Nedelja kada je padao snijeg

Piše: Emilo Labudović

Svu noć je padao. Krupne, zvezdaste, vlažne… rojile su se kao pčele i, naspram svjetla, ličile su na balerine zahvaćene ludim ritmom nebeske melodije. Čujem, padao je i na moru. Ulcinjska plaža, pokrivena besprekorno čistim sniježnim čaršafom, djeluje kao nestvaran kontrast plavetnilu mora, kao izvučen magičnim kistom Fride Kalo. Pada i dalje, sad već ređim i manjim pahuljama, nemilosrdno gonjenim raspamećenim vjetrom koji je usijao meteo – alarme širom regiona. I da nije njegovog neprestanog jauka, sve okolo bi bila samo nadrealna slika mrtve prirode u bijelom.

Pada snijeg, ali „ne pada da pomori svijet, već da svaka zvijer ostavi svoj trag“! A namnožilo se i zvijeri i njihovih prljavih i smrdljivih tragova, koje više ni nevina bjelina snijega ne može da prikrije. Reže, bljuju, psuju, urliču… Sumasišavše, što su manje, jadnije, bezvrednije, urlik im je utoliko jači. Zaposjele i zaglunule prostor, od pijačnog do akademskog , od medijskog pa sve do ono malo uma koje još uvijek odolijeva njihovom ludilu. Toliko ih ima, toliko su glasne da se od njih ne da skloniti u osamu, u pustunju, u zaumlje. I samo o zlu, o mržnji, o nepodnošenju laju,  o bijesu koji kao oluja zasipa sve za šta bi se zdrav i normalan čovjek mogao uhvatiti da ga vjetar života ne oduva.

Pada i dalje. Etar je pun pahulja i ružnih informacija koje se, poput sniježnih nameta, naslažu i priječe puteve. Informacija koje ne razjašnjavaju, ne objašnjavaju, ne upućuju, ne smiruju, već dodatno razgaraju ognjeve i mute ionako mutne vodotoke društva , a mrak čine gušćim. A još početkom prošlog vijeka, čuveni američko – engleski pisac Tomas. S. Eliot, predosjećajući nadolazeće zlo, pitao se: „Gdje je mudrost koju smo izgubili u informaciji“? I ne samo što nema mudrosti, razuma, opreza… već su ludilo, blasfemija, mržnja, nesporazumi sve jači i jači, ako ne i jedini, informativni izraz i sadržaj kojim smo okruženi.

„Nema budale dok školu ne završi“, pogledujući na mene preko naočara, govorio je moj otac kao usputni komentar nekog mog „mudrovanja“. Na moju žalost a, sva je prilika, na njegovu sreću, otišao je tamo gdje idu pravednici dok je još bilo ponečega dobrog, mrvica razuma i razboritosti, prije nego što su školovane budale sve uzele pod svoje. A što su im diplome (prave ili kupljene – skoro da nema razlike), sa većom oznakom znanja i zvanja, rasuđivanje im je sve pliće, a ludilo koje rasijavaju sve dublje i dublje. I ne zna se je li gore ako je to rezultat neznanja ili zle namjere. U oba slučaja ishod je poražavajući i sve nas skupa, društvo u cjelini, poput živog pijeska, vuče u ambis.

Nedelja je, nedelja kada je padao i pada snijeg. Pada na svoje i kad mu je vrijeme. A sve drugo je van vremena i van pameti. Jer, i danas su neki pametni i školovani na čistu ponjavu našeg svakodnevlja ostavili trag svojih prljavih šapa. I njihovo režanje, uprkos zviždanju vjetra koji iz korijena ljulja stoljetnja stabla bukava i jela, nadire odasvud. Hladno je, ali više me smrzava vijest da su profesora beranske Gimnazije, nekada ponosa jugoslovenskog obrazovanja, uhapsili kao dilera droge. U vrijeme kada sam u njoj sticao znanje, profesori su nam bili drugi (ponekad i prvi) roditelji i zaštitnici. A onda su neke budale „završile“ škole ili kupile diplome, svejedno.

Nedelja je, pada snijeg a vjetar „jauče kroz pusta i crna polja“, rekao bi pjesnik. A pjesnici su nekada, dok je još bilo ljepote i avanturizma u traganju za dobrom, bili „nepriznati zakonodavci svijeta“, govorio je jedan od najvećih pjesnika romantizma, Šeli. Danas su to, na žalost, urednici novina, tabloida, sajtova, Fejsbuka, Instagrama, Tik – tokova… finansijeri i podupirači neformalnih grupa i organizacija, kužni porod satanskog Soroševog legla.

Nedelja je, pada snijeg, pada sumrak, i za tragom svjetla koje se gasi nad Završom zamire i nada da će skorije svanuti. Jer, previše je škole, a premalo pameti.