Nekoliko zapažanja o Svetosti

Piše:Bulatović I. Bogić

Kada su rijeke ljudi dotekle da se poklone blagosti i tišini Pavlovoga glasa, znalo se zašto to čine. Kada su rijeke dotekle da se poklone gromoglasu Amfilohijevom, neki su se pitali zašto se to čini. Nisu znali da tajna niti je u glasu, ni u očima, u tjelesnoj visini niti težini, niti u priči! Ispratili smo istoga SveČovjeka!

Takvu smjelost je imao pred Bogom i tako je suvereno vladao teološkim temama da je tu tešku, pomalo i stravičnu temu tako približio narodu da smo ubrzo svi sa lakoćom pričali o Crkvi, Bogu, Svetiteljima… Jedan ateistički narod, ubrzo je postao narod klira. Manje to govori o našoj nespornoj površnosti, koliko o Mitropolitovoj jezgrovitosti kojom nas je podizao u predjele Neba.

Bio je Jagnje, a svi su Ga se bojali! Koliko može da smeta samo Jedan Pravednik u moru bezakonja!

Svi smo samo ponekad u Pravu. Tada bi i On bio sastradavao sa nama, držeći Božiju stranu. Potom bi nas napuštao i to bi osjećali kao izdajstvo. Ne bismo primijetili kada smo iznevjerili Boga! Tek pred Njegovu končinu, shvatili smo Njegovu Misiju.

Nijesu se poklonili Njegovoj pobjedi, niti su se divili Njegovom trijumfu. I oni su katkda pobjeđivali i znaju šta je svjetska slava. Ostali su zatečeni pred činjenicom da je sve radio i uradio samo radi bližnjih! Gospoda radi!

Nije se ustručavao pred carevima! Zastupao je Boga!

Na Njega se nijesu primala opadanja. Kako bi sletjela na Njegovu rizu, tako bi sa nje skliznula. Nijedna služba nije mogla smisliti nešto što bi mu moglo bolje pristajati. Njegova glava bila je skrojena samo za Mitru, a Njegovo tijelo samo za Mantiju!

Pošto ga nijesu mogli optužiti za malovjerje, krivovjerje, lakovjerje, sujevjerje… Bio je opanjkan zbog Pravovjerja!!! Službe su mu bile preduge, molitve preuslišene, riječi ubojite, Bogoljublje tvrdoglavo, Vjera tvrdokorna, Duša nepokorna, Zavjetovanje pečatno.

Da je htio da im otima hljeb, davno bi Crna Gora opet bila teokratija. U nekoliko dana im je pomrsio sve račune. Ni tada ih ne bi poslao u prošlost da nijesu počeli javno da se rugaju Gospodu i ponižavaju Crkvu!

Kada je došao, Crna Gora je bila bespuće. Sada je lako po njoj putovati. Od manastira Cetinjskoga, do tivatske Prevlake, od Prevlake do kotorskog Luke i Momčila, od kotorskog Luke i Momčila do savinskog Save i Justina, od novske Savine do Nikšićkoga namastira i Ostroškog Vasilija, Isaije, Stanka i Lazara, od greda ostroškijeh do podgoričkog Vaskrsa, Simeona i Luke….Nema kraja Putu ni Znakovima..

Kada je na ledini, u pustinji udarao temelje Hramu, krstili smo se kako ćemo Ga popuniti! Sada se krstimo kako ćemo svi u njega stati! Danas i Hramu valja dozidati pripratu!

„Velikima je sve veliko“! Nama je sve simbolično i sitno. Monumentalne su nam samo Vladike!

Kada nije znao za odmor dok bio je u tijelu, kako li će tek služiti u Angelskome Liku!

Kada su Ga se bojali u sirotome monaškome postrigu, kako li će tek strecati kada im se prikaže u obasjanju Oreola!

Koje to lovćenske straže će postaviti kada im se prikrade nevidimo, kada osvane Kapela! Opet će biti „kriv“ samo On!

Rekao je da neće mrijeti dok ne vidi Kapelu na Jezerskome vrhu! Ili je Ona već gore, ili je On još uvijek živ! Ili je ona već Obnovljena i On već Besmrtan, samo nam valja se očistiti i progledati!

Mnogi su branili i svetili samo svoje! On nije imao tuđih Bogomolja! Svaka Bogomolja je Dom Božiji, a On je bio prvosveštenik Prave Vjere! Najprirodnije je bilo da je uvijek u Pravu! Nije uradio samo ono što nije rekao da će učiniti!

Mi smo imali koga da stane ispred razularenih, bezumnih, zakrvavljenih i spremnih da utjeraju kola sa eksplozivom u Džamiju i tako zlodjelom u Beogradu „odbrane“ Kosovo. Imaju li oni Muftiju da stane ispred njihovih bed bojsa i sačuvaju Kosovo?!

Od prvoga dana, kada sam Ga vidio i čuo, znao sam šta mi je činiti. Žao mi samo djece koja će biti besposlena do Njegovog Drugog Dolaska!

Zločesti su Ga „ukrašavali“ i „čašćavali“ remnicima, redenicima, epoletama, mašinkama i kokardama…Nijesu drugačije umjeli da opišu snagu Njegovog duhovnog oružja i visinu angelskoga čina!

Koga je On „zarobio“ i „sproveo“ u keliju, više nije htio da bježi iz zatvorništva!

Koga On je naučio bezmolviju, progovrio je zlatousto!

Ono što je napisao, odavno je suvo zlato! A za pisanje nije imao vremena. Njegova pismenost je bila Njegovo govorenje! Svi sjednu pa pišu, On je kao Tvorac – hodao i pisao! Letio i pisao. Pisao je dok je služio Bogu i narodu!

Svi završe sve poslove, odahnu, pa na miru sjednu pod noćnu lampu. On nije imao pravo na taj luksuz. Ali nikada niko nije imao toliko čitalaca koji bi svoga pisca toliko prozivali i obavezivali kao što je to imao On. I opet, nijesu bili u Pravu. Njegove tačke i zapete, Njegovi upitnici i usklici su bili uvijek na svome mjestu!

Odavno bi bili pokojni, u mrtvome moru i živome blatu da On nije dizao svoje ogromne talase! Iako oluje ne obećavaju ništa dobro, Njegovo talasanje nas je ostavilo u životu. Njegove struje su nas izbacivale na rtove Dobrih Nada!

Nema Zavjeta koji ne htjesmo pogaziti ili staviti na aukciju. Svako nadmetanje: Ko daje više?, prekidao je zalažući Mitru i Glavu! Tako, svaki Zavjet smo doveli u pitanje: od Kosova, Jezika, Vjere do Crkve, ali, slava Bogu, još se sa Njim sporimo oko imovine!

Nikada nikoga nije porazio što je htio, nego što je morao. Držao je kao niko do ljudskih prava, sloboda, kompetencija, naučnih dostignuća, ingerencija… sve dok ne bi takli u poslove Gospodnje. Bio je Tjelohranitelj Gospodnji uvijek i na svakome mjestu.

Bio je rijetki sabesjednik koji je svoje sagovornike prvo morao da nauči značenju riječi pa sa njima, navodno, ravnopravno da pregovara. Krio je njinu sramotu i neznanje, da bi oni Njemu javno držali predavanja o koječemu i pokušavali da Ga osramote. Ali kako su Ga panjkali, samo su više otkrivali svoje zle namjere i ostajali u sijenci Njegove Svjetleće Veličine!

Na kraju, Zatvornika su pokušavali da zatvore! Mučenika da namuče! Podvižniku su prijetili dvigom!

Borba bi se uvijek podigla oko onoga što On je pronašao, iskopao, očistio, obnovio, napravio i oživio. Počeli smo da se prodajemo tek pošto nam je objasnio koliko možemo da Vrijedimo i koliko smo Bogu bitni! Od onoga da se dajemo budzašto, počeli smo da se prodajemo pozamašno, za potrošive sume, a On nas je planirao i zalivao za Carstvo Neprolazno!

Bili smo u prvoj mladosti kada mi je ondašnji Ljubiša, a današnji vladika Metodije, bratski skrenuo pažnju da samo čitam Svetoga Justina i Svetoga Nikolaja, a da je pored nas, među nama, živi Svetitelj kojeg bi valjalo redovnije liturgijski pratiti! On je pošao za Istinom i Životom, za Svetiteljem, ja sam ostao tek na riječima i knjigama!

Danas već i koliko je sjutra, dolazićemo u ridanju i pokajanju pred Njegov Grob i Kivot, pred Njegovu Kolijevku i Dom da priložimo sva svoja navodna bogatstva, prava, znanja i slobode u ime kojih smo Ga gonili i ubijali sebe!!!

Svet, svet, svet jesi Amfilohije Donjomorački, Kosovski, Beogradski, Grčki, Ruski, Rimski, Bernski, Irački, Pariški, Momišićki i Vaseljenski!!! Moli Boga da ne ostanemo u palosti našoj, no da ustanemo u Visine Tvoje, SveČovječe, Bezmjerne Visine Bogočovjeka Spasitelja!!!