Nikad nije bilo više priče o čojstvu i junaštvu, a da ga je manje u našim djelima

Predsjednik Bratstva pravoslavne omladine Crne Gore Miajlo Backović kazao je, u intervjuu portalu IN4S, da nema napretka dok se ne vratimo korjenima, vjeri, tradiciji, kulturi i našim precima, ali ne pričom, već suštinski.

Prema njegovim riječima, nikad nije bilo više priče o čojstvu i junaštvu, a da ga je manje u našim djelima.

Backović smatra da je izvor svih problema neopravdani strah u ljudima, dodajući da svaki režim koristi svoj sistem da bi održavao strah u narodu i tako njime vladao.

On je ukazao da razne nevladine organizacije priču o navodnoj zaštiti ljudskih prava koriste kao paravan za nastavak progona i akata na Mitropoliju crnogorsko-primorsku.

Backović je kazao da je nuditi Crnoj Gori članstvo u NATO isto kao djevojci, koju si neposredno prije toga brutalno silovao, nuditi brak iz ljubavi.

Sa kojim ključnim problemima se Bratstvo pravoslavne omladine suočava kada je u pitanju očuvanje pravoslavne tradicije i kulture u Crnoj Gori ?

Devedesetih godina sada već prošlog vijeka ,kada je počelo duhovno i nacionalno buđenje našeg naroda, dolazi do spontanog okupljanja mladih ljudi željnih Boga, istine, tradicije i kulture pravoslavlja. Tako i nastaje Bratstvo pravoslavne omladine Crne Gore sa sjedištem u manastiru Svetog arhanđela Mihajla na Prevlaci kod Tivta. Bog je htio da baš na zgarištu ove skoro zaboravljene svetinje, koju su tadašnje komunističke vlasti nazvale „Ostrvo cvijeća“ i odmaralište vojno podigli preko temelja hramova i preko ubijenih i zakopanih monaha ove prve Zetske episkopije, čije su se Svete mošti upravo tih godina projavile neopisivim mirisom, baš tu upaljena je ova svijeća koju Pravoslavna omladina održava sve ove godine i tom svjetlošću pokušavamo da razagnamo mrak koji nas okružuje.

Problemi sa kojima se suočavamo su iskušenja koja pritiskaju našu crkvu i narod, a narod je crkva. Čini mi se da je naš narod u velikom broju povratio tradiciju, ali kao neki folklor, bez suštine, pa i svoju vjeru kroz to doživljavaju. Nikad nije bilo više priče o čojstvu i junaštvu, a da ga je manje u našim djelima, za stolom u društvu, uz piće, spremni smo da mijenjamo svijet, da se odupremo progonu, da se borimo za istinu, za nju poput naših slavnih predaka da damo i glavu, tu za stolom smo svi barjaktari i nosioci ordenja, potomci Kosovskih mučenika, a kad se društvo raziđe, odemo svojim kućama gdje zateknemo surovu realnost, vrati se opet taj strah koji su nam godinama usađivali, pa sve ono što rekosmo nestane, sablje otupe, srce splasne… Hoću da kažem da je najveći problem, izvor svih problema, upravo taj često puta neopravdani strah u nama.

Kako komentarišete činjenicu da razne nevladine organizacije priču o navodnoj zaštiti ljudskih prava koriste kao paravan za nastavak progona i akata na Mitropoliju crnogorsko-primorsku i ostale eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori?

Upravo sam rekao da je strah naš najveći neprijatelj, svaki režim, neki više-neki manje, koristi svoj sistem da bi održavao strah u narodu i tako njime vladao. Ako je narod jedinstven i složan, onda se ničega i ne boji, ako je crkva jaka – jak je i narod! U tom sistemu su i neke nevladine organizacije kojima šire podjele, a sve to sa punim ustima zaštite ljudskih, vjerskih, manjinskih…..i ko zna kakvih i čijih prava. U zemlji gdje se ukida većinski jezik, gdje se iznenadimo kad vidimo ćirilicu, gdje kanoni crkve nemaju nikakav značaj, gdje je Vaseljenski patrijarh „Turčin“, a na drevnom Nemanjinom gradu grade turski kulturni centar, gdje je sveštenik iz Srbije državni neprijatelj, a terorista i ubica srpske djece i nejači prijatelj, gdje je parada nemorala i izopačenosti ljudske ono sa čime se diče pred svijetom – u takvoj zemlji, napaćenoj „trendom evroatlanskih integracija“ bilo bi zaista čudno da nema ovakvih organizacija koje sebe nazivaju nevladinim.

Zlonamjerni napadi na protojereja Momčila Krivokapića

Nedavno je saopšten podatak da je takozvana Crnogorska pravoslavna crkva prošle godine dobila najviše novca iz državnog budžeta iako ta organizacija nema nikakvih vjerskih aktivnosti, dok je mnogo manje sredstava izdvojeno za jedinu kanonsku Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori. Šta vam govori taj podatak?

Tačno je da ta organizacija nema nikakvih vjerskih aktivnosti, jer nema tu ni vjere, tačno je i da su na budžetu države, jer su i oni još jedna u nizu ovih nevladinih organizacija koje šire mržnju i podjele na kojima je zasnovana vladavina nepravde koja nas progoni. Tačno je i to da se jedine kanonske Pravoslavne crkve sjete kad im je potrebno i to na žalost ne zbog molitve i pokajanja! Ali, sve što svoju platu zaradi na zemlji, tu je i potroši, tako i ta interesna grupa bivših sveštenika i nekolicine kursadžija, priučenih u Ukrajini kod sličnih njima, nema svoju budućnost, već para ponestaje, pa je ponestalo i kvazi nacionalnog naboja. Koliko para – toliko i muzike!

Utisak je da je SPC stalna meta napada kako državnih organa i medija, ali i dijela takozvanih nezavisnih. Poslednji primjer je hajka protiv protojereja Momčila Krivokapića i portala IN4S. Kako to tumačite?

Državni mediji su na budžetu, kao i neki takozvani nezavisni mediji u zemlji, oni koji finansiraju državu, finansiraju i njih, oni koji uređuju državnu politiku, uređuju i državne medije. Utisak vas, na žalost, u većini slučajeva ne vara. Evidentan je stalni pritisak na našeg mitropolita i crkvu, pritisci su raznovrsni, nekad naizgled dobronamjerni, a nekad otvoreno ucjenjivački. Pokušaj od strane nekih očigledno zlonamjernih medija da vadeći iz konteksta izjavu oca Momčila Krivokapića skrenu pažnju sa informacije o rasipanju družine Miraša Dedejića i pokušaju da uoči litije koja se od 2000. godine nosi kroz Tivat, uzavru strasti i da posvađaju i podjele Boku, nije im uspjela. I da pojasnim onima kojima otac Momo nije bio jasan. Da, u pravu su – nije Tivat „ustašizovan“ grad, ali je to pokušavano još od 1939. godine, kada postoji inicijativa nekolicine Bokelja rimokatolika da se Tivat prisajedini Hrvatskoj banovini, pa su neki čekali Pavelića kojeg su Grbljani zaustavili na granici, a onda zahvaljujući našoj princezi,kraljici Italije Jeleni, Italija to nije dozvolila do kraja, pa pred početak nesrećnog građanskog rata i raspada Jugoslavije tadašnji radio Tivat pričao je kao sada radio Zagreb, a upravo krajem 90-tih godina o kojima govori otac Momo kada je naša zemlja uključujući i Boku nemilosrdno bombardovana na zidovima obdaništa koje se nalazi ispod crkve Svetog Save i na mnogim drugim mjestima po gradu bili su ispisani grafiti „Srbe na vrbe“ i kukasti nacistički krstovi sa slovom „U“, postavljen je kamen temeljac za crkvu Alojziju Stepincu, slavljen je svake godine veoma bučno pad Krajine, klicalo se na rukometnoj utakmici Antu Gotovini…. Tačno,Tivat hvala Bogu i dobrim Bokeljima i jedne i druge vjeroispovjesti nije „ustašizovan“, ali je sigurno da su to neki htjeli.

Crnoj Gori nije mjesto u NATO krvoločnom savezu

Šta je, po Vašem mišljenju, najvažnije uraditi u narednom periodu kako bi se očuvalo pravoslavlje na ovim prostorima, s obzirom na stalna atakovanja, sa raznih strana, što prikrivena, što otvorena?

Pravoslavlje na ovim prostorima će se očuvati dok ovi prostori budu postojali, jer je ova država nastala iz pravoslavlja, prvi njen ustav bio je Nomokanon-Zakonopravilo Svetog Save, prvi njeni vladari bili su svetitelji crkve pravoslavne, svaki kamen zemlje ove pokropljen je krvlju mučenika postradalih za pravoslavlje, to je duša ove zemlje i ovog naroda. Mi moramo da se vratimo našim korjenima, našoj vjeri, tradiciji, kulturi, našim precima, ali ne pričom već suštinski. Ako to uradimo niko nam ništa ne može i nećemo se onda nikog bojati do Boga, a Boga se bojati i služiti Njemu najveća je sloboda koju možemo zamisliti! Ko će na nas ako je Bog sa nama.

Aktuelna vlast u Crnoj Gori proklamovala je da je članstvo u NATO jedan od ključnih prioriteta, Kako Vi vidite tu temu, odnosno da li je Crnoj Gori mjesto u tom vojnom savezu?

Kao što neko reče, nuditi nama članstvo u tom krvoločnom savezu je isto kao djevojci koju si neposredno prije toga brutalno silovao nuditi brak iz ljubavi! Ne može siledžija planete voljeti nekoga, jer da bi volio čovjeka moraš voljeti i Boga, to je krst, vertikala ljubavi prema Bogu i horizontala ljubavi prema čovjeku. Oni krsta i ljubavi nemaju, to znaju djeca u Murinu, to zna mala Milica Rakić i mnogi drugi „počašćen darovim milosrdnog anđela“, to znaju manastiri i crkve spaljene i srušene po raspetom Kosovu i Metohiji, a ni interes nas kod njih ne može privući, jer smo mali da bi njihovom pohodu na svijet pomogli, a i zaštita nam ne treba je nas državni prvaci uporno ubjeđuju da smo okruženi prijateljima,a prijatelji će da nas štite!? Hoće li naša djeca da ginu za laž, za 30 Judinih srebrnika da jurišaju na braću, da ruše pravoslavne hramove po Moskvi i Petrogradu- neće, jer pamtimo, možemo da oprostimo, ali ne smijemo da zaboravimo. Znam da će se agresivna kampanja NATO plaćenika nastaviti, ali isto tako znam da ni mi nećemo odustati!

Pravoslavni narodi vjekovima su meta raznih napada kako bi se što je moguće više razbilo njihovo jedinstvo. Da li su, po Vašem mišljenju, pravoslavni narodi naučili tu lekciju ili i dalje padaju na tom ispitu?

Upravo ovih dana vidimo na djelu zlo koje je klicu zametnulo između pravoslavnih u Ukrajini,gdje se braća među sobom ubijaju, a za vašu informaciju, neposredno prije ovih tužnih događaja u Ukrajini su zabranjivali ruski jezik, osnivali paracrkve, gurali na silu narod u evropsku zajednicu….. Bojim se da se nijesmo naučili kroz istoriju, a vraćam se na početak, dokle god se bojimo da budemo svoji i borimo se za to, dotle će nas djeliti i svađati. Kad nijesmo svoji i Božiji onda smo kako oni kažu, onda smo tuđi! Vaskršnji praznici su prilika da se, zagledani u krst Gospodnji, zapitamo dali i mi koji sebe zovemo hrišćanima raspinjemo i ubijamo Boga u nama i ljudima oko nas svojim djelima. Nadam se da negdje u svima nama postoji pokajanje, da oprostimo i tražimo oproštaj. Sa nadom u vaskresenje našega narpda i pobjedu istine želim vama mojoj braći u Hristu svako dobro od Gospoda – Hristos voskrese!