NATO, praćke i prangije

Mali smo, baš majušni i slabunjavi, riječju nikakvi, jad i bijeda…

Ali, to smo htjeli. Zapravo, to su htjeli. Drugovi i drugarice, novonarod i narodnosti.

Nije sramoga biti mali, ali je zastidno biti manji od sebe sama, manji od najmanjih. Uvijek i u svemu.

Mali su, tako to biva i među ljudima i među državama, uvijek uobražene veličine. Najmanji se najčešće hvale svojom veličinom, a veliki najčešće ćute.

Najmanji imaju potrebu da budu veliki ili da budu manji i od makovog zrna. Zavisi od situacije. U skladu sa fareom na pozornici ovog naopakog svijeta i u zavisnosti od epizodne uloge koju su izmojšli. Naravno, najmanji, uglavnom, imaju epizodne uloge ili, kako bi se to logički zaključilo, statiraju u kukuruzu.

Ovih dana statisti u kukuruzu žele da budu faktori u međunarodnoj politici, a to im baš ne stoji. Nije im dato od Onoga koji u prividnom haosu sve apotekareki vaga i raspoređuje. Tako to biva kad muva padne na međeda…

Crna Gorica uvela sankcije Rusiji. Hm. Međunarodna pozicija dražajšeg Montenegra postala je vic. Crna Gorica je postala Perica iz vica. Uvijek govori što ne treba, zaključuje naopako i zasmijava prisutne. Odlično kreirana dokgrina naše spoljne politike.

Crna Gorica je uvela sankcije malenoj

Rusiji jer se na taj način najbolje preporučuje NATO-u. Opet vic. Ali sad Montenegro ne liči na Pericu. Više liči na Fatu – radodajku koja se svima preporučuje, a koju, avaj, niko ne primjećuje. I šta sad?! Skinula Fata dimije, a nema đuvegije. Teška situacija, diplomatska lakrdija, šah-mat. Nos okinuti…

Taman po dobroj Nato-doktrini zaratismo sa malenom Rusijom, a veliki NATO nas neće. Neće nas NATO, bato! Greška u patuljastim koracima.

Zapravo, NATO nas hoće, ali još nije vrijeme. Bolje reći još nijesu došla potonja vremena. A doći će. Sve ima svoj kilavi početak i raskilavljeni kraj.

I dok se ruska mečka češka po turu sve plašeći se novih muvlšh nasrtaja NATO stratezi opijeni vojnom slavom i hašišarskim vizijama, dumaju. Duma trust kosmičkih mozgova. Tolkuje na nekoj zaljuljanoj kretarici na donebesnom

horizontu šta im je činiti sa mediteranskom i brdsko-planinskom supersilom, šta im je činiti sa montenegrinskom vladom i supersoničnom armadom.

Ako supersilu prime u super NATO savez, imaju super problem! Teško je primiti toliku moć, sa ma koje strane da se prikrada. Moć voli da gospodari, voli i da caruje i da klade valja, a đetići vole funkcije, tako im je od neba dato. I od neba i od hljeba. I od skorupa.

Ukoliko Crna Gorica postane NATO sila, onda bi drug Milaš, černogorski padišah, morao postati NATO generalj nešto kao maleni Vesli Klark, ako se još sjećate onog pokvarenog jenkija sa biznis trulim aspiracijama. Hajde sad, jedan general manje više i generali su poegali ćorci, ali šta sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Montenegra? NATO, bato, garantuje nepovredivost granica svojih milih članica, a granice na prčevitom i razbludnom Balkanu su odvajkada zgodne za povređivanje. To mu dođe bjelosvjetska zabava, a i okrene se pokoji krvavi dolarčić.

Kockarska partija još nije završena. Iz jake podjele uvijek se izbacuju slabije karte. Liše. U tim banditekim podjelama uvijek ćemo biti sitan broj i ništa više. Jedna liša, manja ili viša.

Ima NATO milosnika i u samom Montenegru koji orgazmično žude za novim granicama. Možda zbog toga NATO, bato, želi još malo da pričeka. Da se još jedno dijeljenje završi i još jedna granična rašomonijada, pa onda opet u nova planiranja. Pod ćebe ili pod šlem, zavisi od snage… kad su već gaće spuštene, ko će ga znati…

Sve bi bilo mnogo jednostavnije kad bi ovaj zakrivljeni svijet vodili pravi ljudi. I svijet bi se ispravio, postao bi bolje mjesto za život i priključenija.

No, šta će nam Serbi i Rusi, kažu montenegrosi. No, šta će nam ti montenegrosi, kažu svi. Osim Serba i Rusa.

A mogli su da ćute naši voždovi, naši naćefleisani klipani koji će kao i svi naćefleisani klipani prvo udariti na onog najbližeg da bi time dokazali svoju veličinu. Mali klipan se ponosi, a veliki brat se stidi što za malog brata ima velikog klipana. Elem, mogli su da ne dižu ruku ako su već u magarećoj klupi. Ćuti kad te ne pitaju! Ako ne ćutiš, a ne znaš, postaješ magarac. Ćuti, montenegrinčino, veća od pape! Ne apliciraj pred zatvorenim vratima, magarčino! Tako se od geografske postaje moralna minijatura. Avaj, po nama se ništa neće zvati osim moralnog padenija!

Na koncu, kao i na početku: imate dva puta da budete žrtva bjelosvjetskog banditizma i lopovluka i da platite glavicom-pravicom zalaganje za pravedniji svijet ili da postanete šišnjareka sitnež. Jedino ne možete biti veliki lopov. Ta mjesta su poodavno zauzeta. Još u praraspodjeli među velikim bilmezima.

I tamo i ovamo. Mislim kod nas. A mislim na njih. I na ponekog od vas…

Piše: Boris Jovanović