Najpoznatija hercegovačka sredovječna nekropola Radimlja i oko nje

Najreprezentativnija i najpoznatija srednjovjekovna bosanskohercegovačka nekropola Radimlja (kod Stoca) predstavlja groblje pravoslavnih uglednika Miloradovića-Hrabrena.U svome ukupnom estetskom i umjetničkom i religijskom izrazu, ona je nesumnjivi produkt pravovjerja. Ako se uzme da gotovo svi njezini epitafi svjedoče ukop pripadnika znamenite loze, jasno je da se njezin pravoslavni karakter ne može dovoditi u pitanje. Valja se uvijek sjetiti riječi terenskog istraživača M. Vega:„U prvom redu treba a priori odbaciti svaku pomisao na tvrdnju da su spomenici na Radimlji svojina vjernika bosanske crkve koju mnogi učenjaci smatraju heretičnom“ i: „Stećci se pojavljuju na prostoru gdje nikad nije bilo bosanskih heretika ili heretika uopće.“ U svojim sintetičkim pregledima M. Vego (Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine) je podvlačio opažanje da se stećci nalaze na „čisto ilirskom području“ i da se vežu sa grobne gomile. On 1980. godine pruža tek neznatan dio primjera kako bi učinio ilustraciju. Po tome pogledu on se ne može označiti pretečom najobimnijeg djela koje donosi sliku stanja u Dalmaciji, djela poduprtog jednom katoličkom udrugom (A. Škobalj, Obredne gomile), jer su stari antropogeografi, ponajmanje zaslužni J. Dedjer, i te kako dotakli ovu pojavu organskog vezivanja i proisticanja stećka iz grobne gomile koja se oficijelno pripisuje palobalkanskom supstratu. M. Vego i njegovo djelo predstavlja i danas nesavladivu zapreku šovinističkim pogledima ogrnutim naučnim plaštom koje u Bosni i Hercegovini i u naše vrijeme proizvode autori koji odbijaju pomisao na prisustvo pravoslavne c rkvene ogranizacije u Humu. Vego kaže: „…da su se stećci u obliku sanduka upotrebljavali u Humu od ortodoksnih vjernika u doba II polovine 14. vijeka“. Ovaj istraživač je naveo tek nekoliko primjera monumantalnih grobnika sa natpisima. Ono što je za Radimlju izuzetno važno je prisustvo na lokalitetu Crkvina u opsegu zaseoka Vidoštak velikog broja spomenika srednjeg vijeka koji leže uz ostatke stare crkve koja se, shodno nalazu ploče sa predstavom Presvete Bogorodice sa Hristosom, označava kao „Bogorodičina“. Upravo ovdje leži i danas ploča sa natpisom kaluđerice-divice Marije žene popa Dabiživa vrlo razgovjetno datirana godinom po vizantijskom računanju: 1231. Na Radimlji, čiji je drugi naziv Vojvodina, leže tri masivna krsta. Njihov položaj nije proizvod slučaja, već oslikava situaciju na brojnim humskim nekropolama natkriljenim Krstom. Njihov položaj je određen potrebom da se istakne priziv Krstom groblju žitelja Huma, žitelja Hercegovine i Krst predstavlja, formira, carske dveri drevnome grobištu. Prostor ovog članka mi ne dopušta da nabrajam primjere. Svi poznavaoci hercegovačkih nekropola to znaju. Krst na Radimlji, ili Jaseni, ili Bunčićima, nije ni za godinu dana mlađi od visokog sljemenjaka ili sanduka. On se samo podiže na odgovarajućem mjestu! Krstovi na Radimlji upravo usljed svoga bogatog likovnog izraza to svjedoče bolje nego drugi? Vego je iskusnim okom pregledao i analizirao brojne likovne predstave na spomenicima Radimlje kazujući o njihovom pravovjernom karakteru. Upečatljiv je među radimljanskim natpisima onaj koji kaže: „ϮAz rab Božji Radoje Vuković sinovac vojevode Petra. V[a]V[jeku] V[jeki]V[jekom]“. Vojvoda Petar Miloradović bijaše ktitorom crkve Svetih Apostola Petra i Pavla na Ošanićima do kojih seže predio Batnoge. Njegova grobna ploča leži pred crkvom, kao što grobna ploča kaluđerice Marte leži kraj apside ove Petrove zadužbine. Brojni su krstovi uklesani na radimljanskim spomenicima.

Drugi Radoje Hrabren bijaše sin vojvode Stjepana koji izrekom kazuje da leži na svojoj baštini „na Batnogah“. Ukoliko je predio Batnoge u vlasništvu ovoga roda (prema Vegu predio od Ošanića do potoka Radimlja), tada ova nekropola pripada Miloradovićima-Hrabrenima. Zbog toga je Vego kategoričan: „Upravo ovaj natpis i bez ostalih navedenih dokaza dokazuje da se niko od heretika na ovo groblje nije smio pokopati jer su Miloradovići pravoslavni i vlasnici čitavog groblja“. Ja ne samo da označavam ovo groblje vlasništvom Miloradovića, nego postavljam pitanje: da li je i Pavko Radohnić ukopan pod krupni sanduk na Hodovu (Haremi) upravo imao rodbinsku vezu sa rodom kneza Pavka i brata mu Petra i kneza Vukca, Stjepana? Poprati su selo kojemu pripada Vidoštak sa drevnom crkvom i pločom kaluđerice Marije „podružjem“ popa Dabiživa, a Popratovići bijahu razvojna linija Hrabrena. Ako je Vego u pravu kada izjednačuje dobroga Radoja Popratovića iz jedne dubrovačke državne listine sa dobrim Radivojom Popratovićem dijakom, tada valja gledati i na mogućnost da je postojala veza Pavka Radohnića sa Hodova sa ovom ličnošću. (Nedavno sam objavio tačan crtež natpisa Radohnića sa Hodova). A takvo saznanje moglo bi dobrano promjeniti poglede na distribuciju i stabilna staništa roda Hrabrena. Kao što naš nalaz grobnog spomenika i natpisa Radiča Pićevića i selu Klečak otkriva grobišta ovog vlastelinskog roda van sjedišta u Ljutom Dolu.

Evo što Vego piše o Vidoštaku: „Tu u blizini nekropole je bila u najstarijim rimskim vremenima starohrišćanska crkva sv. Vida po kome se i lokalitet nazvao Vidoštak. No to se ime primjenjivalo i na Stolac i njegovo polje (Planum s. Viti) u 15. vijeku. U ruševinama pomenute crkve, kasnije nazvane sv. Bogorodice, nađen je kameni kipić Gospe s Kristom djetetom u ruci iz oko 1200 godine. Izgleda da je ova crkva bila parohijalna…“ Ovaj autor je jasno rekao da su groblje na Vidoštaku, crkva Presvete Bogorodice i stećci na Radimlji pripadali hrišćanima istočnog obreda. Svakako, valja pogledati i na ostala stara groblja u reonu Vidoštaka: groblje na Gorici sa natpisom županice Rudi (nedavno sam objavio tačan crtež natpisa), ali i na udaljenije groblje u Hodovu, pa i u Ljubljenici. Tri hodovske nekropole su posve izuzetne umjetničke izrade i barem djelimično one mogu pripadati Miloradovićima-Hrabrenima. Ne bi to bilo neobično kada se pogleda na raspored njihovih crkava-zadužbina u ovome kraju. Od Ošanića, preko Trijebnja, hrama Sv. Nikole iz kojega sam nedavno objavio i nove natpise, a koji je 1534. podigao Radoje Hrabren, Opličića, Klepaca i drugih destinacija. Ovakva distribucija roda Hrabrena, nesumnjivih upravljača ovim područjem, sa središnjim istorijskim spomenikom crkvom Sv. Vida-Presvete Bogorodice na Vidoštaku u kojoj djeluje pop Dabiživ za vlade roda humskog kneza Miroslava, kao i poznata pozicija roda u periodu turske vladavine, ne dopušta instalaciju jeretičkih organizacija u ovom kraju. Miloradovići su i iz opšteg hoda i karaktera srpske pravoslavne porodice Nemanjića i obrasca njihovog ktitorskog pregnuća, ali i iz crkveno-kulturnog naslijeđa sopstvenog zavičaja mogli crpiti zamisli za najkrupnije ktitorsko djelo njihova istorijskog perioda u čitavom srpskom narodu. Kada se govori o stolačkom kraju valja se sjetiti i ploče sa ćiriličkim natpisom koja je pred Drugi svijetski rat pronađena u svešteničkom grobu (sa kandilom) u središtu Stoca, a koja je odlukom pokojnog arhimandrita Simeona odložena u Zetski dom u Stocu. Vjerujem da nije teško dokučiti razloge za temeljita miniranja skoro svih zadužbina Miloradovića u proteklom ratu.

Goran Ž. Komar