Mrtve duše

Slobodan Savović
Da sam ja nešto Bog, (oprosti mi Gospode što bogohulim) , ne znam kako bih gledao na ljude u Crnoj Gori . Najvjerovatnije bih se grohotom smijao crnogorskom licemerju i dvoličnosti.
Bilo bi mi zabavno da gledam ljude kako glasno ćute o sili i nepravdi u njihovom društvu, a ovamo potajno obožavaju idole u liku lokalnih moćnika i kriminalaca.
Crnogorci su izmislili tu novu kategoriju društvenog ponašanja , koja se zove glasno ćutanje. Ovo ponašanje u osnovi ima dva stanja. Prvo stanje je javno kukanje nad svojom sudbinom, a drugo stanje je surovo pljuvanje po svojim sugrađanima koji se ne mire sa zatečenom situacijom u društvu. Glasno ćutanje i javno slaganje sa svim i svačim što dolazi iz kuhinja aparata vlasti odlaže naše duše na groblju odbačenih stvari.
Postavlja se pitanje ima li smisla misliti svojom glavom, kad smo već unaprijed rođeni kao mrtve duše. Da sam ja Bog, (oprosti opet bogohulim) zamislio bih se kako da pomognem nekom ko sebi neće da pomogne. Ni manje zemlje ni više Vladika. Crna Gora je zemlja u kojoj stanuju mrtve duše.
Zbilja ima li Boga u Crnoj Gori, i ako ga nema da li nam je On uopšte potreban ? Opet, šta nam drugo preostaje osim vjere u pravdu i dobrotu ? Pravda i dobrota jesu lice Božije , a nama ovakvim kakvi jesmo pogled je uprt u zemlju . Iskreno se nadam da „ neko to od gore vidi sve „. Zbog toga ću na sljedećim protestima nositi transparent – Pogledaj dom svoj Anđele !!! – Pjevaću tu pjesmu. Vjerovaću da jedan stih može promijeniti svijet . Vjerovaću za početak , da mogu oživjeti makar jednu mrtvu dušu . Jer sve na ovom svijetu ima svoju cijenu . Ni jedna cijena nije skupa ako se makar za korak približimo Bogu, i budemo ljudi. Ako jednog dana budemo opet vjerovali u pravdu i dobrotu i budemo vjerovali jedni drugima.
Ja znam da u sadašnjem trenutku nije uputno biti idealista. Oportuno je zalagati se za pravdu i dobrotu jer društvom upravljaju plastični hirurzi. Znam i to da se čovjek rađa sa dušom, i da je negdje usput u životu , proda ili izgubi . Vjerujem da još u Crnoj gori ima ljudi idealista koji vjeruju i imaju dušu. Radi tih ljudi koji imaju dušu, imam obavezu da glasno kažem.
Jezgrovito, jasno, smisleno i optimistično s pokrićem, jer da još postoje ljudi dokaz je autor ovog teksta koji umije da misli i piše, ali i mi koji razumijemo pročitano.
A što se čekanja tiče- svi dočekaju i ničija ne gori do zore.
Dobar tekst. Volio bih da je malo opširniji, ali dobro.
Dodao bih samo jednu stvar. Istina je da u Crnoj Gori trenutno žive mrtve duše, ali nije to naš najveći problem. Veći problem je što trenutno nema nikoga ko bi te mrtve duše probudio, ko bi im dao nadu. Duše su i postale mrtve jer su jednom po jednom iznevjerene, izigrane.
Čim se pojavi častan, pametan, vrijedan čovjek, koga trenutna „politička elita“ neće uvaljati u blato, u koje je ona davno zagazila, probudiće se i mrtve duše. Budite sigurni.
Čekajući taj dan….