Na današnji dan, 29. juna 1785. godine Mahmut paša Bušatlija je poslije pohare Cetinja, poharao i Paštroviće

.Nakon što je napustio poharano i razoreno Cetinje, Mahmut-paša Bušatlija je krenuo na Paštroviće. U Lastvi je pozvao paštrovske prvake da mu izraze poslušnost. Odbivši da mu budu pokorni, Paštrovići su doživjeli do tada najkrvaviju odmazdu od strane jednog osmanskog vojskovođe.

Mahmud-paša Bušatlija je bio osmanski paša koji nije bio mnogo istican od strane Osmanlija. Međutim, u pohodu na Crnu Goru predvodio je vojsku i u više navrata zadao Crnoj Gori teže posljedice. U ratu protiv Svetog Petra Cetinjskog, Bušatlija je tvrdio da je potomak Stanka Crnojevića. Bušatlija je uspio da 1785. godine prodre u Cetinje i spali Cetinjski manastir. Do sudara crnogorske i turske vojske došlo je oktobra 1796. godine u selu Krusima iznad lješkopoljske ravnice. Crnogoci su zaposjeli okolne visove Busovnik, Kecan, Varin vrh, Pješivac i druge, a Turci su nastupali uz kamenite padine prema Krusima, uvjereni da će se njihovi protivnici razbježati kad vide kakva sila ide na njih. Crnogorci su im, međutim, priredili veliko iznenađenje. Sačekali su da im Turci dobro priđu, a onda, pošto su iz svojih kremenjača ispalili po taj jedan pripremljeni fišek, na mravinjak turske vojske koja je uz alak i talambase gamizala prema njihovim položajima otisnuli ogromne pripremljene stijene koje su im do tog časa služile kao grudobrani. Zatim su uz gromoglasne pokliče i sa isukanim noževima krenuli u juriš. To je izazvalo veliku pometnju među Turcima koji su se dali u bježaniju prema ravnici.

Mahmut-paša je jedno vrijeme bježao na konju a kad je opazio zlu priliku da je nekoliko mladića krenulo za njim i da im ne može umaći, počeo je da vadi iz džepa po nekoliko dukata i baca ih po putu iza sebe nadajući se, valjda, da bi se mladići oko toga mogli zabaviti dok pokupe zlatnike i da bi on to mogao iskoristiti i umaći im. Nova nevolja ga je stigla kad mu je konj ranjen i kad je morao da nastavi pješke jer je izgleda bio gojazan čovjek, a već i u zrelijim godinama, i nije mogao da umakne. U jednom trenutku je pokušao da se posluži i lukavstvom: dok su se njegovi gonioci zaista za trenutak zaustavili zbog dukata, on je skrenuo u stranu i krijući se pored jednog zida krenuo uz blagu uzbrdicu, sasvim suprotno od svoje vojske koja je bježala dolje prema Berima i lješkopoljske ravnice. Jedan od mladića, koji se zvao Bogdan Vukov iz njeguškog sela Zalaz, ipak je opazio pašu, sustigao ga gore na ćuviku i tu ubio, ali mu nije odmah odsjekao glavu, jer nije ni znao da je to Mahmut – paša. Tek kad se vratio u selo i kad je vidio kako ostali donose odsječene turske glave i bacaju ih pred Svetog Petra, koji je, nakon boja, sjedio ispred crkve, Bogdan se pohvalio da je i on ubio, vjerovatno nekog bogatog Turčina koji je imao pune džepove zlatnika.

Poslali su ga da donese glavu ubijenog, ali tek kad su doveli pašinog slugu, koji je bio zarobljen, saznali su da je to glava Mahmuta vezira, prepoznao ga sluga po zubima, u gornjoj vilici su mu nedostajala dva zuba… Glava ovog turskog silnika i zulumćara se i danas čuva u Cetinjskom manastiru.

Bitka na Krusima ne samo što je bila sjajna vojnička pobjeda nad barem četvorostruko brojnijim neprijateljem, ne samo što je bila poslednji turski pohod na Cetinje, ne samo što je u toj bici skinut sa vladarske pozornice jedan bezdušni silnik već je bila veliki nauk njegovim naslednicima da se više nikad olako ne zalijeću na slobodni crnogorski krš. Po najskromnijim podacima, Turci su u te dvije bitke 1796. godine izgubili blizu 3.400 vojnika među kojima je bilo i više od trista onih iz Mahmut –pašine najelitnije jedinice, neke vrste lične garde. Uz to, zarobljeno je 15 turskih ratnih barjaka i ogromna količina oružja i drugog ratnog plijena…