Na povratku sa sela kojeg više nema: Zastave

„Malo je bilo „crvenih“ a previše „trobojki“, što je pouzdan znak da zemlja srlja u nacionalizam, zna se i koji, u četništvo, pod skute Beograda, Moskve… unazad, u prošlost a ne u svijetlu, proevropsku budućnost“.

Danima slušam ove žalopojke i lamentiranje nad rezultatom narodne volje, nad zlehudom sudbinom gubitnika koji se, eto, nakon trideset godina, suočavaju sa samima sobom i svojom nenašminkanom slikom u ogledalu istorije. Možeš zamisliti: volja naroda protiv „narodne“ volje!? Nije nego.

Vraćam u mislima slike sa velikog narodnog slavlja kojim je slavljena ne izborna pobjeda već konačno dočekana sloboda i priznajm – dominirale su „trobojke“. Ali, bilo je i „crvenih“, Rankovih, i nijesu nikom smetale. Naprotiv.

Bilo ih je i u čvor vezanih, bilo ih je na prozirima istih automobila, u istim grupicama koje su hrlile na proslavu. Dakle: bilo ih je. A onda se prisjetim njihovog pirovanja, onog sa Branom i ostalim „braniteljima“ i – nema „trobojki“. Ni makar od zakletve.

A pod tom zastavom su nam stasavali i umirali preci. Pod tom zastavom su se radovali i tugovali decenijama. Tom zastavom, sjećam se, bio je prekriven sarkofag u kojem je kralj Nikola vraćen na Cetinje. Ta i samo ta bila je simbol države skoro dva vijeka. I niko je nije niotkud donio i nametnuo Crnoj Gori. Nije ubačena sa nekom terorističkom grupom i nekim Sinđom iz Beograda. Nije ni iz Moskve, raspored njihovih boja je posve drugačiji.

Ponikla je ovdje među nama, utkala nam se u nošnju, u srca, u identitet. I prognana, zajedno sa ostalim dokazima ko smo bili i od koga smo. Jer, Ranko i Milo su htjeli da nas učine drugima i drugačijma. Da nas otklone od nas samih, a to sa „trobojkom“ nije bilo moguće. Kao što nije moguće ni bez nje.
Evo se vraćam sa sela, ljeto je ovdje već zašlo u ranu jesen, zrelu, zlatnu, otežalu. Vraćam se „Ozlem“ autobusom i ne smeta mi. Vraćam se sa narodom koji iz Rožaja putuje u Ulcinj, i ne smeta mi. Naprotiv. Neki vrlo pristojni i druželjubivi ljudi. Ćaskamo i kratimo vijeme, dotakli se i politike, ali sjedimo bez granice između pobjednika i gubitnika. A jedan Rožajac, sijed, s brkovima gustim kao četka, ne krije da je podržao „svoje“ ali se ne doživljava gubitnikom. „Samo su izgubljeni pravi gubitnici“, kaže i dodaje „mnogo ih je, na žalost, a bez razloga“. „Sve je za ljude i u životu se ne može niti samo pobjeđivati niti samo gubiti“, kaže Refik i dodaje „važno je samo da budemo ljudi“! Podsjećam ga da je to govorio i naš pokojni „svetac“, Patrijarh Pavle, a on će na to: „istina je samo jedna, i naša je a i vaša“.

Ostavljam zavičaj, okupan zlatom sunca, ogrnut samoćom, ostavljam, kao i uvijek, dio sebe jer rastanci su takvi. I žurim da stignem na taj „patriotski“ skup u Podgorici. Jer, ako je „patriotski“ ne smijem da izostanem, zamjerili bi mi svi iza mene u rodoslovu. A još ga vodi bivši kolega Šofro. Znam, reći ćeš: „prema svecu i tropar“, ali „patriotizmu se u zube ne gleda. Ne znam samo da li da ponesem i „trobojku“ jer i ona je patriotska i pod njom se oslobađala Crna Gora i osvajala sloboda. I pod njom su se, jednako, borili i „naši“ i „njihovi“ – dijelio ih samo znak. Ali, bojim se da bi bila jedina, jer je ovi današnji patriote i sljedbenici partizana ne prepoznaju i ne priznaju.

„Ozlem“ vozi kao po loju, razgovor, prijatan, ljudski, traje i ne zamuckuje, dan je pun ljepote, Crna Gora je gdje je i bila… nema samo Mila i „milovih“. A Refiku ič nije žao. „Život ide dalje, svojim i tokovima sudbine. Važno je samo da bude mira pa će biti svega“, tolkuje on i jedva čeka da zagrli unuka. Grlim i ja tebe, i čekaj me. Vrijeme je da častiš pivo, „Jelen“ ili „Nikšićko“ – svejedno. Važno je samo da bude hladno i da budeš nasmijan. Sloboda je, ej!