Nacrt Izmjena i dopuna Krivičnog zakonika kojim se proširuje krivično djelo ometanja pravde usmjeren je protiv slobode izražavanja

Piše: Nikola Jovanović

Nakon brojnih kritika koje su iznesene u javnosti, kao i komentara i sugestija koje su dostavljene Ministarstvu pravde, došlo je do preformulisanja člana 29 nacrta zakona, na način što je precizirano biće krivičnog djela.

Glavna zamjerka u odnosu na prvobitno rješenje odnosilo se upravo na nepreciznost u dijelu šta se smatra bićem krivičnog djela, odnosno šta se smatra radnjom izvršenja. Sadašnji predlog, koji će biti stavljen u Skupštinsku proceduru na usvajanje, predviđa da ko zloupotrijebi slobodu izražavanja na način što javno vrijeđa ili kleveće sud ili državno tužilaštvo i time ozbiljno ometa vođenje postupka kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do 6 mjeseci. Predviđeno je i da se neće kazniti za ovo djelo ako je učinjeno u okviru ozbiljne kritike u naučnom, književnom ili umjetničkom izrazu ili vršenja novinarskog poziva uz dužnu novinarsku pažnju, ako se iz načina izražavanja i drugih okolnosti vidi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja ili ako dokaže istinitost svog tvrđenja ili da je imao ozbiljnog razloga da vjeruje u istinitost.

Bez obzira što je predlagač, popustio u odnosu na kritike u prvobitnom predlogu, mora se konstatovati i da ovo rješenje ima niz nedostataka koje ozbiljno ugrožavaju slobodu izražavanja i da postoji prostor za zloupotrebu kroz široko tumačenje.

Ostaje činjenica da zbog javno iznesene kritike, koju sud i tužilaštvo mogu doživjeti kao vrijeđanje ili klevetu, može da se pokrene krivični postupak, a jasno je da se u najvećoj mjeri, ova izmjena odnosi na novinarsku profesiju i da se ovdje radi o značajnom ograničavanju novinarskih sloboda zakonodavnom cenzurom.

Činjenica da postoji mogućnost da oni koji iskažu javnu kritiku, budu osuđeni na kazne zatvora, je postavljanje klipova u točak demokratije. To je ogroman korak unazad u odnosu na dekriminalizovanje klevete i uvrede, kao i stava Komiteta Ujedinjenih nacija za ljudska prava da države ugovornice treba da razmotre dekriminalizaciju klevete u svim slučajevima, te da se krivično zakondavstvo u tom smislu primjenjuje samo na najozbiljnije slučajeve, i da zatvorska kazna nikada ne treba da predstavlja odgovarajuće rješenje .

Sa pravom možemo konstatovati da se na ovaj način ponovo kriminalizuje kleveta i uvreda u Crnoj Gori. Oni koji su predložili ovakvo rješenje treba da znaju da je ono u suprotnosti sa stavom EU koja je pozdravila dekriminalizaciju klevete u Crnoj Gori 2012, kao važan iskorak koji omogućava novinarima da obavljaju svoj posao bez straha od krivične odgovornost. Ukoliko se ovo rješenje usvoji u Parlamentu, jasno je da će to biti jasan signal u odustajanju Crne Gore ka Evropskoj uniji

U stavu 2 nacrta predviđa se da se neće kazniti za ovo djelo u vršenju novinarskog poziva uz dužnu pažnju, ako nije učinjeno u namjeri omalovažavanja ili ukoliko se dokaže istinitost tvrđenja, odnosno ostavljeno je da sud, po slobodnoj ocjeni, odluči da li je u određenom novinarskom članku, karikaturi ili čak novinarskoj konstataciji, ispoštovano pravilo dužne novinarske pažnje. Nelogično je da u čitavom postupku nisu uključena novinarska udruženja ili samoregulatorno tijelo novinarske profesije, već da to ocjenjuje sudija. Po predloženom, Sud nema nikakvu obavezu da zatraži stručno mišljenje da li je u nekom postupku bilo ispoštovano to pravilo ili nije. Takođe je problematično konflikt interesa sudske instance da bude strana u postupku, i da odlučuje da li je došlo po vrijeđanja ili klevete suda kroz zloupotrebu slobode izražavanja.

Postavlja se pitanje koji će se pravni cilj postići kada ovaj predlog postane zakonska norma, pa samim tim i možemo cijeniti koliko je predloženo rješenje dobro ili loše za samo društvo.

Sloboda izražavanja jedno je od osnovnih ljudskih prava i ima ključnu ulogu u ostvarivanju demokratije, shodno brojnim međunarodnim dokumentima. Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 10 predviđa da „svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja infomacija i ideja bez miješanja vlasti i bez obzira na granice.“

Evropski sud za ljudska prava je u brojnim slučajevima potvrdio značaj slobode izražavanja u izgradnji demokratskog društva, konstatujući u slučaju “Habdyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva“ da „Sloboda izražavanja sačinjava jedan od suštinskih temelja demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i razvitak svakog čovjeka“. U slučaju Bergens Tidende i drugi protiv Norveške ističe se da „iako štampa ne smije prekoračiti izvjesne granice, naročito kada se radi o ugledu i pravima drugih i potrebi da se spriječi objavljivanje povjerljivih infomracija, njena je dužnost da saopšti, na način koji je u skladu sa njenim obavezama i odgovornostima, informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Pored toga, Sud je svjestan činjenice da se u novinarskoj slobodi može pribjeći izvjesnom stepenu pretjerivanja, ili čak provokacijama“.

Tačno je da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno, i da može biti predmet niza ograničenja, jer za sobom povlači dužnosti i odgovornosti, s toga je potrebno pronalaženja odgovarajuće ravnoteže između prava na slobodu izražavanja i njegovog ograničavanja. U demokratskom društvu omogućava se iznošenje ne samo informacija ili ideja koje se povoljno prihvataju već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji segment stanovništva. To je ono što zahtijeva pluralizam, tolerancija i širina duha, bez kojih nema demokratskog društva.

Pravo na kritiku bilo kog pojedinci ili institucije, je građansko pravo koje treba da štiti i afirmiše svaka vlast i društvo. Kritiku treba doživljavati kao korektivni element u radu institucija i pojedinaca koji su na njihovom čelu, a ne kao opstrukciju u radu tih institucija.Očigledno je da neki u Crnoj Gori nisu, niti će ikada biti na nivou razvijene građanske i demokratske svijesti kako bi razumjeli suštinu javne kritike na njihov rad i ulogu koju sloboda izražavanja treba ima u društvu.

Ne treba zaboraviti da mi ipak živimo u sistemu u kojem je nerasvijetljeno ubistvo glavnog i odgovornog urednika nezavisnog medija, u sistemu u kojem su i dalje nerasvijetljeni brojni napadi na novinare i medijske kuće, i u kojem se brutalno proganjaju NVO aktivisti i politički neistomišljenici. Sve to zajedno ukazuje na poražavajuću činjenicu da se javna kritika u ovom sistemu ne oprašta i da je intencija da se suzbije na svaki način.

Sudstvo i tužilaštvo će, ukoliko se usvoji predloženi nacrt, dobiti status nedodirljivih institucija, a činjenica je da javnost ima ogromne zamjerke na njihov rad, posebno imajući u vidu zloupotrebu instituta sporazuma o priznanju krivice u slučajevima Marović. Najbolji način da se sud i tužilaštvo zaštite od kritike javnosti nije da kažnjavaju one koji iznose kritike u pogledu njihovog rada, već da konkretnim rezultatima, u svakom predmetu, dokažu da rade na osnovu Ustava i zakona, a u cilju pravde i pravičnosti.

Nama u Crnoj Gori nije potrebno suzbijanje kritike, jer je ona poželjna i stimulativno utiče na kvalitet rada institucija i pojedinaca, već nam je neophodno suzbijanje svih oblika kriminala i korupcije, a posebno organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou. Stoga treba sankcionisati kriminal i korupciju a ne kritiku kao oblik slobode izražavanja.