Slavni sin Vukašina Mrnjavčevića: Na današnji dan poginuo Marko Kraljević
Marko Kraljević i Musa Kesedžija, naslikao Vladislav Titelbah, oko 1900. (Foto: Vikipedija)
Na današnji dan, 17. maja 1395. godine, prema oskudnim istorijskim podacima, na Rovinama je poginuo slavni sin Vukašina Mrnjavčevića Marko Kraljević, piše Nacionalna geografija Srbije.
On je najpoznatiji srpski epski junak, pominje se u predanjima svih južnoslovenskih naroda, uz stalne dileme, da li je bio i stvarna istorijska ličnost.
Istraživanja su dokazala da je bio pravi srednjovekovni vitez i vladar. Tako je Marko sebe doživljavao, a tako su ga doživljavali i njegovi savremenici. Još za života je stekao poštovanje širom naših prostora, i zato je ubrzo nakon pogibije počeo da prerasta u legendu. U epskom Marku Kraljeviću nalaze se različiti slojevi. Sa jedne strane, on je – poput, na primjer, antičkih heroja Herakla ili Ahila – junak velike snage ali i neobuzdane prirode, pa tako ore carske drumove, pije uz ramazan vino, rastjeruje Turke na buljuke i tjera cara do duvara… Ali on u našem narodnom predanju ima i osobine pravog srednjovjekovnog viteza: „ne sudi ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga i knjigama starostavnim” i vjeruje da mu je bolje „izgubiti glavu nego svoju ogriješiti dušu”
Pred bitku na Rovinama u kojoj je poginuo, Marko je rekao: „Ja molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu!”
Bio je turski vazal i poginuo je boreci se za Anadolce. Iz hriscanstva je presao u islam i borio se pod turskim barjakom.
Bio je veoma okrutan u ponasanju sa stanovnistvom. Shodno tome bio je vrlo omrznut medju lokalnim narodom.
Postoji zapis o njegovoj pogibiji (mrzi me da to trazim) dje se potencira da je poslije bitke bjezao sumom kao ranjena divlja svinja dok ga poslije duzeg vremena nijesu sustigli vojnici i narod i pogubili ga.
Umro je smrcu nedostojnom za velikasa.
Mora da si sve lično gledao sa nekog veeelikog brijega?
Muč, odrode i tranjo izdajnička!
Marko Kraljević zvanično bio turski junak.
Posle Maričke bitke, 1371, iz koje se nijesu vratili Vukašin i Uglješa, Marko Kraljević je formalno pravno postao suvladar cara Uroša, a posle smrti poslednjeg Nemanjića (2. ili 4. decembra 1371) jedini zakoniti vladar. Iako je jedini nosio titulu kralja, niko nije ni pomišljao da ga prizna za vrhovnog gospodara. Bez podrške moćnog oca i strica, kruna mu je služila samo kao ukras. Bez vojske, koja je izginula na turskoj teritoriji, izgubio je Prizren i Skoplje. U takvim okolnostima Marko je postao sultanov vazal. Štaviše, i na suženoj teritoriji u zapadnoj Makedoniji, koja mu je preostala posle nasilne deobe države, sa Prilepom kao jedinim većim gradom, legitimni srpski kralj dijelio je vlast s kraljicom majkom i bratom Andrijašom. Do kraja života Marko je ostao vjeran podanik sultanov. Ništa se pouzdano ne zna o učešću kralja Marka u Kosovskoj bici. Kao turski vazal morao bi se boriti protiv Srba. Ali, navodno, sultan se plašio da ne pređe na srpsku stranu, pa ga u boj nije zvao. Teško je odgonetnuti zašto narodno predanje ovog nesumnjivog izdajnika slavi, a izdaju svaljuje na Vuka Brankovića čija je krivica jedino u tome što je boreći se na srpskoj strani, ostao živ. Ako je malo pouzdanih podataka ο Markovom životu, nešto ih je više (mada ne možda pouzdanih) ο danima koji prethode njegovoj pogibiji. U bici na Rovinama Marko se borio na turskoj strani protiv vlaškog vojvode Mirče. Na istoj strani borili su se “i protiv svoje volje”, pored Marka, i Stefan Lazarević i Konstantin Dejanović. Stefanov biograf Konstantin Filozof piše kako je Marko pred bitku rekao Konstantinu: … molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu. Želja mu se ispunila. Hrišćani su pobijedili, a Marko je, zajedno sa Konstantinom Dragašom (Dejanovićem) poginuo 17. maja 1395. godine. Posle Boja na Kosovu, bilo je zabranjeno da se pjevaju pjesme o srpskim junacima. Pošto je Marko Kraljević zvanično bio turski junak, ali i Srbin, narod je to iskoristio da na dopušten način iskaže svoje jade, slaveći Markovo junaštvo.Njegovo omiljeno oruzje je, bas kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vjesto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom zivotu je dosta surova i daleka od prica iz narodnih pjesama, koje su ga velicale kao najveceg srpskog junaka.
Grijesis Milose,znaju to oni od prije Kilibarde i to dobro,oni se radjaju sa tom skolom prevaranata i lopova!
Od Kilibarde vi Dukljani možete naučiti kako je to prodati vjeru za večeru.Prk*o za gotov novac,bez veresije.I to je sve što možete da naučite od njega.
Svaki pravi Srbin treba da nauci sve o srpskoj epskoj tradiciji i makar 10 epskih pjesama napamet.
Pravi čovjek od koga to možete naučiti je Novak Kilibarda. On je epsku književnost predavao na fakultetu i nema boljeg poznavaoca od njega.
i od mirasa isto…a i od brkovica…strva im se ne vidjelo
Večna mu Slava i Milost heroju nikada nećeš biti zaboravljen hvala ti za sve što su uradio za narod!!