Na Lovćenu ništa (naročito) novo!

Pošto sam paroh u jednoj podlovćenskoj parohiji, pitaju me često, šta je sa Njegoševom crkvom na Lovćenu i sa izvjesnim pravom očekuju da će od mene čuti nešto više od novinskih izveštaja. Nisam znao mnogo jer sam poslednji put išao na Lovćen u novembru prošle godine i pričao sam onda ono što sam onda vidjeo, da je put od Cetinja do Jezerskog vrha, na kome se nalazi Crkva, u krajnje lošem stanju (stiče se utisak da godinama nije popravljan), da je prokopan tunel, sastavni dio radova na Meštrovićevom mauzoleju i da kapela – crkva stoji ponosno na svome mjestu.

Nedavno je ”Politika” donijela vijest da su nastavljeni radovi na Lovćenu i da je iskopana kripta za Njegoševe kosti. To je zatalasalo sve nas koji poštujemo Njegoša i njegovu poslednju volju da leži u crkvi, i to me je podstaklo da odem na Lovćen i svojim očima vidim šta se gore radi i o tome izvjestim sve one koje to interesuje.

Na Petrovdan popodne smo nas četvorica stigli jednim kolima pod sami Jezerski Vrh i nastavili put pješice. Radnici, koje smo gore zatekli ljubazno su nas pustili da se popnemo do crkve. Staza kojom se nekada išlo do kapele, velikim dijelom je uništena. Tunel ružno zjapi. Unutra buldožer. Nekako mi ne ide Lovćen i mehanizacija. Poezija i banalna proza! Prvi dio Lovćenske Kape je gotovo uništen, najblaže rečeno razrovan, sredina takođe. Kapela još stoji ali nekako tužna. Od silnih detonacija prilikom miniranja malter iz mnogih fuga na crkvi je poispadao, gromobrani iskrivljeni, a jedan ili dva potpuno iščupani, ograda rastresena, nekoliko kamenova polomljeno, reljef Sveti Đorđe iznad ulaznih vrata, iako kobajagi zaštićen daskama ispucao, a na sjevernu stranu crkve izvaljena velika hrpa kamenja, tako da se ne može proći unaokolo. Sa iste strane, na samu kamenu ogradu nastavlja se nekoliko metara duga i duboka jama (znači miniranje je vršeno uz samu kapelu). Do kraja Lovćenske Kape sada je nemoguće otići. Radnici kažu da je ta jama kripta o kojoj je pisano. Tu će, dakle, smjestiti kosti nesrećnog Vladike, mimo njegove volje…Šta je dočekao veliki Njegoš!

Kad je bilo riječi o miniranju u neposrednoj blizini kapele, graditelji mauzoleja su obećali Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu crnogorsko-primoskom gospodinu Danilu da će je u cjelosti zaštititi, međutim ”zaštićeni” su samo krst na kapeli i reljef Sveti Đorđe. Sigurno će se neko upitati ko će odgovarati za oštećenja na kapeli i oko nje. To pitam i ja?

Još nešto. Još izdaleka kad se prilazi Jezerskom vrhu, primjeti se po padinama ovog vrha nešto crveno. To graditelji mauzoleja bezobzirno bacaju prilikom radova crvenu zemlju niz brdo, ne vodeći računa kakav utisak ostavlja ova rijeka crvenila. Meni se neodoljivo nameće utisak da ranjeni Lovćen krvari…

Ima li nade da crkva na Lovćenu ipak ostane na svome mjestu i da Njegoševa poslednja volja ne bude pogažena? Sa ljudske strane gledano, ne! Apeli svih kulturnih ljudi iz naše zemlje i inostranstva, da se ne ruši Crkva i gradi mauzolej, sumnjive umjetničke vrijednosti, na Cetinju nisu imali odjeka. Sudski spor između Mitropolije crnogorsko-primorske i Opštine Cetinje nije okončan, i pored svega toga radovi na mauzoleju se izvode. Logika dolazi u ćorsokak…

Dakle, ipak, na Lovćenu ništa (naročito) novo!

Tekst blaženog spomena protojereja-stavrofora Momčila Krivokapića, dugogodišnjeg namjesnika bokokotorskog, objavljen u ”Pravoslavlju” 29. jula 1971. godine br. 104 – 107.

Priredila Olivera Balaban