Najljepši opisi Njegoševe duše i uma: Na današnji rođen Ljuba Nenadović

Na današnji dan, 26. septembra 1826. rođen je srpski pisac Ljubomir Nenadović, član Srpske kraljevske akademije, jedan od prvih srpskih književnika u 19. vijeku sa širokim evropskim obrazovanjem, čiji su putopisi znatno prevazišli literaturu tog vremena

Ljubomir Nenadović je je poznati srpski književnik i diplomata. Rođen je 1826. godine u Brankovini kod Valjeva. Otac mu je bio prota Mateja Nenadović, čuveni vojvoda iz Prvog srpskog ustanka, a djed knez Aleksa koga su dahije ubile 1804. godine u sječi knezova. Školovao se u inostranstvu i po svemu što je učinio za srpsku prosvjetu i kulturu često se poredi sa Dositejom Obradovićem. Napisao je dvije zbirke pjesama a njegovo najvažnije djelo je putopis napisan u obliku pisama i sastavljen od pet djelova: “Pisma iz Švajcarske”, “Pisma iz Italije”, “Prva pisma iz Njemačke”, “Druga pisma iz Njemačke” i “Pisma o Crnogorcima”. Umro je u Valjevu 1895. godine. Njegoš nije bio samo običan vladar. Bio je i duhovni vođa svoga naroda, veliki čovjek i veliki pjesnik. Svojim dostojanstvenim ponašanjem, duhovnošću i rodoljubivošću oduševio je mnoge koji su imali čast da ga upoznaju, pa i samog Ljubomira Nenadovića, putopisca koji ga je sreo tokom svog putovanja po Italiji. Tokom svojih dugih i nezaboravnih putovanja, Nenadović je prolazio kroz mnoge predjele koji su ga inspirisali. Sa željom da sačuva uspomene na gradove i umjetnost Italije koje su mu se duboko urezale u sjećanje otpočeo je svoj putopis “Pisma iz Italije”, ali je susret sa Njegošem potpuno promijenio njegove želje i dalji tok njegovog života.

Bio je toliko fasciniran njegovom ličnošću da je zaboravio na sve ljepote i dragocjenosti Italije. Smatrao je da one ne zaslužuju toliko divljenja i pažnje kao vladika crnogorski, pa je umjesto o Italiji u svom putopisu najviše pisao o Njegošu, njegovoj ličnosti, riječima i djelima. Sebe je predstavio kao gledaoca koji se neizmjerno divi svakom njegovom pokretu, kao slušaoca koji mu se pokorava i upija svaku njegovu riječ i kao pisca koji će sve što je učinio i izrekao ovjekovječiti svojim perom na bijeloj hartiji. Njegoš je postao njegova opsesija, njegov najvažniji životni saputnik i centar svih dešavanja. U svojim pismima nije ga prikazivao samo kao velikog vladara, pjesnika i tvorca istorije naše nacionalne sudbine, već i kao divnog čovjeka, karakternog, osjećajnog i duhovitog. Divio se njegovoj čistoj neiskvarenoj duši, briljantnom umu i velikom duhu. U svakoj situaciji se trudio da istakne njegove najbolje osobine, veliku mudrost, pamet i oštroumnost, duhovitost i rječitost, a naričito njegovu rodoljubivost i patriotizam iskazane kroz ogromnu ljubav prema svojoj zemlji i zabrinutost za sudbinu svog naroda. Opisivao ga je kao tihog i veoma zamišljenog čovjeka sa velikim mislima koji se ne pokorava nikom i koji je u svakom trenutku spreman da brani svoju čast, ponos i ugled. Za Nenadovića Njegoš je bio čovjek koji uvjek zna šta hoće, ponosan i gord vladar koji uvijek drži glavu visoko, ali nikada ne gleda među zvijezde i oblake. Njegova gordost, ponos i dostojanstvo izbili su na površinu u trenutku kada odbija da poljubi časne verige u crkvi Svetog Petra uz riječi: „Crnogorci ne ljube lance“. Narod nikad nije podnosio potčinjenost, niti je ikada u potpunosti bio pokoren.

Za Njegoša su lanci bili simbol ropstva i ovim svojim stavom i riječima izrečenim na svetom mjestu on je pokazao svoju čvrst i nepokolebljiv karakter. Bio je čovjek koji se iz sve snage borio protiv nepravde nikada nije savio glavu, niti se predao. Iz njegovih riječi i postupaka jasno su se primjećivale nostalgija za rodnom grudom, želja za slobodom i patnja koju je osjećao zbog ropstva u kome se nalazila njegova Crna Gora. Bio je njen svetovni i duhovni vladar, simbol poštovanja i odanosti, uzor mnogima i od njega je cio narod očekivao ispravne i pravedne odluke. U svom putopisu ,,Pisma iz Italije“ Ljubomir Nenadović je pjesniku i vladici Njegošu dao najznačajnije mjesto. Opisao ga je sa puno pažnje, ljubavi i neizmjernog poštovanja. Bio je impresinoran njegovom ličnošću, divio se njegovim riječima i dane koje su proveli zajedno u Italiji smatrao najljepšim djelom svojih putovanja po svijetu. Italijanska istorija, kultura i umjetnosti po svojoj ljepoti nijesu bile ni blizu ljepoti Njegoševe duše i uma. Ljubomir Nenadović upozno je Njegoša u Napulju marta 1851. godine. To su bili veoma teški dani za Njegoša, jer se borio sa sopstvenom bolešću i istovremeno su ga mučile vijesti o situaciji u zemlji Bio je zabrinut za svoj narod i obuzet teškim mislima što nije promaklo oštrom oku njegovog saputnika Nenadovića. Ne želeći da ga napusti, odustao je od svog putovanja za Rim, ostao u Napulju sa vladikom i sa njim teško bolesnim dočekao Vaskrs. U svom putopisu ga opisuje na vrlo slikovit način, naročito u teškim trenucima od kojih je jedan bio trenutak stizanja očekivanog pisma iz otadžbine.

Saznavši za namjere Omer Paše Latasa, Njegoš ga proklinje teškim riječima – „da mu srpsko zrno srce raznese kao i ostalim poturčenim pašama“ a na strašnom sudu želi mu susret oči u oči sa najvećim srpskim junakom Obilićem. Tada je iz njega progovorio veliki rodoljub i pravednik i zaljubljenik u srpsku istoriju. Koliko je bio uzrujan i bijesan pokazalo je smjenjivanje rumenila i blijedila na njegovom licu. Ali, slušajući stihove o svom junaku Obiliću koje je napisao Ljubomir Nenadović, pokazalo se da nije klonuo duhom i da mu uspijeva i da se našali kad se za to ukazala prilika. Za crnogorskog vladiko Miloš Obilić je bio pravi heroj i volio je da sluša pjesme o ovom poznatom srpskom junaku. Kada su iz Napulja otputovali za Rim, vladiku je napustio umor i kašalj, pa je sa velikim zanimanjem krenuo u razgledanje njegovih znamenitosti. Zanimale su ga drevna istorija i kultura, a naročito crkva Svetoga Petra koju je premjeravao svojim koracima tražeći da se te mjere zapišu. Najslikovitiji primjer veličine vladike Njegoša i njegovog slobodarskog duha je događaj koji se upravo zbio u toj crkvi. U njoj se čuvaju lanci kojima je Sveti Petar bio vezan u tamnici u Jerusalimu. Taj lanac kaluđer prinosi poklonicima i oni ga sa pobožnošću cjelivaju. Njegoš je to odbio da uradi rekavši da ,,Crnogorci ne ljube lance“ čime je pokazao svoj čvrst i nepokolebljiv karakter i koliko mu je bitna sloboda njegovog naroda. Pored opisa crnogorskog vladara ovaj putopis nudi čitaocu piščeva zapažanja i o pripadnicima drugih naroda, a jedna od najupečatljivijih opisa je opis Francuza, koji vole zabavu u svakom smislu riječi. Putopisac opisuje Italijane kao ljude koji potkradaju putnike, a za vladare ove zemlje kaže da im je jedino važno da nastave da vladaju i da uopšte ne brinu o svom narodu. Za Engleze kaže da su hladnokrvni, čudni, da ne razgovaraju ni sa kim i da “Englez samo za Engleza mari”.