NATO nije napadao Srbiju zbog Miloševića, nego Miloševića zbog Srbije

Na današnji dan, 1. aprila 2001. u Beogradu je uhapšen Slobodan Milošević. Miloševića su srpske vlasti u junu iste godine predale Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu.

Roođen je 20. avgusta 1941. godine u Požarevcu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, a Pravni fakultet 1964. godine u Beogradu, 11. marta 2006. godine, u zatvorskoj ćeliji Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, nađen je mrtav Slobodan Milošević.

Bio je predsjednik CKSK Srbije, Predsjednik Srbije i Predsjednik Savezne Republike Jugoslavije. Međunarodni sud u Hagu optužio ga je za zločine protiv čovječnosti. Uhapšen je u Beogradu 1. aprila 2001, a Haškom sudu izručen je na Vidovdan iste godine.

Oktobra 2000. godine, neposredno prije odlaska sa vlasti Slobodan Milošević se obratio građanima SRJ i svim Srbima. To je bio istorijski govor i njegov svojevrsni testament. Njegove procjene bile su tačne i neponovljive, pokazali su dani i godine koji su uslijedili. Miloševićev govor je govor čovjeka koji je imao višedecenijsko iskustvo u vladanju, decenijsko iskustvo u vođenju države, koje se podudarilo sa krajem Hladnog rata i ratovima na prostoru Jugoslavije i čovjeka koji se suočio sa novim svjetskim poretkom u kome za Srbiju i Srpski narod nije bilo mjesta. Bio je to govor političara koji je upoznao i razumio proces u kome se nalazio, a dio tog procesa bio je i puč, 5. oktobra 2000. godine:

“Poštovani građani, pred drugi krug izbora želim da vas na ovaj način upoznam sa svojim viđenjem izbornih i političkih prilika u našoj zemlji, posebno u Srbiji. Kao što i sami znate, punu deceniju traju napori, da se Balkansko poluostrvo stavi pod kontrolu nekih zapadnih sila. Veliki dio tog posla je obavljen uspostavljanjem marionetskih vlada u nekim zemljama, pretvaranjem tih zemalja u zemlje ograničenog suvereniteta, ili zemlje lišene svakog suvereniteta. Zbog našeg otpora takvoj sudbini za našu zemlju, mi smo bili izloženi svim pritiscima, kojima u savremenom svijetu ljudi mogu biti izloženi. Broj i intenzitet tih pritisaka, umnožavao se kako je vrijeme prolazilo.

Svoje iskustvo u drugoj polovini dvadesetog vijeka koje velike sile imaju u rušenju vlada, izazivanju nemira, podsticanju građanskih ratova, kompromitovanju i likvidiranju boraca za nacionalnu slobodu, dovođenja država i naroda na rub siromaštva – sve je to primijenjeno na našu zemlju i narod. Događaji koji su organizovani za naše izbore su, takođe, dio organizovane hajke na zemlju i narod, zato što su naša zemlja i narod barijera uspostavljanju potpune zapadne dominacije na Balkanskom poluostrvu.

U našoj javnosti je već dugo prisutna grupacija koja, pod imenom opozicione političke partije demokratske orijentacije, zastupa interese vlada koje su nosioci pritiska na Jugoslaviju, a posebno na Srbiju. Ta grupacija se na ovim izborima pojavila kao Demokratska opozicija Srbije. Njen stvarni šef nije njihov kandidat za predsjednika države. Njihov dugogodišnji šef je predsjednik Demokratske stranke i saradnik vojne alijanse koja je ratovala protiv naše zemlje. On svoju saradnju sa tom alijansom nije mogao ni da sakrije. Uostalom, čitavoj našoj javnosti je poznat njegov apel NATO-u, da se Srbija bombarduje onoliko nedjelja koliko je neophodno da bi se njen otpor slomio. Na čelu tako organizovane grupacije na ovim izborima nalazi se, dakle, zastupnik vojske i vlada koje su nedavno ratovale protiv Jugoslavije. Zastupajući te interese, iz ove grupacije su našoj javnosti poslate poruke – da će sa njima na čelu, Jugoslavija biti izvan svake opasnosti od rata i nasilja, da će doći do ekonomskog prosperiteta, vidno i brzo ostvarenog višeg standarda, takozvanog povratka Jugoslavije u međunarodne institucije, i tako dalje.

Poštovani građani, moja je dužnost da vas javno i na vrijeme upozorim, da su ta obećanja lažna. I da stvari stoje obrnuto, jer upravo naša politika garantuje mir – a njihova samo trajne sukobe i nasilje. A evo zašto. Uspostavljanjem vlasti koju podržava, odnosno koju instalira zajednica zemalja okupljenih u NATO alijansi, Jugoslavija bi neizbježno postala zemlja čija bi se teritorija brzo rasparčala. To nisu samo namjere NATO-a, to su i predizborna obećanja Demokratske opozicije Srbije. Od njihovih predstavnika smo čuli da će Sandžak dobiti autonomiju za koju se član njihove koalicije Sulejman Ugljanin, vođa separatističke muslimanske organizacije, zalaže već deset godina i koja faktički definitivno izdvaja Sandžak iz Srbije. Njihova su obećanja takođe vezana za davanje autonomije Vojvodini koja je takva da je ne samo izdvaja iz Srbije i Jugoslavije, već je, po svemu, čini sastavnim dijelom Mađarske. Na sličan način bi se odvojila od Srbije i druga područja, naročito neka njena rubna područja. Njihovo pripajanje susjednim državama odavno je vruća tema tih država, koje stalno podstiču pripadnike manjina tih država u Jugoslaviji da daju svoj doprinos prisajedinjenju djelova naše zemlje susjednim državama.

U sklopu te politike rasparčavanja Jugoslavije, Kosovo bi bila prva žrtva. Njegov sadašnji status bi se proglasio za legalan i definitivan. To je prvi dio Srbije sa kojim bi ona morala da se oprosti, ne izražavajući, pri tom, čak ni nadu da će joj taj dio njene zemlje, jednom moći da bude vraćen. Teritorija koja bi prestala da nosi ime Srbija, bila bi okupirana od strane međunarodnih, američkih ili nekih trećih vojnih snaga, koju bi tu teritoriju tretirale kao vojni poligon i kao vlasništvo, kojim se raspolaže u skladu sa interesima sile, čija se vojska na njoj nalazi. Sliku tog raspolaganja i posledice tog raspolaganja, gledali smo već decenijama, a naročito, u ovoj deceniji u mnogim zemljama širom svijeta, nažalost poslednjih godina i u Evropi, na primer na Kosovu, Republici Srpskoj, Makedoniji, u našem neposrednom okruženju.

Srpski narod bi snašla sudbina Kurda, sa perspektivom da budu istrijebljeni brže jer ih je manje od Kurda i jer bi im kretanje bilo ograničeno na manji prostor nego što je onaj na kome se Kurdi već decenijama nalaze.

Što se tiče Crne Gore, njena sudbina bi bila prepuštena mafiji, čija bi pravila igre građani trebalo dobro da znaju. Svaka nedisciplina, a pogotovo svako protivljenje interesima mafije, stavlja vas na listu za odstrijel koja isključuje pravo na svako pomilovanje.

Dao sam svoj prikaz o sudbini Jugoslavije u slučaju da se prihvati izbor NATO-a za našu zemlju, sa ciljem da upozorim i na to da bi u tom slučaju, osim gubitka zemlje i ponižavanja njenih građana, svi živjeli pod neprekidnim nasiljem. Novi vlasnici državne teritorije nekadašnje Jugoslavije, kao i okupatori preostale srpske teritorije vršili bi, po prirodi stvari, teror nad stanovništvom, čiju su teritoriju okupirali. Sam srpski narod bi istovremeno vodio neprekidnu borbu za ponovno uspostavljanje srpske države i za svoje okupljanje u njoj. Oni ne žele mir i blagostanje na Balkanu, oni žele da ovo bude zona sukoba i ratova, koji bi im pružili alibi za trajno prisustvo.

Marionetska vlast, dakle, garantuje nasilje, mogući dugogodišnji rat – sve samo ne mir. A samo naša sopstvena vlast garantuje mir. Zatim, sve zemlje koje su se našle u statusu ograničenog suvereniteta, sa vladama pod uticajem stranih sila, vrtoglavom brzinom su postojale siromašne. I to na način koji isključuje nadu u pravednije i humanije socijalne odnose. Velika podjela na većinu siromašnih i manjinu bogatih – to je slika Istočne Evrope već nekoliko godina, i nju svi možemo da vidimo. Ta slika ne bi mimoišla ni nas. I mi bismo, pod komandom i kontrolom vlasnika naše zemlje, brzo stekli ogromnu većinu veoma siromašnih, čija je perspektiva da iz tog siromaštva izađu veoma neizvesna i daleka. Manjina bogatih bila bi sastavljena od švercerske manjine, kojoj bi bilo dopušteno da bude bogata, samo pod uslovom da bude u svakom pogledu lojalna komandi koja odlučuje o sudbini njihove zemlje. Javna i društvena svojina brzo bi se transformisale u privatnu, ali vlasnici te svojine, iz dosadašnjeg iskustva naših susjeda, po pravilu bili bi stranci. Mali izuzeci bili bi isključivo oni, koji bi pravo na vlasništvo kupovali lojalnošću i pokornošću izmještenu iz sfere elementarnog, i nacionalnog i ljudskog dostojanstva. Najveća nacionalna dobra u tim prilikama postaju vlasništvo stranaca, a oni koji su do sada njima upravljali, činili bi to, u ovim izmijenjenim prilikama, kao službenici stranih firmi u sopstvenoj državi.

Uz nacionalno poniženje, rasturanje države i socijalnu bijedu, nužno bi moralo da dođe do mnogih oblika socijalne patologije, među kojima bi kriminal bio prvi. To nije puka pretpostavka već iskustvo svih zemalja koje su prošle taj put, koji mi izbjegavamo po svaku cijenu. Prijestonice evropskog kriminala, već skoro decenijama nijesu na Zapadu, kao što je nekada bilo, već na istoku Evrope. Našem narodu i ovaj sadašnji kriminal teško pada, jer smo dugo, od Drugog svjetskog rata do devedesetih godina, živjeli u društvu koje za kriminal tako reći nije znalo. A neki veći kriminal, koji se ne može izbjeći u društvu koje bismo postali, gubljenjem suvereniteta i velikog dijela teritorije, taj veći kriminal bi bio za naš mali i na kriminal nenaviknuti narod, opasan kao što je za društvo i njegove građane opasan rat.

Neslobodne zemlje ukidaju pravo građana koji u njima žive da slobodno izraze svoje mišljenje, jer bi se to mišljenje, prije svega sukobilo sa neslobodom. A o ispoljavanju volje, razumije se, tek o tome nema ni govora. Manifestovanje volje dopušteno je samo u vidu farse, ispoljavaju ga samo skutonoše stranih gazda. A njihova simulacija slobode volje, služi kao pokriće okupatoru da je uspostavio demokratiju, u čije ime je zauzeo i teritoriju tuđe zemlje.

Naročito želim da naglasim, zbog mladih ljudi, intelektualaca, naučnih radnika, da su zemlje lišene suvereniteta po pravilu lišene i prava na stvaralaštvo, a naročito na stvaralaštvo u oblasti nauke. Veliki centri, velike moći, finansiraju naučno stvaralaštvo, kontrolišu domašaje i odlučuju o primjeni njegovih rezultata. Zavisne države, ukoliko imaju naučne laboratorije i naučne institute, nemaju ih kao samostalne subjekte, već kao ispostave centrala koja im kontroliše sve, a naročito domašaje u stvaralačkom mišljenju i radu. Ti domašaji se moraju kretati u granicama, koje u okupiranu zemlju i okupirani narod neće unijeti sjeme pobune ili emancipacije.

U ovom trenutku, pred drugi krug izbora, zbog sumnje Demokratske opozicije Srbije da može da ostvari rezultat koji im je potreban, pripadnici vrha DOS-a, novcem unesenim u zemlju, potkupljuju, ucjenjuju i zastrašuju građane i organizuju štrajkove, nemire i nasilje, ne bi li zaustavili proizvodnju, svaki rad i svaku aktivnost. Sve, razumije se, sa ciljem da u Srbiji stane život i sa obrazloženjem da taj život može ponovo da počne, i da se odvija uspješno i dobro, kada počnu da ga organizuju oni koji ovdje zastupaju okupatorske namjere, planove i interese. Naša je zemlja suverena država, ima svoj zakon, svoj Ustav, svoje institucije. Srbija je dužna, a i zaslužila je da se odbrani od invazije, koja joj je pripremljena kroz razne oblike subverzije. A građani su dužni da znaju da učešćem u subverziji, kojoj je cilj spoljna dominacija nad njihovom zemljom, odnosno okupacija njihove zemlje, snose istorijsku odgovornost za ukidanje prava svojoj zemlji da postoji, ali snose odgovornost i za gubljenje kontrole nad sopstvenim životom i životom svoje djece. I mnogih drugih ljudi. Smatrao sam kao svoju dužnost da upozorim građane naše zemlje, na posledice aktivnosti koje finansiraju i podržavaju vlade NATO alijanse. Građani mogu da mi vjeruju, a i ne moraju da mi vjeruju. Moja je želja da se u moja upozorenja ne uvjere kasno, da se ne uvjere tek onda kada bude teško da se isprave greške koje su građani u svojoj naivnosti, površnosti ili zabludi sami učinili. Pa će se te greške teško otklanjati, a neke možda neće moći nikada da se otklone. Moj motiv da izrazim svoje mišljenje, na ovaj način, nije uopšte lične prirode. Dva puta sam biran za predsjednika Srbije i jednom za predsjednika Jugoslavije. Valjda bi svakom poslije ovih deset godina trebalo da bude jasno da oni ne napadaju Srbiju zbog Miloševića, nego napadaju Miloševića zbog Srbije. Moja savjest u tom pogledu je savršeno mirna. Moja savjest, međutim, ne bi bila ni najmanje mirna ako svom narodu ne bih, poslije svih ovih godina na njegovom čelu, rekao šta mislim o njegovoj sudbini, ako bi mu tu sudbinu nametnuo neko drugi, makar i tako što bi narodu objašnjavao kako je takvu sudbinu izabrao sam. Ta zabluda da bira sam ono što za njega bira neko drugi, najopasnija je zabluda i glavni je razlog moje odluke da se obratim građanima Jugoslavije. Hvala.”