Nikola N. Živković: Linčovanje srpskih sportista u Hrvatskoj

Posljednjih dana naša štampa mnogo govori o vaterpolistima beogradske „Crvene zvezde“. U ranim poslepodnevnim časovima, 12. februara 2019. godine – samo da kratko ponovim – sjedjeli su mladi srpski sporisti u jednom kafiću na splitskoj „rivi“ i, vjerovatno su ćaskali o predstojećoj sportskoj utakmici.

Odjednom su njima sa, očevidno, nimalo prijateljskim namjerama prišli neki zli momci iz Splita. Trojica Beograđana odmah su shvatili da im je jedini spas u brzim nogama. Četvrti igrač „Zvezde“ izlaz iz te, nimalo prijatne, situacije vidio je u moru. Da nije skočio u hladan Jadran, možda bi bio i ubijen, kako je posle izjavila sama žrtva, inače „Zvezdin“ golman.

Njihova jedina krivica bila je da su – Srbi. Splićani su ih prepoznali po tome što su nosili trenerke sa obilježjem beogradskog sportskog kluba.

Ovo nije ništa novo. Barem ne za nas, koji smo rođeni u Luci, Bosni, Slavoniji, na Baniji, Kordunu, Heregovini ili Dalmaciji. Nas to nimalo ne iznenađuje. Zato svi moji prijatelji, a naročito oni koji su rođeni u Hrvatskoj, ljetuju na moru, ali ne na Jadranskom, već – Egejskom.

Pokušaj nekih komentara na „RTS“-u, ili štampe bliske Vašingtonu/Briselu, da događaj – ako ga je već nemoguće ignorisati – predstavi beznačajnim, sve u smislu kao „ne treba pretjerivati“, ili „to su ipak samo pojedinačni slučajevi“. I to smo već vidjeli. Prvi čovjek Hrvatske u doba Josipa Broza, Vladimir Bakarić, na sličan je način objasnio hrvatske zločine nad Srbima tokom Drugog svjetskog rata: „Zlodjela su počinili mala grupa Hrvata, koji su stigli iz Italije i to sa tri kamiona.“ Citiram po sjećanju. Naravno, on se nije upuštao u detalje. Nije se, na primjer, pitao: Kako je bilo moguće pobiti 750 000 Srba – kako tvrdi njemački diplomata Herman Nojbaher – ako su zločine počinili Hrvati koji su stali u samo tri kamiona?

Postoje, međutim, brojni dokumenti i memoari, prije svega stranaca, koji su voljeli Hrvatsku. Imamo svjedoka tog vremena, Gleza fon Horstenaua, njemačkog generala u Zagrebu, na primjer. On nam je opisao progone Srba u Zagrebu godine 1941. On nije vidio samo tri kamiona, već kaže da je to bila politika jedne države – Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi znaju i za uništavanje srpske imovine u Zagrebu godine 1903. i u junu 1914. godine. Za one koji žele da se podrobnije informišu o toj temi, preporučujem knjigu akademika Vasilija Krestića „Genocidom do Velike Hrvatske“.

A godinu 1971. već mnogi pamte. Imamo zapis jednog Beograđanina, koji je tada imao devet godina: „Tako – u prelistavanju starih novina, pod datumom od 6. avgusta 1971. godine – nailazimo na izvještaj sa pripremne utakmice Hajduk – Crvena zvezda, odigrane u Splitu… Ljetovanje na Jadranskom moru – u to naizgled neuzburkano i prividno srećno vrijeme titoističke Jugoslavije, koje sve više biva idealizovano u sjećanjima nostalgičara…

Utakmica je vremenom iščezla iz sjećanja, ostala je samo mutna predstava o blizini terena i tribina, da bi zauvijek ostao upamćen trenutak u kojem igrači u crveno-bijelim dresovima počinju da bježe sa terena: pogrdni povici, predmeti koji lete prema njima, iznenada otkrivena samoća – od koje se hlade prsti – u naizgled prijateljskom okruženju. Ostalo je nejasno: odakle sve to? Odakle toliko precizne mržnje prema nama koji smo stigli – vođeni iznudicom ili izborom – tamo gdje su nas pozivali: sa mjesta sa kojih su nas opominjali da ne krećemo put drugih strana?

Trenutno rasprskivanje službenih laži i porodičnih prećutkivanja, sasvim neposredno i gotovo opipljivo saznanje o tome da smo tuđinci na „našem moru“, sirova i sasvim životna vrelina mržnje: opipljiva, kao tijelo, gusta i zagušujuća, kao magla, bezrazložna i bezuslovna… Do svega je došlo zato što su crveno-bijeli dresovi – u tom raju titoističke tolerancije – predstavljali srpsku zastavu. Jedna metonimija pretvorila se u jednu metaforu. Nisu to, dakle, bili nikakvi neodgovorni navijači, nego čitav stadion. Bila je to nepatvorena i usredsređena mržnja.“ (Odlomak iz knjige Mile Lompara: „Duh samoporicanja“.)

Javila se i Vedrana Rudan, hrvatski publicista, veoma usamljen, ali dragocjen glas. Evo njenog komentara: „Nekoliko dječaka iz Srbije došlo je u moj grad da igra vaterpolo utakmicu. Nisu shvatili, niko im nije objasnio, da ne smiju da prošetaju do Rive u dresu svoje ekipe jer bi neko zbog toga mogao šipkom da im razvali glavu. Dječacima iz Srbije to možemo ʼoprostiti‛ jer su mladi, što oni znaju? Bih li ja, ovako stara, da mi je to neko rekao, mogla u to da povjerujem? Bih. I rekla bih toj djeci, još u Beogradu, ne odlazite, ako odete možete ostati bez glave. I da, moramo bit fer prema građanima i građankama Splita. Ovo je moglo da se dogodi u bilo kom hrvatskom gradu. Trenutna hrvatska vlast nam poručuje, u mržnji je spas.“

Tako imamo sjećanje koja govore o progonima Srba ne samo iz arhivske građe, iz daleke prošlosti, već, evo, živih ljudi. Odmah posle ovog događaja pričao sam sa jednim mojim dobrim poznanikom. Njegov komentar bio je kratak: „Srbi će i ovo da zaborave.“

Prvo što mi ovde pada na pamet jesu riječi američkog filosofa Santajane: „Oni koji ne mogu da se sjete prošlosti, osuđeni su da je ponove.“

Siguran sam da Srbi iz Mostara, Knina, Prijedora, Korenice, Prebilovaca, Gline, Pakraca, Šida, Gacka, Rume ili Iriga nemaju ni malo želje da ponove ono što se dogodilo sa njihovim najbližima tokom Drugog svjetskog rata. A to znači, najblaže rečeno, da neće morati da, na primjer, u februaru skaču u ledeno Jadransko more.

Izvor: Stanje stvari