Na freskama preci, i jupol na trtici

Piše: Ivan Lukovac

Mislio sam da neću doživjeti ovo. Ovo što se u proteklih mjesec dešava u Crnoj Gori. Sve što sam znao i znam o zemlji u kojoj u kojoj sam rođen, gdje „hudi svoj proćerdavam vek“- desilo se u proteklih mjesec dana. I više od toga. Onog što izmiče mom saznanju i iskustvu.

Najmanje 150 proteklih godina istorije smjestilo se, kao u nekom čudesnom mp3 formatu u ovih dvadeset i kusur dana januara. I u onih pet dana decembra koji su mu hronološki i tematski prethodili.
Paralelno, ruku pod ruku egzistiraju – Istorija u najzgusnutijoj formi i njena, (za naš prostor) nužna pratilja Farsa. Dobro bi bilo sve ovo zapamtiti, jer teško da će se u jednom ljudskom životu ponoviti.
Represivni aparat kojim raspolaže država Crna Gora, bolje rečeno njena vlast, kidisala je je na svoju Istoriju : rukama, nogama, noktima, zubima, a od prije neki dan i četkama za krečenje.
Nije teško pogoditi kom žanru pripadaju oni i njihovi „izvođači glumačkih, pardon molerskih radova“. Farsi, naime.
Koliko tuge, čemera, beznađa, one arhetipske sičije je potrebno da se skupi, da sve to stane na jedno mjesto da bi se izdala komanda po dubini i širini, a koja otprilike glasi :
Kreči!! Prekreči! Uklanjaj tragove!!
Koliku glavu mora da ima taj čovjek koji je to smislio?
Ako je više njih u pitanju, (misli se na glave), a i to je moguće, onda dolazi do disperzije zapitanosti.
Znaće naši moleri šta je to – jer im na kantama koje službeno duže, i s kojima se druže – piše disperzija i poludisperzija.
Kad čovjek, ili jedan narod krene da bježi od sebe, nema tih nogu koje mogu dovoljno kvalitetno i brzo da trče.. Uvijek je sporo i nedovoljno.
Ah taj prokleti horizont očekivanja!
Ali, zato su pametni ljudi smislili jupol.
Njime se može mnogo toga premazati. Dovoljno je da čovjek, ili služba ima te dragocene farbe i farsa može da počne.

Pitan se koliko je „ljudi“ zaduženo da motri na crnogorske drumove, javne površine, potporne zidove, krovove, mostove, kokošinjce, trafostanice, glatke površine u Platijama i sva druga mjesta (a nije da ih nema), na kojima se u tri poteza može naslikati replika dojučerašnje crnogorske zastave. Koja je od ustanovljenja moderne države u tri vijeka, drugom polovinom devetnaestog i čitav nesrećni dvadeseti vijek i jednu mrvicu dvadeset prvog vijeka bila državna zastava.
Sve dok se izvjesni Ranko Krivokapić nije dosjetio da je prefarba u crveno.
A prije će biti da je sama pocrvenjela od stida kad je skapirala koga mora da dvori, u čijem prisustvu da zvanično visi.
Koliko, dakle ljudi mora da dežura, da ne spava, da „zaprima“ dojave (kakva kolosalna sintagma)!!! I kad ti koji su na prvoj liniji fronta prežanja uoče, ili dobiju saznanja, svejedno, onda po automatizmu obaveštavaju drugi ešalon koji s kantama jupola čekaju u pripravnosti. I spavaju na jedno oko.
Njih mora biti najmanje trostruko više od ovih iz službe za osmatranje. Neka što ih je više – nego što su brži od zvuka.
U nedoumici sam koliko im jupola ljucne izvan kante, kad u sprintu dolete na licino mjesto? Da li je to ljuckanje unaprijed ukalkulisano kao trošak ili se veštačenje vrši aposteriori?

Imaju li pripadnici komunalne policije pripadajući sertifikat za krečenje?
Ako nemaju, a osnovano sumnjam da je tako, onda moraju angažovati podizvođače, a to troškove postupka dramatično uvećava. Mora se još reći i to da se kreči pod okriljem noći, ili u ranim jutarnjim satima, kad farba, razumije se, zbog niskih temperatura sporije „vata“. Tako da je višeslojnost „a la Nada Macura“ neophodna. Da li treba reći šta se zbiva s troškovima?
Umalo da zaboravim, izlazak ovih uvježbanih, mobilnih ekipa sa kantama poludisperzije, podrazumijeva i asistenciju prave policije. Njihovu logistiku, obezbjeđenje površina na kojoj sa četkama djeluju.
Često se desi da se na licinom mjestu zateknu „delikventi“ za koje se osnovano sumnja, ili zna da u tri boje farbaju javne površine.
Onda je procedura jasna. Po obezbeđenju mjesta, kad se omogući da momci s kantama prekreče sve što im pod četku dođe, valja privesti ove delikvente i uzeti zvanične izjave.
A to zna da bude bolno.

Jedan je prestupnik na saslušanju tvrdio da je sve radio po nalogu đeda, koji boravi na obližnjem groblju, a koji mu se javio u snu i od njega imperativno tražio da naslika trobojku.
Šta sve naši policajci moraju da podnose?!!
Drugi je, pak, tvrdio da se u odabiru boja rukovodio nevinošću crnogorske vlasti – crvena, – neutralnošću Belgije – bijela i popularnom kompozicijom „niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore“ – logično plava.
Još da se pojavi neki perverzni noćni filmofil i kaže da je fan Kšištofa Kišlovskog i da su mu odoljele muke da mora neđe izdušiti. Jer ne prestaje da gleda i misli, šta misli sanja!!! njegovu trilogiju. Tri boje..
Kako god okreneš ne valja.
Umnožavaju se muke. Nije dovoljno, sve su prilike, bježati od sebe..
Iako Gorki (njega su ovdašnji komunisti voljeli) jednom kaže :“nema tog konja na kom možeš da pobegneš od samog sebe“ to za nas ne važi. Mislim, ne vrši posao!
Naročito posle poslednjih zbivanja.
Ako nemaš jupol pri sebi „niđe nijesi prispio“
A ni jupol ti, avaj, ne garantuje uspjeh. Makar ne dugoročan. Znalci tvrde, da kad se osuši, on je zapravo idealna podloga za novo farbanje. I trećina posla urađena za drugog.
Davno, na studijama književnosti, sreo sam se sa literaturom nenadmašnog Borislava Pekića. Sjećam se kako sam u jednom dahu pročitao njegovo Vreme Čuda. Kasnije desetak puta gledao odličan Paskaljevićev istoimeni film.
I nikako da se otmem utisku da je ovo što se događa proizašlo iz njegove imaginacije. A znam da nije. Ali, ne da liči.
Okean Pekić mi je nudio mnoga pitanja. Poslednjih mjesec dana koje živim otvorenih očiju daju mi odgovore.
Pred očima, u srcu, u kostima izranja moja Istorija, sa fresaka koje ne tamne gledaju me blage zenice predaka i ja se ne pitam „otkuda oči tvoje na licu mome“..
Ja znadem
I nema tog jupola, snaga za ad hoc intervencije koji to mogu prekrečiti.