Nevesinjski ustanici iz 1875. teško bi mogli da zamisle današnju Crnu Goru

Piše: o. Darko Ristov Đogo 

Kada su nevesinjski ustanici, te 1875, krenuli u neizvjestan ali neminovan podvig ka slobodi, bili su netremice zagledani u dvije srpske prestonice – bliže i manje Cetinje i veliki i slavni Beograd. Danas, kada slavimo 150 godina njihove hrabrosti, slavno Cetinje odavno već zaboravlja koliko su ga voljeli Nevesinje, Trebinje i Ljubinje.

Siguran sam da bi ustanici iz 1875. teško mogli da zamisle današnju Crnu Goru, tj, kako je često njeni stanovnici zovu (e viva) Montenegro. Bili su to kulturni i stameni ljudi – uzmimo samo za primjer vojvodu i sveštenika Bogdana Zimonjića, oca slavnog i obrazovanog svetitelja, mitropolita Petra. Jasno bi im bilo da će neko u slobodnim srpskim državama svirati uz gusle, neko uz gitaru, ali ni njima ni onovremenskim Crnogorcima, Banjanima, Grahovljanima, Brđanima, ne bi na pamet palo da će za 150 godina *Crna Gora* (MNE) više pažnje dodjeljivati medijskoj drami oko jedne, ma koliko važne, umjetničke nagrade, nego Ustanku kojim je, na kraju, Crnoj Gori pridodat ogroman dio Hercegovine i izvojevana međunarodno priznata državnost nekadašnje srpske kneževine, potonje kraljevine, čije ime nekako nosi i ovaj današnji entitet. Najprije uzbuđivanje oko nagrade Bećiru Vukoviću, sada medijski performans mladog imenjaka Crne Gore na turskom jeziku… Da je Crna Gora zaista ona iz 1875, raspisala bi konkurs za postignuća koja upravo slave Nevesinjsku pušku. No ništa od toga. Moji su preci onomad plakali jer su ih nakon toliko stradanja izručili na okupaciju Beču, no danas im se duše raduju što ne postadoše dio današnjeg Montenegra koji ne smije ni da ih se sjeti.

A da se nešto od tih vremena zadržalo, pokazuje upravo ponašanje mladog gitariste. Koliko god se zaklinjali u načela i ideje, i tada i danas mnogi će promijeniti sve samo ne lojalnost skutima Gospodara.