„Naša deca“ nisu moja đeca

Piše: Jovan Lakićević

U poslednjih pola godine, otkako je započela akcija tri „zapadne obavještajne službe“ na razbijanju države Srbije, zasad neuspješno , naslušali smo se, a bogme i nagledali svega i svačega!
Prije neko veče, u kafiću pokraj „Studenjaka“, pretučena su od svojih kolega, „blokadera“, trojica studenata, koji su se, iz Pionirskog parka samo zalagali za normalan nastavak stdija, Pavlović, Balać i Lalošević… I to u pravom nacističkom maniru iz njemačkih pivnica tridesetih n godine minulog vijeka!
Oni koji su to uradili, ne mogu biti „naša deca“, ili, tačnije, to ne mogu biti moja đeca!

Mnogi poznati glumci, pjevači, reditelji, pjesnici, sportisti, neki, dabome, iz udvorničkih motiva, dali su blanko podršku tzv studentskim protestima i zahtjevim a“naše dece“, takoreći! Bilo bi to, na neki način shvatljivo , da smo u prvim decenijama minulog vijeka, kada je studentska populacija, u obrazovanju, pa samim tim i znanju, odskakala od ostalog, mahom nepismenog stanovništva. Danas je to neka druga priča!
U tim danima kad još nijesu bili ogoljeni kao izmanipulisani blokaderi, imali su razumijevanje, pa i podršku čak vrha Države. Zar nijesu svi njihovi zahtjevi, pa i oni nemušti, bili usvojeni? Pa i onaj četvrti, koji je brže bolje ozakonjen – o povećanju fakultetskih prinadležnosti za 20 odsto, uključujući i plate profesora- organizatora, od kojih je svaki u tom času , zahvaljujući raznim dopunskim dodacima, imao bar dva-tri puta veću platu od Predsjednika Republike!
Tu, naravno, ne računam one inostrane višegodišnje sinekure agentima spavačima, koji su minulih mjeseci dočekali „čas buđenja“!
Zanimljivo je da je u toj iznuđenoj zakonskoj prišipetlji, u ime nekakve fiktivne autonomije univerziteta, u savjetima fakulteta smanjen broj „predstavnika naroda“ Nije nam poznato – za koliko?

Meni i sad zvone u ušima parole, koje su se mogle čuti na početku tzv „studenstske pobune“: „Pa, to su naša djeca, normalno je što smo ih podržali! To je naša budućnost“! Ne dao Bog!
One se, tu i tamo mogu čuti i danas kad su mnoge zablude u vezi sa tom „pobunom“ razbijene i kad je nesumnjiva obojena revolucija na izdisaju! Znajući otpočetka o čemu se radi , ni jednog trenutka nijesam bio spreman da pružim podršku studdentima! Bez obzira na njihove početne benigne i naizgled razložne zahtjeve o “borbi protiv korupcije, demokratizaciji društva, „popraci““ informisanja i vladavini institucij…“ o čemu je slično mislila većina ljudi koji su učestvovali u onim početnim protestima, sve do 15. aprila.
Rekoh već da je to prihvatio i aktuelni vrh države. Sad ćemo, nakon saznanja da je to bila vješto smišljena uvertira u razbijanje države, uključujući i mogućnost krvavog građanskog rata, morati u nekim potezima – jovo nanovo! Biće neophodne hitne zakonske intervencije, ali druge vrste. Recimo Leks specijalis, kad je u pitanju odmetnutog od države tužilaštva i sudstva…
Moje godine, naročito novinarske, mi ne dozvoljavaju da pružim podršku okupatorima Srbije od 5. oktobra, pa do ovih dana! Jer ovo, čemu smo svjedoci, ili u čemu sudjelujemo, jeste pokušaj nastavka okupacije, pa do razbijanja i nestanka države!
Dakle, dragi moji čitaoci, nikako nisam mogao da pružim blanko podršku studentima koji su stasali od ministra obrazovanja Gaše Kneževića, pa do ovih dana. Najprije zbog pubertetskih, „magarećih godina“, koje mi ni na koji način ne imponuju. A potom zbog „obrazovanja“ i „prosvjete“ koji su nam diktirani iz londonskog Tavistok instituta, iz koga nam je stigla tekuća obojena revolucija, pa sve do ovih dana, koji su nam prošli u pokušaju promjene srpskog identiteta!
Ne može se reći da u tome nijesu imali uspjeha. Riječ je o izgubljenim generacijama., koje su se „školovale“ u minulom nevremenu od 25 godina! Vidjeli smo, nedavno, u trik anketama jedne beograske TV, da generacija „protestanata“ nema pojma o tome ko je genijalni srpski slikar, Petar Lubarda, kao ni ko je , takođe genijalni srpski pisac Miloš Crnjanski!
Oprostite, ali takve osobe, učesnici potonje obojene revolucije, ne mogu biti moja đeca. I, ne dao Bog da oni mogu biti „srpska budućnost“. Za mene su to – izgubljene generacije koje ni o čemu srpskom nemaju pojma!
Ono što zaista može da obeshrabri jeste – masovna povodljivost korisnih idiota, odnosno korisnih ajvana iz studentske populacije, za svojim dobro plaćenim profesorima iz inozemstva, izdajnicima za pare, u njihovoj namjeri, da po diktatu spolja, sudjeluju u rušenju, ne samo aktuelne vlasti, nego ustavnog poretka, odnosno sopstvene države! Pogotovo što je među njima bilo najmanje plaćenika!
Napisao sam u naslovu jednog teksta na ovom Portalu prije više mjeseci: „Umesto ponosa, biće i previše stida“, nakon obojene revolucije.
Izgleda da to vrijeme dolazi. Ali, slaba nam je to utjeha…
Najzad, šta bi sa pokušajem povratka pod vlast naroda otuđenog, ili, bolje rečeno, odnarorođenog, a dbro podmazanog od stranog faktora, sudstva i tužilaštva? Šta bi sa Leks specijalisom, tim povodom?
Šta bi sa uvođenjem zakona NVO, odnosno stranim agenturama? Predsjednik države, reče nedavno, valjda u šali, da bui se SADS ljutile ako bi smo to mi, po ugledu na njih, uveli (?!)
Da li iko u zemlji Srbiji o povratku paragrafa o izdaji zemlje u Krivični zakon države, koje su, prije 20 godina, izbacili iz Zakona predstavnici izdajničke DOSOVSKe vlasti?