Nasljeđe otaca naših

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Kada jednu pomjesnu Crkvu, kulturu, narod, napuste u relativno kratkom vremenu nekolicina istaknutih Otaca, pjesnika, organizatora crkvenog života, talentovanih propovjednika i autentičnih i neponovljivih ličnosti, neminovno je da se iz bola i osjećaja praznine nekako postavi pitanje njihovog duhovnog naslijeđa.

Kako to već obično biva, emotivne reakcije uglavnom daju emotivne, slabo artikulisane odgovore, a kako je čovjek biće sklono da u licu drugoga vidi odraz sebe – svojih potreba, stremljenja, ponekad i svojih osobina ili bar željenih i umišljenih osobina – tako se i na pitanje o trajnom duhovnom naslijeđu velikana srpske crkvene kulture poput patijarha Pavla, mitropolita Amfilohija i vladike Atanasija daju različiti odgovori, gotovo uvijek pozitivni, ali vrlo raznoliki (a ponekad i protivrječni). Ta sveopšta empatija, stopljenost sa likovima velikih Otaca govori mnogo toga o nama danas: govori zasigurno o tome da su nam potrebni primjeri vrline, čojstva i monaštva, da u tmnini i dalje imamo bar potrebu za svjetlom. Govori o duhovnoj gladi. Takođe, gledanje oči u oči sa ovim velikanima nije prijatno ni za koga od nas, ako možemo biti iskreni. Osjećamo da su oni veći od nas. Pomalo je čudnovata i ta pozicija monaške javne ličnosti – pozcija koja još od velikih Kapadokijava stvara pomalo nedorečen i ambivalentan utisak masa da su veliki Oci u pravom smislu lični duhovnici svakoga od nas. Tu već dolazimo do jednog ne baš sasvim malog problema: preklapaju se, ali i zamagljuju plan duhovničke brige Otaca za svoja „prava“ duhovna čeda, ljude koji su zaista imali privileguju da se kod njih ispovjedaju i da dijele život sa njima sa planom javnog crkvenog djelatnika, čovjeka koji kao episkop, profesor, kulturni radnik formira jedan prema neuporedivo više ljudi od onih kojima jeste „duhovnik“.

Tako dolazimo do svojevrsnog suviška u identifikaciji, suviška koji je neophodan: nama je potrebno da velike javne ličnosti budu dio našeg života jer osjećamo da oni svjedoče Hrista, da nam daju perpsketivu smisla u svijetu u kome toliko toga obesmišljava naš život. Tako mi, makar ih ne poznavali ili vrlo slabo poznavali, imamo osjećaj da su ti veliki i autentični ljudi – veći od života, veći od bilo čega i bilo koga drugog u našem životu.

Međutim, intimna identifikacija u kojoj se pojavljuje naglašena intimna vezanost – ona preko granica ličnog poznavanja – ima i svoje probleme. Onaj trenutno najizraženiji jeste problem simboličkog naslijeđa velikih Otaca. Upravo naš utisak da smo ih poznavali „daje nam za pravo“ da govorimo u njihovo ime poslije njih, bez obzira koliko smo ih poznavali, pa čak i koliko smo ih čitali, pratili, koliko smo svog života dali njima za vrijeme njihovog života. Zato će se vrlo često desiti da nekoliko naših Srba sasvim zapjeni u svojoj ocjeni karaktera i uloge pojedinih od naših savremenih Otaca iako je sve što su od njih vidjeli i čuli – poneki snimak neke besjede, možda neki intervju na televiziji, eventualno neki članak, a tek ponekad i neka pročitana knjiga. Suvišak intimizacije nasuprot realnom životu. Kako smo došli do toga?

Ljudski aspekt Otaca

Ono što je naglo popularizovanje Pravoslavlja osamdesetih i devedesetih godina propustilo da učini jeste dublja katihetizacija ljudi koji su se odjednom pojavili u crkvama. A jedan od važnijih problema nedovoljno izražene katihetizacije jeste problem neofitskog šoka – problem sučeljvanja sa nesavršenošću hrišćana u Crkvi nasuprot ideala svesavršenih hrišćana, naročito sveštenika, osobito velikih Otaca. Naravno, kada otekne neko vrijeme života u Crkvi, novoucrkovljeni hrišćanin se suočava i sa poteškoćama u odnosima sa svojim savremenicima, ali se suočava i sa zbunjujućim aspektima crkvene istorije. Iako postoje i donekle sinhronizovane verzije crkvenoistorijskih štiva u kojima je suočavanje vjernih sa neprijatnostima u poglavljima crkvene istorije i međuotačkih odnosa pobrisano, ublaženo, zamagljeno, svako ko pomnije čita izvrsna predavanja V. V. Bolotova ili se odluči da samostalno čita svetootačke spise i spise o svetim Ocima, nemninovno će se suočiti sa fenomenom međuotačkog konflikta. Spor oko krštenja jeretika još u III vijeku, spor „dvojice Dionisija“ (episkopa rimskog i aleksandrijskog), vrlo zamršena shema međucrkvenih i međuličnih odnosa u zlatnom IV vijeku, odnos velikih otaca koji su u Ruskoj Crkvi u XVI vijeku predvodili „stjažatelje“ i „nestjažatelje“ – crkvena istorija je prepuna „sablažnjujućih“ primjera osnovne istine: veliki Oci nisu samo svesavršene ljudske ličnosti idiličnih međusobnih odnosa, lišenih dubokih nerazumijevanja pa i konflikata. Dublje poznavanje otačkih spisa i crkvene prošlosti nam, opet daje i lijek za neofitski šok. Pitanje kako to da i kod najvećih Otaca nalazimo tamne strane postavljeno je još odavno. Već je sveti Vasilije Veliki, govoreći o svetom Dionisiju Velikom primjerno ustanovio kritički odnos prema naslijeđu ranijih Oataca: „o Dionisiju imamo ovakvo mišljenje: ne divimo mu se sasvim,a za neke stvari ga sasvim odbacujemo“ (Pismo 9 Maksimu Filosofu). Potonji oci će i te kako proširivati kritički pristup pojedinim aspektima otačkih ličnosti ili učenja. Ava Varsanufije i Jovan pomno analiziraju razloge zašto kod sv. Grigorija Niskog postoje i slojevi učenja inspirisani helenskom filosofijom i origenističkom duhovnom klimom. Sv. Fotije Veliki takođe nastavlja sa filosofijom trezvenog pristupa ranijim Ocima:

„Koliko je pak teških okolnosti prisiljavalo mnoge oce da kažu nešto ili pogrešno ili radi ikonomije – u drugom slučaju zbog revolta neverujućih, a u prvom zbog neznanja, jer je ljudski grešiti. A ako su rekli nešto pogrešno ili su, iz nama nekog sada nepoznatog razloga, skrenuli sa pravog puta, niko im nije postavljao bilo kakvo pitanje niti ih je pozvao da nauče istinu, nego ih, kao da to nisu rekli, ništa manje ne nazovamo Ocima, ali nećemo slediti reči u kojima su skrenuli s puta.“ (nav.prema S. Papadopulos, Patrologija 1, 36)

Sve ovo je bilo poznato i našim velikim Ocima. I ni oni sami nisu željeli status nepogrešivih i neupitnih ideologa i komesara – upravo suprotno: opominjali su nas da ne idemo za ideolozima i gotovim rješenjima. Kako to da su onda oni sami danas predmet (da: baš predmet, objekat, ne subjekat, lice, biće) ideologizovanih oduševljenja ili (ponekad i dalje i) negacija? Da li je po srijedi samo nesposobnost masa da, makar im svetitelj i govorio „ne obožavajte mene već slijedite moj put“ – ipak radije obožavaju svetitelja nego slušaju njeggove riječi?

Reprezentativno divljenje nasuprot pozivu na življenje

Za većinu današnjih Srba veliki Oci su veliki da svako od nas to ne bi morao biti. Ne vjerujete mi? Hajde da pogledamo efekte, recimo, neprekidne propovjedi patriajrha Pavla: iako je njegova sahrana pokazala duhovnu žeđ praktično cjelokupnog srpskog društva u Srbiji, Srpskoj i bivšoj Jugoslaviji, srpsko društvo teško da je usvojilo njegov vrjednosni sistem: danas nismo ni skromniji, ni manje skloni kombinaciji promiskuiteta i abortivnog samozatiranja nego što smo to bili prije danas antologijskih scena ispraćaja patrijarha Pavla. Ili, uzmimo na primjer, jedan trenutno aktuelan primjer – razjrešenje oca Gojka Perovića sa mjesta rektora Srpske pravoslavne bogoslovije Sv. Petra Cetinjskog ovih dana izaziva lavinu komentara. Otac Gojko Perović, osim što je talentovan besjednik, otac je petorice sinova. Da li će bar dio onih koji se samoidentifikuju sa o. Gojkom poželjeti da prekine danas opšteobavezujući manir beskrajnog „zabavljanja“ i odlaganja stupanja u brak, kako bi više ličilo na čovjeka koga naročito cijene? Ili, da li će neko krenuti da se školuje u neku od bogoslovija ili bogoslovskih fakulteta da bi i sami bili skormni patrijarh ili talentovani propovjednik? Šanse za tako nešto su na nivou statističke greške – upis u bogoslovske škole SPC generalno gledano nikada nije bio na nižem nivou (što jeste tema za sebe ali nam ponešto govori i o potrebi mladih ljudi da (ne) budu poput onih kojima se, reklo bi se, dive).

Riječ je svakako o tome da su likovi ljudi kojima se u Crkvi divimo uglavnom u očima masa kontrastovani nekim aspektom stvarnosti kojima smo nezadovoljni. Materijalna obezbjeđenost klira u tranzicionom društvu i posjedovanje statusnih simbola poput limuzina našla je svoj odušak u popularnosti anegdote o patrijarhu Pavlu i vladičanskim limuzinama. Ali tu stoji stvar.

Patrijarh Pavle nije simbol skromnosti kao takve – jer ni promil ljudi koji prepričavaju tu anegdotu ne bi krpio svoju obuću – već simbol protestne skromnosti. Slično stvar stoji i sa divljenjem ocu Gojku – ono okuplja i ljude koji cijene njegov besjednički talenat, sposobnost da jednostavnim jezikom prenese svakodvevno važne male lekcije iz hrišćanstva, ali ima i onih koji se identifikuju samo sa njegovim identitetskim i, tako reći, crkveno-političkim uvidima. I inače, kombinacija protestno-kontrastnog divljenja i divljenja onima koji nam u crkvenom ruku daju neku vrstu industrije samopomoći, najvažniji je konstituent identifikacije i divljenja. To je, izgleda, i pored zanosa našeg klira, da pomjeramo planine i ucrkovljujemo društvo, društvena uloga i niša u kojoj „Crkva“ (tj klir) treba da postoji.

Smještanje velikana u takve okvire rezultuje činjenicom da su se ljudski životi u mnogo većoj mjeri mijenjali ka jednom djelatnom hrišćanstvu osamdesetih godina HH vijeka nego što je to slučaj danas. Mogućnost pisanja komentara na društvenoj mreži, emotivnog pražnjenja iza koga ne stoji promjena u svakodnevnom životu a pogotovo ne u samom biću današnjeg čovjeka u isto vrijeme ostavlja utisak da se nešto učinilo, dok se ništa nije učinilo.

Dakle, ako su ljudi i inače inertna bića sklonija da više misle i osjećaju nego da čine i da sebe mijenjaju, današnja mogućnost brzog pražnjenja – čak i prije artikulacije osjećanja – dodatno pacifikuje naš poriv da divljenje prema nekome, čak i ukoliko jeste duboko i motivišuće, pretvorimo u neku konkretnu akciju.

Zašto je ovo važno? Zato što smisao javne djelatnosti bilo koga crkvenog velikana (ili malikana) jeste u promjeni života povjerenih ljudskih duša. Nijedan sveštenik nije tu da bi nam bio simpatičan ili drag, da bismo ga voljeli ili prezirali – već da nas pokrene da promijenimo svoj život prema Jevanđelju, da bar započnemo suočenje sa ružnim odrazom u ogledalu, sa svojim posesivnim sklonostima, nezaliječenim žudnjama, neispovjeđenim grijesima, dnom na kome smo bili ili na kome se i danas nalazimo. Iako je svakako prijatnije kada to sveštenik čini na motivišući i prijatan način, njegova služba ne podrazumijeva ni to da nam neprekidno podilazi, a naročito ne da osjećamo samo i jedino olakšanje – olakšanje je smisleno samo kao olakšanje od pritiska onoga ružnog u nama a ne u onom smislu u kome se danas uglavnom traži – kao psihološki efekat „umirenja“ i bijega od svakodvenih odnosa i problema. Crkva je tu da nas liječi, a ne da nam bude „fino“ – mada je ponekad potrebno da lijek bude sladak a ponekad sasvim gorak.

Zato veliki Oci nisu živjeli, govorili, svjedočili da mi ne bismo morali da budemo poput njih već da nam u onome najautentičnijem i najtežem – borbi sa samim sobom – budu podstrekači, uzori, predvodnici. Svakako, to ne znači da je smisao velikih (i malih) otaca u tome da podražavamo njihove stilove propovjedi, pa ni njihove statove o svakom mogućem pitanju. Idenje za Ocima nije mimetika njihovog pokreta i nije glasanje za svaku njihovu grešku (sjetimo se samo dinamike političkih procjena velikih Otaca koje nisu bile sasvim sretne a u jednom slučaju su bile i kobne). Oci su nas učili da se borimo sa sobom i tražimo Hrista – oni su nam ostavili tragove svoje borbe i svog bogotražilaštva. Mimetika pokreta, insceniranje liturgijske autentičnosti i propovjedničkog dara velikih Otaca do sada je porodila samo tragikomične ličnosti i iste takve vodvilje u kojima gledamo ljude koji pokušavaju da uzmu tuđe lice za svoju masku. To nije hrišćanstvo. Crkva je put (up. Dap 24,22). To znači da ne može niko drugi da hoda za nas po njemu, ne može dovijeka ni da nas nosi na plećima – može samo da nam pokaže kuda da idemo, da ne zastranimo, ponekad tako što će sa nama podijeliti i svoje iskustvo stranputice, ponekad tako što ćemo i od velikih Otaca naučiti da ne idemo ljihovim stranputicama i da idemo njihovim putevima. Od njih nećemo dobiti ni čizme – ne očekujmo ih – nego svjetlost koja nas vodi na putu.

Oci su tu da nas uče ne samo savrmenosti i naročito ne da budu gurui samopomoći. Zato je redukovanje njihove uloge isključivo na protestne anegdote i efekat olakšanja potpuno pogrešna ravan da ih shvatimo i prihvatimo. Upravo kao što nas neprekidno gledanje Đokovićevih mečeva ne čini boljim teniserima, osim ako nas ono ne motiviše da i sami uzmemo reket u ruke, neprekdino gledanje nečijih besjeda ne čini nas boljim Hrišćanima/Srbima ako i sami ne promjenimo svoj život na putu vrline (danas, inače, zaboravljene riječi u srpskom jeziku, uz svu reliturgizaciju i „povrtaak Crkvi“). To, uostalom, ne odgovara realnom životu sa njima. Svako ko je sa Vladikom Atanasijem ili Mitropolitom Amfilohijem proveo malo života zna da je život sa njima bio veličanstven, dubok, potresan i ni na koji način lak (ljudi koji su živjeli sa patrijarhom Pavlom svjedoče da je i njihovo iskustvo slično – nasuprot imidžu samo „blagog“ i ćutljivog starca, patrijarh je često bio oštar i glasan). Štaviše – mjera njihove oštrine pa i blagoslovene neprijatnosti bila je mjera njihove ljubavi prema onima koji su ga okruživali: što ste im bili bliže, sa više slobode bi bili oštri ka vama.

Otkuda onda imidž tihih, staloženih duhovnika, svojevrsnih pravoslavnih dalaj-lama i gurua? Odgovor je jednostavan: iz potrebe duhovnosti savremenice na koju je temeljno uticala promjena u američkoj kulturi religije. Riječ je o fenomenu koji savrmeni kulturolozi nazivaju „pripitomljenjem Boga“ (taming of God). Naime, sve do početka HH vijeka, u američkoj popularnoj religiji dominirao je reformatorski i poznosholastički obris „srditog Boga“ koji se kroz čitav ovaj vijek polako ublažavao i pripitomljavao (osjetio ga je već K. S. Luis – baš zato na kraju ceremonije krunisanja djece u Narniji g.Dabar napominje Lusi da „Aslan će ponekad dolaziti.

Ali ne smiješ ga pritiskati. Jer on je divlji. Nije pripitomljeni lav“). Nasuprot takvom „srditom“ Bogu, hrišćanska kultura je, suočena sa teodikejskim prigvoorima za tragedije HH vijeka, izgradila sliku isključivo dobrog, ljubećeg, pasivnog i pomalo uvijek odsutnog Boga koji je tu samo da sastradava i da „Bog kao Bog – samo ćuti i gleda“. Pripitomljeno hrišćanstvo je danas kulturni standard. Ono, doduše, na jedan neognostički način rješava problem višestranosti biblijske slike Boga – Boga koji se zaista i srdi i voli, koji kažnjava i miluje, koji je sveprisutan ali ne samoočigledan. Ako od takve slike ostane ona samo „pripitomljena“ – kao u starom gnosticizmu – hrišćani ne moraju da budu odgovorni za učešće svoga Boga u tragediji svijeta. Oni mogu i sami da od Boga traže samo nagradu, utjehu i olakšanje.

Teško da bi se istinski lik patrijarha Pavla, vladike Atanasija i mitropolita Amfilohija uklapao u ovaj kalup. Ali posredovanje njihovog naslljeđa u kasnijem kulturnom sjećanju nesumnjivo se već kreće ka „pripitomljavanju“ njihovog karaktera, ka selektivnom sjećanju samo na one aspekte njihove ličnosti i službe koji se uklapaju u ono što savrmene duhovna potražnja traži na tržištu samopomoći. Naravno, podjednako bi bilo ne-biblijski, besmisleno i lažno redukovati biblijskog Boga samo na srditog manijaka i mazohistu – onako kako je to činila pominjana poznosholstička i rana reformatorska teologija, kako ga danas vide i opisuju neoateistički ešalon (R. Dokins, K. Hičins i dr). Bespredmetno je to činiti i za naše Oce – a vidjeli smo „uratke“ takvog sadržaja. Oni su tražili, kako bi rekao vladika Atanasije živoga Boga živog Predanja žive Crkve. Oni su zaista bili veći od života jer je Bog Život kome su služili veći od pojedinosti svakog od naših života – ali smjestiv u njega.

Zastave otaca naših

Jedan mladi američki konzervativni politički komentator, Džon Dojl umjesno je primijetio da bi američki marinci koji su 1945. postavili zastavu svoje zemlje na vrh Ivo Džime bili bar podjednako sablažnjeni parodijom koju su na sada sveprepoznatvljivu fotografiju tog čina načinili talibani, koliko i parodijom koju su na tu fotografiju načinili njihovi nasljednici homoseksualne orijentacije kada su polunagi rekonstruisali postavljanje „zastave naših očeva“ zamijenivši američku zastavu – onom duginih boja. Štaviše, misli Dojl, možda bi američki marinci iz 1945. imali u svom sistemu vrijednosti mnogo više zajedničkih dodirnih tačaka sa talibanima nego sa današnjim američkim marincima, pa i sa američkim društvom u cjelini. Simboličko-vrjednosno značenje američke zastave potpuno je izokrenuto naopačke od 1945. do danas, na tragu onoga što je američko društvo doživjelo od tada do danas i onoga što je američka spoljnja politika predstavljala u svijetu kao suštinu „američkog načina života“.

Ovaj ekskurs nije tako daleko od pitanja otačkog naslijeđa velikih Otaca u našoj crkvi, koliko se možda na prvi pogled čini. On je tu da nas podsjeti da vizuelna identifikacija sa jednim simbolom ili ličnošću traje čak i kada se vrjednosno-simbolički sadržaj zamjeni sasvim drugačijim, pa ponekad i onim suprotnim od prvobitnog. Američka zastava danas ne znači ono što je značila 1945, iako, kada je gledamo, i Amerikanci i ne-amerikanci, intuitivno pretpostavljamo da je u pitanju ista zastava, istih boja, istog značenja.

Slično stvari stoje i sa vrjednosno-simboličkim značenjima velikih ličnosti. Ne treba biti ni pronicljiv posmatrač ni naročito talentovan prorok da uvidimo da je već posljednjih godina života velikih Otaca Atanasija i Amfilohija ponekad njihovo nasljeđe i ličnosti (zlo)upotrebljavano i u narednim godinama će biti još više zloupotrebljavano od strane ljudi koji su se (samo)identifikovali kao njihova duhovna čeda a kako bi, ističući u prvi plan „zastave očeva naših“, legitimisali etičke i političke agende koje stoje u oštroj suprotnosti sa najboljim aspektima njihovog duhovnog naslijeđa i naročito sa vrjednosnim koordinatama u kojima su oni proveli svoj život i služenje: od redefinisanja hrišćanskog porodičnog etosa na tragu veće „otvorenosti“ i „fleksibilnosti“ na polju odnosa prema ljudskom rodnom životu, preko crkveno-političke i kulturne vazalnosti prema Zapadu do sasvim besmislenog pokušaja utemeljivanja nekakvog „našeg“ crkvenog secesionozma u ND Crna Gora krijući se iza nasljeđa mitropolita Amfilohija. Svaka od ovih zloupotreba utemeljena je u angažovanoj akcentuaciji pojedinih detalja njihove teologije i službe, a generalno gledano omogućena je zbog etosa slobode koji su veliki Oci njegovali, ostavljajući duhovnim čedima svu moguću slobodu u artikulisanju svoga duhovnog puta – ponekad, čini se, i odveć mnogo slobode (što je, u ondašnjem kontekstu, razumljivo – nasuprot ideološkim uravnilovkama i ukalupljivanju ponekad se ostavi i jedan prostor slobode koja uvijek podrazumijeva i rizik od njene zloupotrebe).

Etos slobode podrazumijeva i rizik koji sloboda od Adama do danas sobom nosi: slobodu da se pogriješi i sagriješi. Zato Crkva ne može da bude Crkva, a da uguši samu mogućnost slobode. Ali ona ne može ostati Crkva ni ako u prostoru slobode pusti da svaki uvid, svaki duhovni eksperiment, svako prevrjednovanje i simboličko zamjenjivanje jednog sadržaja drugim bude ravnopravna „istina Crkve“ onoliko koliko su to i življene istine osvjetljene milionima poznatih i nepoznatih Otaca i očeva utkanih u etos Crkve kroz milenujime Njenog tj našeg postojanja. Povijest o Crkvi jeste neprekidni tok slobode da se misli, osjeća i živi potresno iskustvo života ali i njene borbe da se svako prevrjednovanje njene Istine jasno proglasi skretanjem sa puta Otaca.

Živjeli smo epohu velikih Otaca. Rekao bi čovjek da bismo na kraju te epohe morali biti bolji ljudi od vremena prije njih. Možda i jesmo, rekao bi neko. Pa, ipak, vrjednosna dekadencija u društvu i povremeni glasovi protiv „viška ideala u Crkvi“, demografska perspektiva koja ne svjedoči ne samo nebesku vertikalu nego čak ni zemaljsku horizontalu srpskog naroda, neprekidna smjena nezadovoljavajućih političkih elita – sve to nas opominje da njihovo naslijeđe ne shvatimo kao zalog za dodatnu samozaljubljenost nego kao ono što bi i oni sami htejli od nas: kao neprekidni glas opominjućeg ali ljubećeg Oca da ona slika u ogledalu duše ne bude sutra ružnija od danas. Nisu oni živjeli za naše „Amin +++“ na društvenim mrežama već za Psaltir, besjede Sv. Save ili Religiju Njegoševu u našim rukama, za promjenu u našim životima.

Oni su željeli da živimo Crkvu, da živimo Hrišćanstvo. Od njega nam neće biti „lakše“. „Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamo li duši blagodrodnoj“. Ali ćemo znati da radosno iznesemo ne samo težinu dana već i nešto mnogo teže – težinu sebe samoga.