Nik i Ilir: Glava u Tirani, mašta u Tuzima

Piše: Ivan Milošević

Dok su ministri odbrane i policije, Predrag Bošković i Mevludin Nuhodžić, danas obišli granicu prema Albaniji, Nik Đeljošej, predsjednik opštine Tuzi, je otišao do Tirane, gdje se sreo sa svojim predsjednikom Ilirom Metom. Nije jasno da li su Bošković i Nuhodžić ispratili Nika do Božaja i poželjeli mu srećam put i usput obišli granične patrole vojske i policije ili su ga čekali da prvi čuju šta im je Meta poručio. Bilo kako bilo, interesantno je da su se ova dva događaja poklopila, a pošto smo svjedoci da u posljednje vrijeme nema slučajnosti u politici, mora da postoji neki razlog što je obilazak granice bio istoga dana kada i susret velikih prijatelja Nika i Ilira u Tirani.

Po tome šta je Ilir poručio iz Tirane, odnosno da će Albanci nastaviti da budu podrška evroatlantskim integracijama u Crnoj Gori (čitaj Milu i DPS), može se zaključiti da je Ilir posavjetovao Nika da mnogo ne maše sa mogućim izlaskom iz koalicije sa DPS-om. To je Nik prije neki dan izjavio kada se ministar kulture Aleksandar Bogdanović malo zaletio više nego što je trebalo, pa poručio Albancima da manje mašu albanskim zastavama po Malesiji. Izgleda da je Iliru važnije da DPS i njen vođa još ponešto urade za Albance, nego da se maše zastavama po Malesiji. Pažljiv i brižljiv ovaj Meta, čim je nešto načuo da se Nik nešto joguni protiv Mila i DPS, pozvao ga je na po jedan konjak („Skenderbeg“) i da usput posavjetuje da malo sačeka sa zastavama i raskidom kolicije sa DPS-om. Po Ilirovom sudu očigledno da je za to još rano i treba se strpiti dok se ne dobiju još koji ustupci sa DPS strane.

Uglavnom, Albanci i na ovom primjeru pokazuju gdje im je glava i da je ona trenutno u Tirani, gdje se pripremaju novi recepti za nenasilno osvajanje tuđih teritorija. Nakon Kosmeta, pa i Preševa i Bujanovca, očigledno da i maštaju o Tuzima sa djelovima Podgorice. Oko toga Albanci nemaju dilema, što govori o njihovoj nacionalnoj snazi i slozi koja je neophodna za realizaciju krupnih političkih projekata. Istina, zbog toga im se nema šta zamjeriti, jer oni rade ono što i treba da rade. Brišu granice između svoga naroda i rade sve što mogu da ga teritorijalno, kao i duhovno, spoje i učine što kompaktnijim.

Ma koliko to izgledalo apsurdno Albanci mogu poslužiti kao primjer i Srbima iz Crne Gore šta treba da rade dok je ovaj režim ovakav kakav je, odnosno diše i djela antisrpski i antipravoslavno. Naravno, mora se objediniti oko jednog čovjeka, oko jednog centra i djelovati jedinstveno. Međutim, Srbima kao Srbima, to je najveća muka nad mukama. Ujediniti Srbe, pa i ove iz Crne Gore, oko bilo čega pravi je Sizifov posao. Oni se trenutno u Crnoj Gori progone saopštenjima i nemaju namjeru da u tom tjeranju pokleknu, dok ne „izginu“ do posljednjega. Zbog toga se i ne treba čuditi što se Nik i Ilir iz Tirane zadovoljno rukuju i smješkaju. Jer dok je njima ovakvih Srba, eto njima DPS darova i ustupaka. Ne sumnjam da ćemo uskoro prisustvovati i svečanom otvaranju DPS poklona, a tada mislim da će se dobar dio Srba u Crnoj Gori zapitati šta to bi i da li je to moguće? Moguće, Srbi, moguće, jer sa nama ovakvima sve je (ne)moguće!