Nenjegovanje ćirilice je kulturna sramota

U okviru trećeg festival “Ćirilicom” čiji su organizatori Narodna biblioteka Budve i Udruženje izdavača i knjižara Crne Gori, sinoć je održan zanimljiv okrugli sto pod nazivom “Književna imaginacija i tradicionalno pismo”, koji je okupio poznate pisce, književne kritičare i teoretičare književnosti, prenosi Art pres.

Jedan od organizatora književnog fetivala “Ćirilicom”, pjesnik Radomir Uljarević je kazao, da organizatori ove manifestacije, kao i većina građana, dijele veliku zabrinutost za sudbinu ćiriličnog pisma, jer, život tog pisma, obezbeđuje trajanje nasljeđa na tom pismu, koje mi kao narod baštinimo.

„U tom smislu, odricanje od pisma je odricanje od nasleđa, a nasleđe je najviša vrijednost za koju znamo“, kazao je on. Jer, kako je Uljarević pojasnio, riječ je o književnom nasleđu i za činjenica nas obavezuje da brinemo o njemu i brinemo o toj književnosti.

„Ćirilica doživljava po ko zna koji put vatreno krštenje i progon u mnogim zemljama. Da stvari budu jasne, najteži udar ćiriličnom pismu čine oni, koji odustaju od njega, oni koji nepisanjem, nepraktikovanjem ćirilice, paktikuju njeno odbacivanje. Nekorišćenje ćirilice mi se voljno, ili nevoljno opredjeljujemo protiv ćirilice.

Odricanje od ćirilice je odricanje od autentične culture. To je poricanje identiteta“, kazao je pored ostalog pjesnik Radomir Uljarević.

Književnik Muharem Bazdulj je istakao, da književna imaginacija, nema veze sa pismom, jer kada zamišljamo svoju priču, pjesmu, roman, ne zamišljate pismo. To znači, kako je rekao, da u smislu književne imaginacije, pismo nije primarno.

Kada je riječ o ćiriličnom pismu ističe Bazdulj, raspadom Jugoslavije ljudi su počeli da ga se odriču i da se takmiče, ko će prije da ga odbaci, što nije opravdano. On je pojasnio, da je poznati hrvatski ekonomista Branko Horvat, još 1988. godine kazao, da ćirilica nije samo srpsko pismo, već pismo svih južnih Slovena. Velika je sramota, što se ćirilica ne njegue, kazao je tom prilikom Horvat.

„Ja bih rekao, da je kulturna sramota što se ćirilica ne njegije. Privilegija je imati dva pisma. Ja bih na isti način govorio za latinicu da je ona ugrožena, ali nije, istakao je Bazdulj i dodao:

„Srbija se neće i pored svega odreći ćirilice. Ona je privilegija, bez obzira kako se vi identitetski određivali“

Književnik i književni kritičar Marinko Vorgić smatra, da ovo pitanje ne može biti lišeno od uticaja politike. Govoreći o temi okruglog stola, on kaže, da književna imaginacija nije uslovljena sa pismom, pod uslovom, da pismo nije stavljeno u neke političke okvire.

„Pitanje ćirilice u Crnoj Gori vezano je za srpski naionalni korpus. Ta podjela se napravila tako, da je stvoren privid jedne anahronizacije. Kada god sam bio u Crnoj Gori, smetalo mi je, što se ćirilica uvijek stavlja u kontekst nečega konzervativnog, arhaičnog, anahronog. I sve što je srpsko, kada govorimo o toj vrsti diskursa, uglavnom se smatralo takvim. Meni je to bilo čudno i loše sam se osjećao“ kazao je Vorgić.

Prof. dr Aleksandar Jerkov smatra, da je progon ćirilice predstavlja genocide nad pismom. Osim te konkrtetnosti koja je neprijatna, odvratna i podla u svojoj namjeri, mora se razmišljati o cjelini te problematike. Treba reagovazi, razgovarat, boriti se i preduzimati mjere otpora, kaže on.

„Ovo je jedna lokalna endemska budalaština, koja međutim nije bez ikakvog cilja. A cilj je, napraviti cenzuru, oštar rez i spriječiti vas, da pristupite sopstvenoj prošlosti i svojim uspomenama kao nečem intimnom, svom. To je svjesno napravljena namjera, da pored ostalog, rješavate pitanje izmedju Srbije i Crne Gore, koje je jedno od najžalosnijih pitanja, ističe professor Aleksandar Jerkov i dodaje:

„Sa druge strane namjera je, natjerati ljude, da ne budu ono što jesu, već da budu nešto drugo. Riječ je o nekoj vrsti bolesnog uma, koji pronalazi način, da svoje političke ciljeve sprovede u djelo.

Ja bi vrlo mirno prihvatio, kada bi građani samoinicijativno prihvatili, zahvaljjujući civilizacijskom pristisku, azvojem civilizacije, prestali da pišu ćirilicu je im to odgovara. Ali, ovo nije razvoj istorijskih odnosa i relacija. Ovo je zločin kojise sistematski sprovodi nad jednim domenom kulturnog identiteta.

Književnik i professor Slobodan Vladušić ističe da je tema rasprave dobra, zbog toga što pismo mora da ima neku simboličku komponentu. „Politizacija pisma je moguća baš zato što pismo nije samo skup znakova. Zato je književna imaginacija jako važna, jer nam pruža mogućnost da čulno doživimo simboličku komponentu nekog pisma“, istakao je Vladušić i zaključio:

„Pismo se ne mijenja jer neko odluči da ga promijeni. Promjena pisma je uvijek posledica djelovanja određenih sila i promjena se vrši direktno, ili putem posrednika. Simbolički, smisao ćirilice bi bio, zalaganje za život nasuprot izumiranju.