Ne damo svetinje

Piše: dr Blažo Zlopaša

Ovaj tekst posvećen je jednom događaju u Nikšiću, a počinjem ga sa mojim đedom Ristom Čanovićem kojega pamtim, da je čitav život bio odjeven samo u crnogorskoj nošnji i sa livorom za pojasom.  U toj nošnji je i sahranjen. U crnogorskoj nošnji ulicama Nikšića šetale su mnoge ugledne ličnosti; Šobajići, Bjelići, Višnjići, terzije Pero Brkuljan i Boško Ćoro Marković, koji su šili crnogorske nošnje.  Šbajići su utemeljivači kulturološkog razvoja Nikšića, a značajan je njihov doprinos i kulturološkoj baštini Crne Gore. Njihov naslednik  Miloš Šobajić, danas je najpoznatiji  Nikšićanin u svijetu. Među najstarijim Nikšićanima koji su čitavog života bili odjeveni u crnogskoj nošnji, bio je i prvi crnogorski učitelj Tanasije-Taso Veljović. Kada je Tasa umro, na posmrtnoj plakati pisalo je: „ Ožalošćeni građani Nikšića“. To je duh Nikšića, poštujući prave vrijednosti, ljude i čojstvo. Takve ličnosti i njihova Crna Gora, utkana je u i mom biću, prenošeći i na svoje nasleđe, neprolazna ljubav prema zavičaju i vrijednosima koje su krasile njegov duh.

Kada bi moj đed Risto, htio nekome da se suprostavi u mišljenju, kazao bi: „ Isturi nogu ispred mene, ako možeš!“ A kada bi slušao  onoga  ko mu priča laži, nikada ga nije prekidao i povrijedio, da mu kaže  da ne vjeruje njegovim lažima.  Slušao bi ga do kraja, i kazao : „ Vjeruj, da je tako!  Neka on vjeruje u svoje laži. Kada je u pitanju Nikšić postaviću pitanje, kao što je znao da postavi i mod đed Risto. Neka isturi  nogu ispred mene, onaj koji danas, počev od predsjednika države, poznaje bolje Nikšić, njegovu prošlost, istoriju, mentalitet, duh, mnoga događanja, od sportskih  veselih i onih tragičnih? Današnji Nikšić i prava Crna Gora, Tanasija Veljovića, Bjelića, Šbajića, Višnjića, moga đeda,  mnogih hercegovačkih porodica, koje je kralj Nikola naseljavao u centru grada, nije više  njihova, simbol podjela i mržnje, počev od zastave, jer boje crnogorske nošnje je trobojka.  Sve te vrijednosti crnogorskog čojstva, zbog pobuda vlastoljublja i pohlepe, prekomponovao je jedan Nikšićanin u jedan  bućkuriš, manifestovan podizanjem tenzija, podjela i mržnje, a ispoljilo se sramotom na Hadži Ismailovoj džamiji, koju smo mi Nikšićani zvali Hdži-Ismaljuša.

Sraman događaj u Nikšiću, skrnavljenje džamije simbolima i grafitima koji, ne samo da vrijeđaju osjećaje pripadnike jedne religje, nego su pokazatelj industrije zla, mržnje i podjela.

Slušam na televiziji, jednog mog kolegu, prijatelja, provjerenog depesovca, kako za ovu sramotu nalazi „krivca“ u onima koji „ulaze  i izlaze“ u Crnu Goru, a zna se na šta misli! Taman, što bi se reklo, ćotava posla, došao, neko kao Srbin iz Srbije da šara simbole na zidovima džamija u Nikšiću, Pljevljima i Podgorici!? Počinioci ovog sramnog djela, nijesu „oni koji ulaze i izlaze“, oni su tu, među nama, „naši“ i ova sramota dešavće se i dalje ako narod ne spriječi  manipulatore, autore ovog besčašća. Pokazivati za krivca „one koji dolaze i izlaze“, svjesno je providna nebuloza, o „nevinosti“ počinitelja. Taj koji bi se odlučio da simboloima skrnavi bilo čiju svetinju; ako bi to činio kao Srbin, on nije ni Srbin ni čovjek!

Taj koji je šarao simbole uvrede, zla i podjela, vjerovatno ne poznaje jačinu simbola, a dobro su poznati onome ko ga je poslao da izvrši taj nečasni čin, kao dio programa osvajanja i opstajanja na vlasti.

Koja je jačina simbola? Jedan natpis, jedna slika, jedan crtež i karikatura, nose u sebi čitavu ideologiju, čak i istoriju jednog naroda. Simboli imaju različitu konotaciju u zavisnosti gdje se nalaze, u prostoru i vremenu u kom se ističu. Manipulisanje simbolima može biti uvredljivo, ne samo za pojedince, već za čitave nacionalne grupe ili čitave narode. Znamo šta danas predstavlja simbol kukastog krsta, najkrvoločniji simbol čovječanstva, a malo ljudi zna da svastiku(simbol) kukastog krsta nije izmislio Hitler. Smatra se, da su se najstarije svastike(simboli) pojavili 10.000 godina prije Hrista, možda u budističkim zemljama. U neolitskoj Evroaziji, svastika (kukasti krst) je simbol sreće i blagostanja, a u mnogim indijskim hramovima  je simbol vjenčanja, sunca, sreće i mira. U budističkoj ikonografiji je kao prikaz vječnosti. Nalazi  se i u mnogim kulturama i u antičkoj Grčkoj. I Srbi su imali svastiku-simbol kukastog krsta, pronađen kod arheološkog lokaliteta Lepenskog Vira. Hitler je vjerovao da su Arijevci Indije bili prvi bjelci osvajači, a u mnogim kulturama je simbol svastike-kukastog krsta  označavao  vječnost. Vjerovatno, da  je u svom ludilu, Hitler, zavodeći jedan veliki narod, vjerivao da to što čini, trajaće vječno. A šta je danas  simbol kukastog krsta? Svega najgoreg; transformisan u najzlosutniji simbol u istoriji čovječanstva i modernog društva.

Čovjek koji vrijeđa drugu religiju, naciju, narod, istinski nije čovjek, istjerao je čovjeka iz sebe. Taj nije ni vjernik,  koji ne vjeruje u svog i drugog Boga. Takav se približuje simbolu nečovještva i stradanja.  Poznavajući tradiciju davnošnjih generacija Nikšića, a i moje, i njegov duh, naslijedila je i današnja  većinska generacija Nišićana, koja je u Litiji pokazala da svaki religijski  hram smatraju za poštovanje kao svetinju. Ovaj brutalni napad na džamiju u Nikšiću, nije samo napad na Bošnjake, on je napad prije svega na Srbe i sve razumne čestite ljude u Nikšiću i Crnoj Gori.  Onaj koji mrzi drugog, ispisujući simbole koji vrijeđaju, ne može sebe nazvati  Srbinom, niti govoriti u ime Srba.

Džamija u Nikšiću, za mene kao pravoslavca, vjernika je, i moja svetetinja, jer me djetinjstvo, mladost i život vezuje za druženje i neraskidivo prijateljstvo sa nikšićkim muslimanima. Grucka Mahala u Nikšiću bila je poligon za našu dječiju igru. Nikšićki duh i njegov sadržaj života, činilo je i učešće muslimana, počev od članova kulturno umjetničkog društva „Zahumlja“, zanatlija, trgovaca, glumaca i fudbalera.

Nikšićku džamiju izgradaio je Hadži Ismail, koju su straro Nikšićani zvali Hadži-Ismljušom, je simbol sloge Nikšićana, zato je i moja svetinja.  Kao dijte, zavolio sam fudbal i jedno vrije aktivno se bavio ovom igrom. Naš idol u Nikšiću bio je Džavid Tuzović, blagorodni omiljeni gorostas, centarhalf FK „Obilića“, poslije rata jedan od osnivača  FK „Sutjeske“ i njen centarhalf.  Na veliku tugu Nikšićana ne zadugo. Bio i član Fudbalskog saveza Jugoslavije. Kada je 1946 godine trebao da prisustvuje sjednici FSJ u Beogradu, a putovalo se kamionima sa pokrivanom ceradom. Kod Užica prevrnio se kamion, nastradao je Džavid. Tuga Nikšića, okupila je i staro i mlado da odaju isprate Džavida na vječni počinak. Sa jaucima njegove sestre Latife, moje školske drugarice, plakao je čitav Nikšić. Islamsko goblje bilo je kraj Bistrice. Međutim, omiljeni Džavid, bio je izložen u džamiji, i sahranjen je u njenom krugu. Džavidov brat Šemsudini, omiljen kao Dino, oženio je Srpkinju iz Šapca, ljepoticu Biserku, profesorku na Pedagoškoj akademiji. Svojom ljepotom i ponašanjem bila omiljena i uzuzetno poštovana. Kada se razboljela, ostavila  je amanet,  da je sahrane u Džavidov grob. Amanet je ispunjen, na milenijumski počinak sa Džavidom. Dino je u kovčegu stavio mali krst. Nedavno im se pridružio i omiljeni Dino, moj nerazdvojni drug. Dino je ostavio trag; napisao je nekolike knjige knjigu o istoriji  sporta  i  fudbala u Nikšiću. Iz groba, pokraj Hadži Ismailove džamije, tri ljudske veličine slaće poruku Nikšićanima na ljubav, mir, slogu imeđusobno uvažavanje.

Ova sramota mora da bude poruka i pouka Bošnjacima, ne samo Nikšića, da ne dozvole da budu korišćeni i uključeni u nečasnoj manipulaciji produbljivanje podjela i mržnje crnogorskog društva.

Neka  koračaju sa onima koji im nude mir i slogu, duh onoga Nikšića sa kakvim sam se  ponosio. Bio sam ponosan na reagovanje Nikšićana, kada su neljudi 1993 godine podmetnili mine u džamiji. Ovog puta, imponuje uzbuđenje komšije, prikazano na televiziji, nikšićkih musliomana u Gruckoj Mahali, Sloba Vujovića i da čuju njegove riječi, da se zna ko ovo čini! Bošnjaci u Nikšiću moraju da nadvise ovu provokaciju i zajedno sa svojim komšijama žive u miru, slozi i poštovanju. To se može ostvariti ako se uključe u borbu protiv korupcije i mita. Nikšićani moraju poslušati savjet Nikšićanina Zdravka Krivokapića, da izigraju mito; da uzmu novoc, drva i sve što im se nudi, a da glasaju protiv onih koji šaraju simbole uvreda na zidovima džamija.

Simbol koji je ispisan na džamiji ima drugu konotaciju, naravno na drugom mjesti i vremenu i namjerom. Simbol sa četiri ćirilična slova  na krstu, su zapravo četirin ognjila preuzeta i vizantijske heraldike. U  VI  vijeku krst sa 4 ognjila nalazimo na vizantijskom novcu. Preduga je istorija nastanka i upotrebe ovog simbola, a 4 ognjila transformisana u 4 ćirilična slova „S“  kod Srba je simbol sloge. Danas, ovaj simbol ima drugu konotaciju u Zagrebu, nego na Jadranskoj obali. Kada bi ga neko ispisao na zagrebačkoj katedrali, imao bi istu konotaciju kao na džamiji u Nikšiću. Međutim, u Dalmaciji se deselo, da ga neki ugostitelji stavljaju ispred svojih restorana, a ima značenje prilagođeno prostoru i vremenu i znači: Samo Srbin Spašava Sezonu. Imaće takođe pozitivnu konotaciju ako se u sezoni nađe ispred renomiranog restorana „Jadran kod Krsta“ u Budvi, i u Rafailovićima ispred nadaleko poznatog restorana  porodice Rafailović „Tri ribara“.

Ovaj tekst, počeo sam sa crnogorskom nošnjom, a završavam ga sa simbolom Nikšićana islamske vjeroispovjesti.  Zapamtio sam ugledne staro Nikšićane sa crvenim fesom; Osmanagiće, Lačeviće. Đurđeviće , Mehmedoviće. Nikome to nije smetalo.Jedino što u tom vremenu je „nedostajlo“,  je SKJ i DPS .

Sva ova priča je priča, protiv podjela i mržnje i okretanju ka pravim vrijednostima, a među njima crnogorskom biseru, čojstvu.

Pročitajte JOŠ:

Da li bi i moj prađed odustao?