaglašenih tonova, nema foknerovske „buke i bijesa“, nego dominira smireni, analitički pogled pažljivog posmatrača naših „lijevih“ i svakakvih skretanja u vremenu i godinama koje su nam „pojeli skakavci“.

Svakako, od značaja je istaći i da je Knežević tzv. poeta doctus, to jest, obaviješteni pjesnik, i profesor srpskog jezika i književnosti, a do pjesničkih ogledanja, što se vidi i po temama u njegovim već objavljenim knjigama, iza njega stoje godine pomnog bavljenja crnogorskom, srpskom i svjetskom poezijom. Svakako, posebno ruskom, što je organima pravosuđa dosad besudne Crne Gore zgodno poslužilo kao „snažan“ korpus delikti za tvrdnju o vezama Kneževića sa ruskim agentima.

Mada, istinu govoreći, on je i bez kriptovanih telefona i danas na stalnoj liniji sa poznatim ruskim buntovnicima: Puškinom, Ljermontovom, Brodskim, Majakovskim, Solženjicinom i drugim „sumnjivim, i ubačenim elementima u Crnu Goru“.

A za posvećenost ruskoj poeziji imao je direktnu pogodnost već u svojoj familiji: njegov otac, Dragan Knežević, bio je nastavnik ruskog jezika i ljubitelj ruske književnosti. A majka, Ratka, poznatija u Crnoj Gori kao naša „majka hrabrost“ (preko „prijateljskog dočeka“ policijske kaznene ekspedicije, koja joj je lomila kućna vrata i pravila haos po kući), takođe je prosvjetni radnik.

„Robijaški refreni“, (Nove i Izabrane pjesme), izdijeljeni su na dva dijela. Autor se u drugom predstavio izborom najboljih pjesama iz publikovanih pet zbirki, čime je u svojoj četrdesetoj godini napravio reprezentativan, zaokružen presjek svih svojih dosadašnjih pjesničkih ogledanja.

U prvom dijelu čitaocu je izložio svoje pjesme, pisane tokom izdržavanja tromjesečne zatvorske kazne u ZIKS-u u Spužu, od 21. marta do 15. juna 2018. godine. Izdižući se iznad svakodnevice, i miljea progona, Knežević se u početku knjige, kako piše, „zahvalio režimu na nesebično pruženoj prilici da se, kao politički osuđenik, u produženom trajanju i autentičnom ambijentu, na miru pozabavi pisanjem i sklapanjem svojih novih književnih refrena pod pečatom robije“.

Minucioznim zapažanjima o robijaškoj atmosferi i zatvorenicima, autor je odškrinuo tešku zatvorsku kapiju običnome čitaocu, uveo ga u ne baš veselu atmosferu robijanja, u kojoj, srećom, nije predugo boravio. Ali se na našim prostorima predstavio i kao autentičan pisac takozvane „logorske proze“, čije velike preteče su ruski robijaši, Dostojevski, Solženjicin, Šalamov i drugi. Stoga je za očekivati da će knjiga Kneževića i zbog same tematike, i specifičnog autorskog ugla opisa zatvorske atmosfere, izazvati i dodatno fino interesovanje čitalačke publike.

Povodom predstojećeg pojavljivanja „Robijaških refrena“ autor ovog kraćeg osvrta je na kraju zbirke dao i svoju širu recenziju o poetici Kneževića, a za ovu priliku ćemo izdvojiti ocjenu prvog recenzenta, našeg najvećeg pjesnika današnjice, Matije Bećkovića, koji ukazuje i na snažno preplitanje sudbinskih tokova Kneževića, građanina svog vremena i pjesnika savremenog trenutka:

„I da nije bio pesnik, Milan Knežević bi se kao pesnik rodio u času poniženja, kad je ni kriv ni dužan seo na crnu stolicu i dospeo da robuje pod Spušku glavicu. A pošto je pesnik već bio, on u tamnicu nije otišao goloruk već naoružan sveskom i olovkom, tim jedinim nepobedivim oružjem kojim se pesnici brane.“

Bećković je ukazao i na prožimanja poetskog i političkog diskursa autora: „Milan Knežević je izašao na veliki glas kao neuporedivi besednik. A šta je besedništvo ako nije usmeno pesništvo. Poezija je u naše vreme proširila svoje teritorije i osvojila sadržaje za koje do sada nije znala. Kad bismo besede Milana Kneževića videli na hartiji, a njegove rečenice prelomili kao stihove, uverili bismo se da su to pesme, i da tako govori samo pesnik iskrenik. Onaj koji živi i gine za svoju reč, i zato pazi kad, kako i šta govori.“

U vremenu kada mir, dogovor i sloga napokon stižu u Crnu Goru, kada će represivne mjere postati dio ružne prošlosti, u kojoj se „kalio čelik“, Milanu Kneževiću možemo samo poželjeti da se, i pored izuzetnog uspjeha u politici, više posveti poeziji, ishodištu i utočištu njegovih duhovnih traganja. To će biti korisnije za njega, ali i njegove političke protivnike, koji nikako da izađu na kraj u raspravama s njim, previđajući činjenicu da je on, prije svega, pjesnik i vrstan intelektualac, pa tek onda političar.

Pročitajte JOŠ:

Objavljena knjiga sa Teslinim prevodima Zmajeve poezije na engleskom jeziku