Mržnja

Piše: Emilo Labudović

Nostalgija za prošlim za mladošću i vremenom kad su perspektive bili obojene ružičastim, često učini da se o vremenu iza nas sudi kao o mnogo boljem od dana koje preživljavamo.

To ide dotle da je poznati pisac iz naših krajeva, Miodrag Bulatović, jedan svoj roman krstio naslovom „Rat je bio bolji“.

Međutim, objektivna analiza trajanja Crne Gore, od njenih prvih tragova, preko vremena Petrovića, međuratnog i poratnog perioda, komunista i ovih neokomunista, jasno bi pokazala da boljih vremena u njoj skoro i da nije bilo. A ako ih je i bilo, bilo ih je u fragmentima, kratko i na staklenim nogama. Ali, ono čega nikada nije manjkalo na ovom prostoru kroz sve društvene, ekonomske i socijalne mijene kroz koje smo prolazili jeste – MRŽNJA.

Postoje razne definicije ovog socio – psihološkog stanja, ali mržnja se najčešće definiše kao „osjećanje intezivnne odbojnosti prema nekome ili nečemu“. Ali, kako god je definisali, duboka, skoro patološka mržnja je trajala i još traje kao najčešći i najjači oblik ispoljavanja društvene svijesti. Mada filozofi, sociolozi i psiholozi tvrde da je mržnja individualni osjećaj, zbir jedinki u određenom vremenu i prostoru koje su gajile i ispoljavale „duboko, trajno, jako osjećanje animoziteta, ljutnje i neprijateljstva prema osobi, grupi ili predmetu (definicija prema „Rečniku psihologije“), činilo je mržnju, često, objektivnim stanjem društvene svijesti.

Ta stanja su, naravno, svojstvena mnogim narodima i često poprimaju oblik prepoznatljive i trajne matrice. Mržnja prema protestantima, hrišćanima, islamistima, Indijancima („samo je mrtav Indijanac dobar Indijanac“), Crncima, Jevrejima, Ciganima, Srbima… bivala je, a na žalost još uvijek je, korijen mnogih sukoba, od onih lokalnih pa do gotovo svjetskih razmjera.

Ali, ono što drastično razlikuje ta stanja i pojave u kojima se, bez obzira na obrazloženje, mrze „drugi“ i „drugačiji“, jeste to što smo se u Crnoj Gori vjekovima mrzjeli i mrzimo se međusobno.

Po onoj narodnoj: „ako nemaš dušmanina, rodiće ti ga majka“, mi smo se mrzjeli i mrzimo se skoro porodično.

Pogled unazad govori da su plemenske zajednice u kojima smo bili organizovani više kidisale jedna na drugu nego na strane zavojevače i neprijatelje. Da su kroz „klubaše“ i „pravaše“, pristalice Dvora mrzjele pristalice parlamentarizma, da su zagovornici uskog etničkog crnogorstva mrzjele (i sad mrze) pristalice šire, srpske, etničke pripadnosti.

Da su komite mrzjele komformiste a ovi njih, da su četnici mrzjeli partizane i obratno, „informbirovci“ „titoiste“, komunisti građanski opredijeljene a ovi još dublje njih, i tako dalje i tako dalje… do današnjih dana. A ono što je zajedničko bilo svim mrziteljima kroz vrijeme jeste da su najžešće i najostrašćenije mrzjeli – braću. Riječju: više su Crnogorci (ovo samo kao geografska odrednica) smakli crnogorskih glava nego sve horde neprijateljske koje su vršljale ovuda.

Sa svim neprijateljima, a bilo ih je, nije da nije, u međuvremenu smo zakopali ratne sjekire. Turci, Njemci, Italijani… pa ovi noviji, Hrvati, Albanci, Amerikanci… sve moj do mojega, odnosno brat do brata. Jedini sa kojima se nijesmo i, sva je prilika, nećemo skorije izmiriti su – braća.

Mržnja koja tinja prema Srbima, ovdašnjim, pa prema Srbima preko „crte“ i Rusima „tamo daleko“, inteziteta je koji teško da je zabilježen kroz istoriju našeg „mrzijanstva“. Da stvar bude gora, ta mržnja je institucionalozovana pa sada država, oličena u svim svojim elementima, od Mila, Vlade do Katnića, mrzi dio svojih podanika, mrzi najbližeg (po svemu) susjeda, mrzi tri vijeka dugog zaštitnika i hranioca.

Mrzimo se ne samo mi koji jesmo već mrzimo i one koji su bili i koje je odavno prekrila „trava zaborava“. Mrzimo njihove sjene, sjećanja na njih, do mjere da, recimo, fašisti imaju pravo na grob usred naših polja dok kosti naših očeva i djedova još uvijek trunu rasijane od Han Pijeska, Zidanog Mosta do Blajburga.

Umjesto da vremenom tinja, da se tanji i jenjava, ova naša sadašnja mržnja, hranjena planski, organizovano potpomognuta spolja, jača i bukti svakodnevno. Čak nas ni zajednički izazov sa kojim smo se suočili kroz tekuću pandemiju nije približio ni za jotu.

Dokle???, moglo bi biti i jeste pitanje svih pitanja? Ima li i hoće li biti vakcine za ovaj naš „virus“ koji nas jede bez lijeka? Kakvi su bili njegovi plodovi i rezultati kroz vrijeme, pamtimo i znamo. Taman dovoljno da naslutimo kakvi bi mogli biti ovovremeni rezultati ako ovo potraje. A još je indijski filozof Sidarta Gautama, istražujući porijeklo mržnje zaključio: „mržnja se nikad ne zaključuje mržnjom već jedino njenim odsustvom. Ovo je vječni zakon“!!!

Hoćemo li se i kada, kao narod, opametiti, pitanje je za dublju analizu. Ali, ono što je i laiku vidljivo jeste da ovo naše „krvavo bratsko kolo“ neće stati sve dok glavni proizvođači, hranioci i promoteri mržnje ne sađu sa pozornice i budu smješteni u njenu duboku pozadinu. Dok država i njene institucije ne pripadnu svima i počnu da brinu i rade za sve.

I, da ne okolišim kao kiša oko Kragujevca: dok se DPS i njeni glavni „operateri“, od Mila do Milivoja, ne smijene i prizovu k poznaniju prava. I to bez mržnje. „Ni po babu ni po stričevima“ već po pravdi i zakonu. Božjem i zemaljskom.