NATO: Kada je De Gol rekao „NE“ Lindonu Džonsonu

Crna Gora uz Albaniju za sankcije Rusiji!?

Mali, jadni, korumpirani moraju slušati i svoju NATO želju izraziti sankcijama Rusiji!

Želju? Čiju želju? Neko mudar je rekao da obični političar misli samo na sljedeće izbore a DRŽAVNIK MISLI NA SLJEDEĆE GENARACIJE! Da li ovakvim potezima Đukanović misli na budućnost Crne Gore? Teško je povjerovati u to jer je do sada pokazao da misli samo na svoju ličnu bezbjednost i predsjednički imunitet za Bari, Napulj i švajcarske sudove koji su istražili ilegalni šverc cigareta i sada čekaju samo međunarodno-pravnu priliku da uhapse aktera(e).

Zamišljam „jadnu“ Rusiju koja grca u teškoćama zbog sankcija Albanije i Crne Gore i zbog sankcija te dvije zemlje gorko žali zbog Krima… Kako će Rusija preživjeti tako tešku kaznu Tirane i Podgorice? Nažalost, tek će u budućnosti Tirana i Podgorica žaliti jednog dana zbog sebične „politike“svojih prolaznih sitnih političara. Istrčavanje „vanjskih poslova“ zaista nema granica!
Đukanović & Comp. su uradili sve da zaista žalimo za onakvim Titom i mudre, čak moćne politike nesvrstavanja sa kojom su morali nekada ozbiljno računati i Moskva i Vašington, dok je, u to doba, Peking bio autsajder. Đukanovićev „talenat“ nije mali kada je uspio, nakon 35 godina, unazaditi u svakom pogledu ondašnji svjetski, ekonomski politički status, pa čak, i ondašnju „vladavinu“ prava iz doba SFRJ, svojom malom „politikom“ u malom feudu od sadašnje Crne Gore.
Iako male zemlje uopšte ne moraju imati male političere, naprotiv (Monako, Švajcarska, Andora, Luksemburg…), podsjetimo se VELIKOG DRŽAVNIKA VELIKE ZEMLJE, DE GOLA.

Ono pismo iz 1966 američkom predsjedniku Lindonu B. Džonsonu – u kome je najvio izlazak Francuske iz integralne NATO komande u ima „nacionalnog suvereniteta“ – nije bio improvizovani akt generala Šarla de Gola. Šef francuske Države je o tome i na tome godinama razmišljao i radio. Već 1958, u jednoj noti Amerikancima i Englezima, de Gol je napisao:“NATO ne odgovara više potrebama naše odbrane“. General je želio više autonomije i slobode u okviru Atlantske Alijanse – naročito vezano za nuklearnu materiju – i više moći u upravljačkim strukturama NATO-a. To pismo nije dobilo nikakav odgovor. Međutim, to je upravo bila prilika i izgovor koji je general čekao! De Gol se tada odlučio na strategiju izlaska iz NATO-a, korak po korak. Tako rade i razmišljaju VELIKI I UOPŠTE DRŽAVNICI za razliku od malecnih „političara“, zapravo sebičnih vlastodržaca.

Iz ovog primjera se vidi kako je bilo lako uletjeti u NATO a koliko je godina, mudrosti i taktike bilo potrebno izvući se iz STEGE TE ALIJANSE. To je ono što će jednog (i ne tako dalekog dana) morati pokušati uraditi i Crna Gora: ako uspije roditi DRŽAVNIKA za to naredno doba i onda mukotrpno krpiti okidane veze sa Rusijom i sa drugim velikim zemljama kojima se bude zamjerila svojom PTICOM TRKAČICOM („BIP-BIP“) – VANJSKIM POSLOVIMA ALI KOJA PRILAZI KAO KOJOT VILI (za razliku od crtanog filma)!

Vratimo se de Golu, iako je kasno ali poučno za budućeg DRŽAVNIKA ako raste u Crnoj Gori.

U martu 1959 francuska flota usidrena u Sredozemnom moru povlači se iz NATO komande. U maju iste godine general najavljuje ZABRANU magciniranja američkog nuklearnog naoružanja u Francuskoj. 1964 francuska ratna mornarica napušta zajedničku Atlantsku komandu. Tako, 17 marta 1966 kreće pismo Džonsonu koje definiše preokret. Način obraćanja je direktan i nipošto diplomatski: „ Francuska – piše de Gol američkom kolegi – se sprema da preuzme potpunu kontrolu čitave svoje teritorije pod sopstveni suverenitet, trenutno onemogućen permanentnim prisustvom savezničke vojske ili korišćenjem njenog vazdušnog prostora.

Francuska se sprema da prekine svoje učešće u zajedničkim komandama i da ne stavlja svoje snage na raspolaganje NATO-u“.

De Gol je, podsjećajući na član 5 konstitutivnog ugovora NATO-a iz 1949, naglasio da je Pariz ionako bio spreman da se „bori zajedno sa saveznicima u slučaju agrsije, koju ne bi izazvao neko od saveznika“. I ovdje se vidi de Golov kriterijum savezničkog zajedništva i odricanje bespogovornog učešća u zajednikom eventualnom ratovanju ako bi saveznik bio uzročnik tuđe agresije na NATO! Imaju li Albanija i Crna Gora tu moć i, snagu i politički RAZUM?

Međutim, i u slučaju de Gola, sama Francuska nije često bila na visini držanja svog DRŽAVNIKA, pa je tokom godina zadržala – uprkos generalovoj veličini kada je zalupio vrata NATO-u – dosta čvrste veze sa Atlantskom Alijansom, koje je više puta definisala i redefinisala između svojih i NATO vojnih šefova.
„Sa dužnom distancom, preokret 1966 izgleda veoma relativan“, primjećuje istoričar Frederik Bozo, profesor na pariškom Trećem Univerzitetu, koga citira „L’ Mond“. To omogućava dnevnom listu da tvrdi da je „prekid 2009“ – povratak koji je najavio i izveo Nikola Sarkozi – isto kao i „preokret 1966“ moraju biti smješteni na pravo mjesto: „više kao završetak jednog procesa nego kao inauguracija jedne zaista nove ere“. Ako bi istorijski bio tačan, ovakav relativistički stav čuvenog francuskog dnevnika jeste sada jedina nada za Crnu Goru ( i Albaniju) da OVAJ KOMANDOVANI START TRKE „NA STO METARA“ ULIJETANJA U NATO NE BUDE FATALNO NEPOVRATAN U NEKOJ BLIŽOJ BUDUĆNOSTI.

DRŽAVNIČKA veličina de Gola išla je dalje od same odluke istupanja iz NATOA 1966. Naime, prava trauma 1966 bila je u stvari za francuske teritorije na koje su od početka 50-tih godina bile smještene 29 NATO baze. Nakon de Golove odluke, osim što se iz Pariza NATO komanda morala za 48 sati iseliti u Brisel, sa francuskih teritorija je moralo otići i oko 100.000 osoba američkih vojnika i njihovih porodica.

To je bio težak udarac za ekonomiju tih zona: 16 oktobra 1966 u Parizu su izbile demonstracije u znak protesta za prijeteći gubitak 18.000 radnih mjesta zatvaranjem NATO baza.

De Golova vlada je imala spreman odgovor poreskim olakšicama kao pomoć za preduzeća u teškoćama.

Hoće li Crna Gora bazirati od sada svoj ekonomski opstanak i ekonomsku politiku od koristi koju indirektno donose NATO baze? Zar se ništa pametnije nije moglo smisliti u glavama Đukanovićeve kamarile za život oko 650.000 stanovnika od NATO BAZA? To je jedina njihova moguća „privredna“ ideja komiranu i zalutalu ekonomiju? NE!

To je jedini način da ne razmišljaju o budućnosti Crne Gore i budućih njenih generacija i osiguraju ličnu vlast nato komandom uživajući pokradeno bogatstvo zemlje čije su ekonomske prioritete nekada (manje opterećeni kriminalom i korupcijom) vidjeli u „ekološkoj državi“ i turizmu.

Jedina nam je nada U NJIHOVU POLITIČKO-EKONOMSKU NESPOSOBNOST PA I U OPASNU, NEPOTREBNU I LUDAČKU AVANTURU UVOĐENJU ZEMLJE U NATO.

Ipak je sigurnije moliti se Bogu i prizivati sreću da se nekim čudom taj „biznis“ pokvari JER SE, NAŽALOST, NE MOŽE REALNO OČEKIVATI DA SE CRNOGORCI DOZOVU ODLUČNOSTI DA SKINU JARAM VLASTI I ODLUČE SE ZA DEMOKRATIJU I PAMET, A NE ZA NATO!