Na Preobraženje rođen, na Preobraženje mučen i ubijen – Kako je Janko postao simbol Kosova

Piše: Luka Vukadinović

Sve dođe i prođe, tako i život ljudski. Nečujno dođe, nečujno prođe.
Ali ostane zapis, onaj koji smo pisali od rođenja pa do končine. Taj zapis koji ostavimo posle sebe, ostaje i nekad će ljudi pričati o njemu, listaće stranicu po stranicu, godinu po godinu.

Svi koji budu pročitali, pričaće, prepričavaće svoju impresiju i svi će taj zapis drugačije gledati, upravo onako kako su čitali.

Tu će u prvom planu biti prijatelji, porodica, rođaci.

Oni će i bez mnogo čitanja govoriti uglavnom koliko toliko bolje o zapisu od ostalih a u ostale svrstavam, komšije, poznanike, prolaznike i sve ostale koji su kratko čitali, ne početak i kraj koliko sredinu zapisa.

I eto, nije se rodio onaj koji iza sebe nije ostavio neki zapis, koji će kasnije nekad ljudi tumačiti i doživljavati na svoj način. Neće se naći dvojica od stotinu koji će ga isto pročitati i isto prepričati.

Pošto smo svi različiti, Bogu hvala na tome, neće biti lako da se složimo oko suštine, uvijek će se naći neki krivokletnik da nešto ispravi ili da nešto ubaci, nešto što niđe nije zapisano a samo on zna za tu anonimnu, pretežno grešku svoje sujete.

Listajući po prašini sjećanja, listamo sviježu hartiju budućnosti.

Tako je bilo sa Jankom, koga su ljudi zvali Crnobreg.

Janko Crnobreg je bio čovjek, omalen rastom sa vrlo jakim plećima i veoma snažnim rukama. Kad bi hodao dzadom, ljudi bi mislili da mu ruke bez problema mogu dohvatiti zemlju. Žilav, izdržljiv čovjek.

Imao je kuću nedaleko od Dečana, dovoljno zemlje za lijep život, živu vodu na imanju, konje, nešto sitne stoke i skroman krov nad glavom.

Volio je Dečane, nije bio ženjen, pa mu je često dolazila pomisao ili da se ženi ili da se monaši, trećeg puta za Janka nije bilo, a i Bog je tako ostavio i to se Bogu hvala do danas sačuvalo.

Subota veče je bila njegova, subotom je Janko spremao najbolju preobuku i sedlao najboljeg konja za neđelju, kad bi kako je valjda red išao na svetu liturgiju kod svetog kralja u Visoke Dečane.

Volio je Janko neđelju, volio je put do manastira, volio je i tišinu manastirsku i ljepotu monaškog života, odricanje od svijeta i svega što je u svijetu.

Tako su živjeli monasi, braća buduća njegova.

Kad bi se pojavio na kapiji manastirskoj prekrstio bi se tri puta i nastavio do ulaznih vrata hrama đe bi zastao, poklonio se, prekrstio i ušao u hram Božiji.
Uvijek je stajao sa desne strane, blizu pjevnice, đe su monasi tihim glasom Boga prizivali.

Bio je Janko viđen čovjek, nikada nije odvajao Boga iz svog života, šta god da je radio prizivao je milog Rista, a jedino je njega i imao.

Ali život ovog mučenika nije bio lak, bio je toliko težak da ga siguran sam čovjek sa manje ljubavi ne bi izdržao.

Tako je i Bog rekao, svakom je svoj krst najteži, različite težine bremena zavise od težine vjere čovjeka.

Jankov krst je bio posebno težak, težak i neizdrživ ali vjera njegova je bila poput planine. Ogromna.

Ovo je priča o Janku Crnobregu čovjeku koji se zapisao u istoriju i mučenički stradao za ime onoga kome je služio.

Kad se rodio Janko, kao osmo dijete čestite porodice iz okruga Dečana pucalo se.

Pucali su Albanski teroristi na Srpska sela, upadali noću, klali čeljad, spaljivali kuće, ambare i usjeve.

Rođen na Preobraženje a bila je neđelja.

Imao je četiri brata i tri sestre, on je bio najmlađe dijete ove velike Srpske porodice.

Kao dijete volio je da se skriva i bježi od ostale đece, kao da je znao kakva ga sudbina čeka. Nije bio naročito druželjubiv, bio je stidan diječak ali emotivan, volio je braću i sestre a svi oni su čuvali i voljeli njega kao najmlađeg, kao mezimca.

Toliko o lijepom životu Jankovom.

Sa deset godina Janku umire otac, stub porodice, onaj koji je nosio breme i čija riječ se poštovala i preko čije riječi niko nije išao. Umro je domaćin kuće, a kako to biva njegovo mijesto zauzima najstariji sin, u ovom slučaju to je bio Radovan, Jankov prvi brat. Posle očeve smrti ništa nije bilo isto, pošto je sirotinja i Bogu teška, zbog muke i teškog života, zbog česte gladi i golotinje.

Radovan, sin onaj pravi, onaj koji je zaključio da je sad sve na njemu i da on mora da žrtvuje svoju mladost, svoju sreću kako bi ostali postali i ostali dobri ljudi, domaćini, očevi.

Radilo se, svi su bili na njivi osim Janka i majke Jelene. Tri brata i jedna sestra.

Bilo je jutro, ljetnje doba, ranilo se zorom kako bi se za lada kopalo i plijevilo već posađeno. Braća sa sestrom odoše da spremaju godinu.

Njiva je bila deset kilometara daleko od kuće, išli su pješke pjevajući, sabili bi muku duboko u sebi, koračali sigurno i tražili taman toliko sa koliko bi mogli opstati do sledeće godine. Ni slutili nijesu da će im ta njiva biti vječna kuća a trava mirisna oštra, prekriti tijela u zemlji njihovoj a tuđoj.

Veče, sa terase gleda Jelena u daljinu, plače.

A i njen život nije bio cvijećem prekriven, bili su cvijećem prekriveni grobovi njene braće koje je oplakala mlada a rana još freška, dok zaboravu ne želi da ih preda.

Evo mladog Janka koji majku čupa za suknju i govori

– Majka kad će doći braća i seka, što ih nema.

Jelena briše suze i govori

– Doći će sine majkin, samo što nijesu, eto ih stižu.

Stigli su u carstvo mučenika, otišli su na njivu nebesku sa ostalom postradalom braćom.

Loš predosjećaj tuče Jelenu, odluči da krene, ide da vidi đe su joj đeca.

Trči, pa se umori, stane pa ponovo trči kako bi viđela oči njihove. Zamišlja da ih gleda iz šume, zamišlja kako razgovaraju kraj vatre, približava se njivi a njena vatra se polako gasi.

Stala je, gledala je svoju đecu, koju je rodila, podigla i sahranila. Ono što je majki najteže da doživi i ne daj Bože vidi ona je viđela.

Pala je na koljena starica i gledala svoje blago po njivi razbacano, gledala je tijela svoje đece, gledala je nepomična majka sestru sa braćom u poslednjem zagrljaju.

Stigla je da kaže tek toliko dok im se i sama nije pridružila.

Rekla je:
– Šta će majka da vam kaže i kako će crna dalje da živi.

Krvnik je prišao sa leđa starici i ispalio hitac u srce slomljeno.

Janko je ostao.

Sam bez ikoga, sam sa slavskom ikonom. Sa svetim Jovanom i sjećanjem da je nekad bio mezimac i najmlađi sin, poslednji mučenik.

Ni odrastao nije a postao je najstariji.

Postao je sin bez roditelja i brat bez braće.

Postao je Janko simbol Kosova, simbol stradanja i patnje, bola i jecaja, smrti i života na krvavoj Srpskoj zemlji.

To mu se sve desilo u ranoj mladosti. Odrastao je kod sestre koja se udala dva sela od njihovog i tamo je živio dok nije završio školu. Sa dvadeset godina pošao je domu oca svoga. Došao je u korovom zatrpanu avliju i otključao već pustu kuću, hvalnu i žednu života i vatre. Prvo je zapalio ognjište, i evo dimi iz njegove kuće posle dugo vremena.

Srećan što je došao da obnovi sirotinu, da obnovi sebe i svoje najmilije.

Živio je sam, radio kao najamnik i držao stoku, bio jedan od najboljih vjernika, jedan od onih što se nikada ne žale, od onih koji trpe udarce života a kao zaštitnika Ristovo ime dozivaju.

Pomagao je Janko svima, najviše starim ljudima, a oni bi mu za uzvrat darivali pogaču i mlijeko, tek koliko su imali.

Kad bi se u Dečane monasi pripremali za zimu, prvi dobrovoljac bi bio Janko, brz, jak i žedan znanja.

A monasi učeni ljudi, od kojih je Janko učio o primjerima pravoslavlja i podvižničkog života.

Sa trideset i tri godine odluči Janko da ode kod igumana u Dečane i da ga pita šta mu je činjeti, ne zna da li da se želi ili da se monaši, ide kod mudrog starca po savjet i duhovnu hranu.

Pripremajući se za neđelju i Preobraženje za rođendan svoj, nabrao je punu korpu grožđa da nosi u manastir jer tako su to stari ostavili da se valja i red je da se osvešta na Preobraženje Gospodnje. Birao je najbolje grozdove i polako ih polagao u pletenu, duboku korpu.

Spremio svečanu preobuku, grožđe potopio u hladnu vodu i jedva čekao jutro.

To jutro Janko nikad nije dočekao.

Na Preobraženje rođen, na Preobraženje mučen i ubijen u Trideset i trećoj Hristovoj godini.

Ubili su Šiptari i poslednjeg iz porodice mučenika. Ubili su mučenika, Janka Crnobrega, monaha ili porodičnog čovjeka…

Skupa je cijena Kosova a mnogo je veća naša potreba za zemljom mučenika.