Naš otac Nikon iz manastira Donji Brčeli

Piše: Slavica Perućica

Do manastira u Donjim Brčelima može se stići i magistralnim putem Budva–Cetinje. Sa Obzovice skreće se desno, pa još jednom desno, i negdje prema Skadarskom jezeru, na tromeđi Cetinja, Bara i Budve, a ipak u barskoj opštini, ukazuje se crkva Svetog Nikole.

Prije toga prolazi se pored niza ogromnih spomenika komunističke Jugoslavije. Visoki, prkose vjetru, a uz njih vijore crvene zastave. Uvijek se pomolim za svakoga ko je časno ginuo i vjerovao u ispravnost svoje odluke. Vjerujem da je među njima bilo takvih.

Manastir Donji Brčeli vezuju za Skadarsko jezero, ali nije na samom jezeru. Do njega se stiže uskim crmničkim putevima.

Prije nekoliko godina upoznala sam Crmničane na jednom sasvim drugom mjestu – u selu Peroj, desetak kilometara od Pule. Tamo je 1657. godine doseljeno 15 srpskih pravoslavnih porodica iz Crmnice, sa sveštenikom. Ostali su do danas, čuvajući pismo, običaje i vjeru. Kada sam živjela u Puli, susrela sam ih. Radovali su se, kažu, „da im dođe neko njihov“.

U samu Crmnicu po prvi put sam došla tek nedavno, na poziv oca Nikona.

Toga jutra krenuli smo na drugu stranu, ali u hodu odlučili da svratimo njemu.

Otac Nikon je naš čovjek. Naš, mislim moje gore list. Kokotović, s Petrovića–Banjana. Ja sam iz Oputnih Rudina, ali što reče jedan moj prijatelj Popović: „Postoje samo donji i gornji Banjani, Rudine ne postoje.“ Uvijek se toga sjetim.

Kada sam izašla iz automobila, preda mnom se ukazao prizor koji oduzima dah: niz starih kamenih kuća, zelene livade, drvene tarabe i jedan magarac. Svuda voćnjaci i bašte. Dječije igralište. Cvijeće.

Prekrasna ulazna kapija, staza obrasla u cvijeće – vilina vlas upletena u djevojački veo. Desno česma. Trijem sa dugačkim drvenim stolom. Kamene zidine nekadašnje građevine, poklopci od starih posuda za maslinovo ulje. Kameni stepenici vode ka crkvi Svetog Nikole.

Oko crkve ponovo cvijeće i mnoštvo djece, majki, očeva, baka… i mačke. Zvona na zidu – dar jedne porodice. S desne strane gorionica i mala prodavnica, puna ikona, brojanica i manastirskih proizvoda. Bogatija nego u mnogim većim hramovima – svjedočanstvo vrijednosti bratije.

Crkva puna. Za pjevnicom sestre iz Gornjih Brčela, oko njih djeca. Vjerujem: gdje ima djece, tu je iguman dobar domaćin.

Freske, ikonostas, ormar izrezbaren rukom starih majstora – sve otkriva osjećaj za ljepotu. Otac Nikon nas je radosno dočekao pri samom pristupu Svetoj Tajni.

Poslije liturgije

Nakon službe, obavezno je bilo sjesti na kafu. Pod trijemom, za velikim stolom, duša se smirivala u ljepoti koju smo gledali. Svako od prisutnih zastao bi tu, djeca su se rastrčala po igralištu. Sve je bilo uređeno tako da i najsitnije detalje čuvaju od brige.

Otac Nikon i otac Mardarije posluživali su sve: pitama, kolačima, pažnjom. Prilazili su svima, sjedali pored svakoga. Niko nije bio zanemaren.

Sjeli smo i zapodjeli priču o Banjanima. Pitala sam oca Nikona kako mu je među mještanima, znajući da duh komunizma još živi u ovim selima. Ni riječi žalbe – samo je govorio o dobrom. Za trinaest godina, njih dvojica i još neki dobri ljudi, sve su to podigli, uljepšali, stvorili oazu.

I potom…

Dva dana kasnije otac Nikon mi je odgovorio na moje pitanje, ali ne riječima. Vidjela sam snimke koji su obišli sve portale: stariji čovjek prijeti monahu. Scene koje su nas podsjetile na prošlost punih muka i stradanja.

Ali neću o tome. Hoću da ostanem na onom doživljaju kod oca Nikona, gdje smo zaboravili na sve obaveze i ostali u raju koji su on i sabrat mu stvorili.

U konaku preko puta planira se biblioteka. Ispred ljetnjikovac, opet more cvijeća. Ručak skroman i ukusan, kao što to samo u manastiru biva. Pjevušimo tiho o Kosovu. Činilo mi se da ovo mjesto mora da liči na raj.

Na kraju, otac Nikon zvoncem je objavio molitvu. Opraštali smo se na kapiji, a djeca su hranom mamila magarca i smijala se glasno. Niko nije htio da ode.

Danas, kada vidim šta sve otac Nikon i otac Mardarije trpe, ne mogu da shvatim kako bilo kome može pasti na pamet da kaže ružnu riječ o ljudima koji su svoj život uložili da jedno mjesto učine rajem.

Niti će oni to ponijeti sa sobom, niti mještani mogu manastir odnijeti u svoje kuće. Crkva znači sabranje, a mi prijetimo monasima i kamenujemo Boga. A treba nam jedino ljubav, malo mira i molitve. Je li nam ikada išta više trebalo?

Oče Nikone, hvala ti za ljubav kojom nas miluješ.

Kada sam se vratila kući, u svoj Djevojački veo posadila sam pelcer Viline vlasi.

S anđelima!