Nezaboravni ugođaj Liturgije u Rumijskoj crkvi

Protojerej Jovan Plamenac

Svaka Liturgija na Rumiji neponovljivi je ugođaj, nova priča.

Vremenska prognoza Hidrometeorološkog zavoda Crne Gore za subotu 7. septembra najavljivala je, za Bar, kišu popodne. Kada smo pošli ispred Sabornog hrama na Topolici, nebo je bilo čisto, i njegov izgled nije najavljivao ono što se za samo par sati dogodilo.

Već smo se peli uz rumijske strane, nas oko 25, kada su s mora počeli da se navlače oblaci. Bili su visoko. Sa tih visina čuli su se česti pucnji gromova.

Tek je prošlo 9 sati kada je počela da rosi kišica. Slutilo je na ozbiljno nevrijeme. U razvučenoj hodočasničkoj kolini bilo je i troje male djece. Barski advokat Božidar Čarmak poveo je sina Jovana, koji je upravo pošao u školu, i malo stariju ćerku Petru. Ilja Ljovuškin, iz Beograda, po ocu Rus a po majci Srbin, ima samo pet godina. Njegova majka Ružica trebalo je da mi odgovara na Liturgiji.

Kiša je pojačavala a gromovi su bivali sve glasniji, sve bliži. Bio sam prilično ispred kolone, da bih pripremio crkvu za bogosluženje i završio proskomidiju dok ostali stignu. Pozvao sam telefonom Božidara i rekao mu da se vrati. Petra mu je rekla: „Hoću, ali tek kada vidim oca Jovana da se vraća“. Već su bili mokri, kada je Božidar uspio da ubijedi svoju djecu da pođu nazad. I to je bilo uz plač. Ilja i njegovi roditelji bili su blizu, pa je i njih vratio. Telefonom sam dobio i Ivanu Marljukić, barsku heroinu, koja je, sa drugaricom, prvi put pošla na Rumiju. Uspio sam da je uvjerim da je opasno da nastave da se penju. Brojeve telefona ostalih učesnika hodočaća nijesam imao.

Kada sam stigao do crkve, ona je već bila u oblaku. Vidljivost se ubrzo svela na samo par metara. Padala je kiša, gromovi su udarali sve bliže. Nijesam znao ko će doći na Liturgiju, hoće li iko. Čekao sam, ne oblačeći odežde. Ako niko ne dođe, ne mogu ni da služim.

Kiša je prešla u silan pljusak, a gromovi su počeli da prašte u neposrednoj blizini crkve. Isključio sam mobilne telefone. Negdje sam pročitao da mobilni telefon privlači gromove.

U neko doba, kao na filmu, iz oblaka je na sama vrata crkve izronila monahinja Antusa, Ruskinja, sasestra manastira Svetog Sergija Radonješkog u Veljim Mikulićima, na obroncima Rumije. U crkvu je ušla na koljenima, ljubeći prag.

Dakle, mogao sam da služim. Počeo sam da se pripremam za službu, kada se na vratima crkve pojavio Milorad Balać, planinar iz Subotice. Nedugo nakon njega stigao je Radiša Janković iz Lazarevca, pa onda Ljubov i Aleksandar Majsner, iz Darmštata u Njemačkoj, grada u kojem je rođena i odrasla ruska carica Aleksandra, supruga poslednjeg ruskog cara Nikolaja II Romanova, ona Ruskinja on Njemac. Već sam služio proskomidiju kada su se pojavile i Baranke Maja Stanišić i Jovana Lazarević. Svi su bili skroz mokri, kao da su tako, u odjeći, izašli iz mora.

Po metalnom krovu crkve dobovale su krupne kapi kiše a gromovi su udarali u blizini. U mraku male crkve, bez prozora, sa zatvorenim vratima, uz svjetlost dvije svijeće pred prestonim ikonama, potekla je Liturgija. Bila je to jedna od najljepših Liturgija koju sam odslužio u Rumijskoj crkvi. A u ovih 11 godina, koliko sam sveštenik, odslužio sam ih puno.

Kada smo izašli iz crkve, skoro da je bilo vedro. Kiša i gromovi, bezmalo naprasno, prestali su. Dobro smo pokisli, provukli se između gromova, odslužili Liturgiju i vratili se kućama sa utiskom nezaboravnog ugođaja. To je Rumija…