Nismo isti!

Prostor Zapadnog Balkana, kako to vole da kažu u Briselu, zaista je pravo bure baruta.

U prethodnih nekoliko decenija, pa i ranije, najugroženiji narod na ovom podneblju bili su i ostali Srbi.

Višestruki genocidi, etnička čišćenja, diskriminacija po svakom osnovu.

Sve smo to preživjeli i, još uvijek, hvala Bogu – preživljavamo!

U posljednje vrijeme, srpski narod je ponajviše bio i ostao, ugrožen u Crnoj Gori, a pogotovo na svetoj srpskoj zemlji Kosovu i Metohiji.

U Crnoj Gori je glavni protagonista jedne takve ideje – progona – bio Milo Đukanović, a u Prištini „teroristička ološ“ Aljbin Kurti.

Baraž za definitivni odlazak na „političko smetlište“ Đukanović je „odigrao“ tako što je fanatizovao svoje pristalice do mjere da su pokušali da spriječe elementarni čin vjerskih prava – ustoličenje mitropilita Joanikija. S druge strane, posljednji shizofreni ispadi „terorističke ološi“ Kurtija, po svemu sudeći, ukazuju nam na isto – bliži mu se kraj.

Međutim, ono što bismo željeli posebno da istaknemo jeste izvor, model, način i priroda otpora Đukanovićevih „belvederskih hordi“ s jedne strane, i ovaj najaktuelniji u režiji srpskog naroda.

Kao što znate, portal IN4S je ažurno i bez imalo pristrasnosti, pratio i događaje na Belvederu/Cetinju i trenutno najaktuelniji – protest srpskog naroda za minimum minimuma i ostatak ostataka ljudskih prava na Kosmetu.

S jedne strane je Ranko Krivokapić, a s druge strane Srbin koji juriša na štitove i puške razularene Kurtijeve parapolicije ROSU i pripadnika KFOR-a.

S  jedne strane je čovjek kome su morali da „saljevaju stravu“ usljed „topovskog udara“, čovjek čiji je trk od suzavca zabilježen okom objektiva; a s druge strane je čovjek o čijoj hrabrosti se ne prestaje da priča.

S jedne strane je lice koje je decenije svog politikantskog djelovanja utkalo u razaranje tradicionalnog srpskog bića Crne Gore, a s druge strane je neko ko je već postao simbol otpora.

S jedne strane je jedan od omiljenih saradnika okupatora, s druge strane je neustrašivi borac protiv okupatora.

S jedne strane je lice koje je za zasluge na promociji nacifašističke ideologije Sekule Drljevića bilo nagrađeno, prvo 2019,, stanom u Starom gradu Kotoru za svega 30-ak evra po kvadratu, a potom i stan u Podgorici od 137 kvadrata za 18.o00 evra; dok je s druge strane čovjek koji živi sa svojom porodicom na najnesigurnijem mjestu za život u Evropi.

S jedne strane je Ranko Krivokapić, a s druge strane je vitez savremenog doba.

Dakle, u jednoj fotografiji, u naizgled sličnim situacijama, a ono različitim do kraja, stala je sva odlika dukljanskog fanatizma s jedne strane i srpskog, otadžbinskog rodoljublja s druge strane. U jednoj fotografiji prikazana je sva suština onih kojima do Kosova nije stalo kao do prošlogodišnjeg snijega, i karakter čovjeka koji je, za tu najljepšu srpsku riječ i srpsko svetilište, spreman da ide do kraja.

Nismo isti!